Vrček: Grad nije čistilište za oprašivače, nego je zamišljen da ugosti ljudska bića

Već mjesecima stanovnici glavnoga grada Hrvatske svjedoče bujanju trave i korova u parkovima, na šetalištima, uz ceste, škole… Zeleno raslinje prodire iz asfalta, zagušuje odvodne kanale i cvjetnjake, okružuje autobusne i tramvajske postaje, rasvjetna tijela i dječja igrališta. Osim maslačka i djeteline, u gradske se zelene oaze uvlače invazivne i štetne vrste poput ambrozije, pirike, dvornika, krasolike, šćira… Piše za Glas Koncila Valerije Vrček.

Ekologija zelenih džungla

Neki smatraju da su učestale kiše razlog neredovite košnje, drugi misle da je riječ o običnoj uštedi na fosilnim gorivima, a treći da je riječ o nemaru i neradu gradskih vlasti i služba. Osim tehničkih i političkih izgovora, postoje i ekološki razlozi kojima se opravdava pretvorba gradskih kvartova u zelene džungle. Košenje je, smatraju zeleni aktivisti, nepotrebno i štetno jer smanjuje bioraznolikost i povećava emisiju stakleničkih plinova. I u priopćenju Zavoda za zaštitu okoliša i prirode stoji: »Česta košnja tipična za mnoge gradske parkove loša je za okoliš jer zagrijava i isušuje tlo te smanjuje raznolikost i biomasu biljaka i životinja. Također, česta košnja sprječava cvatnju biljaka koje su važan izvor peludi i nektara za oprašivače.«

Gubitak ekološkoga suvereniteta

Oponašajući akcije i recepte stranih ekoloških udruga, poput one britanske »Plantlife«, uvedeni su mjeseci bez košnje (»No Mow May«), pilot-plohe bez košnje, mozaične košnje gradskih parkova, a sve kako bi se Zagreb pretvorio u domaćina za kukce oprašivače.

Osim upitne znanstvene potvrde i upitnoga ekološkoga uspjeha, ukidanje ili smanjeni režim košnje u gradovima uzrokuje negativne društvene i medicinske učinke.

>Valerije Vrček: Autosjedalice kao kontracepcijsko sredstvo

Hrvatski i zagrebački projekt »Cro Buzz klima« ili, kolokvijalno, »Nek’ se pčele vesele« možda je projekt dobrih namjera, ali je smješten u krivi prostor. Grad nije čistilište za oprašivače, nego je zamišljen da ugosti ljudska bića, a gradski parkovi nisu zamjena za pčelinje košnice, nego služe za estetiku odmora radnika, domaćica, studenata i djece. Bez obzira na prihvatljive i opravdane želje zaštitnika oprašivača, gradovi su neprikladni i premaleni prostori za spašavanje bioraznolikosti. Konačno, za projekt divljih ili bioraznolikih travnjaka u gradovima mnogo je važnija eliminacija pesticida nego promjena režima košnje.

Krpelji i alergije

Poseban problem zelene stihije u gradskim parkovima jest povećan rizik od pojave krpelja te neupitan porast alergena u zraku. Odgoda košenja povećava koncentraciju peludi trava, vlasulja, oštrica, zubača… U skladu s tim očekuju se produženi redovi pacijenata na zavodima za alergologiju i infektologiju. Službena preporuka Nastavnoga zavoda za javno zdravstvo »Dr. Andrija Štampar« glasi: »Najbolji način prevencije je redovita košnja travnatih površina.« Naposljetku, projekt protiv košenja u suprotnosti je s Naredbom o poduzimanju mjera obveznoga uklanjanja ambrozije Ministarstva poljoprivrede: »…dužni su tijekom vegetacijske sezone, u više navrata, sa svojih površina redovito uklanjati i suzbijati ambroziju sljedećim mjerama:… redovitom (višekratnom) košnjom« (NN, br. 72/2007).

Kulturna ekologija

Osim ugrožavanja zdravlja građana, nabujale trave estetski su poraz, koji narušava vizualni identitet gradskih četvrti, a sve to negativno utječe na ljude. Zeleni se nered nerijetko doživljava kao nemar, škrtost ili neznanje. Košenje trave u susjedstvu izraz je brige i odnosa prema drugima, o čemu govori i papa Franjo u enciklici o brizi za zajednički dom »Laudato si’«: »Ambijenti u kojima živimo utječu na način na koji gledamo život, osjećamo i djelujemo… U naselju u kojem živimo koristimo ambijent kao način izražavanja našeg identiteta. Trudimo se prilagoditi okolini, a kada je ona neuredna, kaotična ili izložena vizualnom onečišćenju… na kušnji su naši pokušaji da razvijemo cjelovit i sretan identitet« (LS 147).

Cvijeće umjesto drača

Komocija nekošenja nije konačno ni jedino rješenje za kukce oprašivače. Zelene se gradske oaze za oprašivače mogu osigurati, efikasnije i estetski privlačnije, sadnjom medonosnih grmova, šarenih nasada, cvjetnih koridora… Umjesto da se neradom tolerira bujanje alergenoga drača, koji slabo ili uopće ne medi, treba uzgojem, dakle radom, obrađivati i čuvati (gradski) vrt. Na sličan se način čovjek odnosi prema pticama u gradu. Potrebne i simpatične instalacije kućica za ptice primjer su brige o prirodi, koja zahtijeva fizički rad i ukrašava gradske prostore.

Rasprave o košenju zelenih površina u gradovima senzibilizirale su javnost o važnosti i ugroženosti oprašivača u prirodi, a prigovori zbog prečestoga košenja zaista upućuju na pretjeranu potrošnju fosilnih goriva i, možda, ekonomsku neisplativost. No državama u kojima su gradske četvrti posljednje utočište i rješenje za oprašivače, u kojima se gradski parkovi pretvaraju u pašnjake, zaista prijeti ekološki kolaps.

O autoru

* Prof. dr sc. Valerije Vrček je član Hrvatskog kemijskog društva i Humboldtov stipendist. Dobitnik je brojnih priznanja, a među njima i Hrvatske akademije znanosti i kulture te Ministarstva znanosti RH za izvrsnost u objavljivanju znanstvenih radova. Prof. dr. sc. Valerije Vrček je predstojnik Zavoda za organsku kemiju, a bogatu znanstvenu karijeru izgradio je na američkom Sveučilištu Yale i Florida State University, njemačkom Sveučilištu u Ulmu i Ludwig – Maximilians Universitateu u Münchenu te Tehničkom sveučilištu u Chemnitzu, kao i Sveučilištu A Coruna, u španjolskoj Galiciji.

** Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr.