„Nevjerojatna je činjenica da su terenska istraživanja pokazala kako 80 posto hrane u Dalmaciji koja se trenutno nudi u turizmu nije hrvatskog podrijetla. Pokraj milijuna turista nevjerojatno je da vi iz Slavonije ne možete prodati nikomu ništa na more, jer na veletržnicama stoje stotine šlepera robe iz uvoza koje čekaju carinjenje. Ne samo mi iz Slavonije nego i proizvođači iz recimo zadarskog zaleđa, ne isplati im se brati grožđe jer je iz Španjolske i Grčke jeftinije. Mi smo fenomen, jer ne samo da nikakve koristi nemamo od turističke sezone već ona uništava domaću proizvodnju nekontroliranim jeftinim uvozom“, kaže Stjepan Zorić, ističući da su na drugim tržištima EU-a ove zamke suptilno izbjegnute različitim ograničenjima za glas-slavonije.hr
Stjepan Zorić, predsjednik klastera Slavonska jabuka, tvrdi da se hrvatskim proizvođačima voća nameću rigorozne kontrole koje se skupo plaćaju, a tvrdi da roba iz Makedonije, Srbije, Makedonije ulazi praktički bez ikakve kontrole.
Dodaje kako dakako domaći proizvođači nikom ne osporavaju da uvozi robu jer, dapače, kupci trebaju imati izbor da kupuju ili jeftino ili kvalitetno ili i jeftino i kvalitetno, međutim sva ta uvozna roba iz trećih zemalja nije prava konkurencija.
„To je nelojalna konkurencija. Pod time mislim da rajčica iz Srbije i Makedonije ne mora proći nikakav sanitarni pregled jer se samo slučajnim uzorkovanjem obavljaju analize zdravstvene ispravnosti na šleperima. S druge strane, da bih ja prodao marelicu u München, ne mogu pristupiti veletržnici bez GlobalGap certifikata. Da ne kažem da za prodaju ekoloških jabuka na tržištu EU-a moramo raditi analizu ostataka na više od 500 aktivnih tvari pesticida za svaku isporuku. Dakle, nama se nameću rigorozne kontrole koje skupo plaćamo, a roba iz Srbije, Kosova, Makedonije ulazi bez ikakve kontrole, pa nije čudo što ima manju cijenu. Ta se praksa mora prekinuti. Utrka za što nižim cijenama nama je razumljiva, ali u konačnici dovodi do uništenja domaće proizvodnje“, apelira Zorić, pitajući što sve trebamo učiniti da bi se stvar pokrenula.
Ono što je nonsens jest da se u Hrvatskoj jede uglavnom kvalitetna hrana pogotovo ako je domaće proizvodnje, a pooštriti bi trebalo kontrolu uvoza jeftinih proizvoda kojim se stranci nerijetko rješavaju viškova, rečeno je ove godine na okruglom stolu Zbora agrarnih novinara “Kakvu hranu jedemo (i uvozimo) u Hrvatskoj?”
“Ulaskom u EU hrvatski su građani počeli kupovati jeftinu hranu slabije kvalitete dok su istovremeno hrvatski proizvođači propadali”, rekao je tada predsjednik Hrvatske poljoprivredne komore Matija Brlošić.
I predsjednik Zajednice udruga hrvatskih povrćara Hrvoje Gregurić istaknuo kako se puno više kontrolira domaće nego strano, prečesto previše tretirano, povrće, s tim da mu veći problem predstavlja uvoz povrća iz tzv. trećih zemalja poput Srbije, BiH i Makedonije nego iz zemalja EU-a.
“Zašto primjerice masovno uvozimo papriku iz Srbije u vrijeme dok je kod naših proizvođača ima u obilju, ili krumpir iz BiH”, pita se Gregurić koji se zalaže za strože kontrole uvozne hrane koja se po njemu često uvozi samo da se sruše cijene domaćih proizvođača.
Ono što je najvažnije, takav novi pristup proizvodnje i distribucije domaće hrane bi uvelike povećao plasman iste u domovini, a osobito u vrijeme turističke sezone kada je potrošnja hrane u Hrvatskoj višestruko uvećana.
Možda je problem u uvoznim lobijima koji predstavljaju rak ranu hrvatskog gospodarstva još od stvaranja samostalne države?