Danas je punih 113 dana kako hrvatski branitelji prosvjeduju ispred Ministarstva branitelja u Savskoj 66 u Zagrebu. Željko Glavić, dragovoljac Domovinskog rata, koji je od samog početka prosvjeda aktivno uključen, istaknuo je kako je bez kalkulacija otišao u obranu RH i to bi ponovno učinio bez obzira na svoje zdravstveno stanje te kako upravo iz tog razloga mu nije teško biti u Savskoj iako je vezan za invalidska kolica i ovisan o pomoći druge osobe.
Prosvjedujem jer je ugrožen dignitet Domovinskog rata
Moje ime je Željko Glavić. Rođen sam 1973. godine. U Savskoj 66 ispred Ministarstva branitelja smo iz razloga što smo kao branitelji sustavno šikanirani već duži niz godina, a Domovinski rat je prikazan kao nekakvo događanje u “regiji”. U velikoj je mjeri ugrožen dignitet Domovinskog rata, a samim time i vrednote svih ljudi koji su ugradili svoje živote te dali svoje dijelove tijela za slobodnu i suverenu RH.
Prosvjed u Savskoj je počeo nezadovoljstvom tj. nebrigom države i institucija o najtežim stradalnicima Domovinskog rata. Nebriga u smislu neadekvatne zdravstvene zaštite, smanjivanje kako materijalnih tako i ostalih prava koje u zakonu stoje kao “trajno stečena prava”. Početkom
prosvjeda (20. listopada 2014. god.) pridružili su nam se branitelji specijalne policije te gardijskih brigada, a zatim i ostali branitelji iz RH kao i nezadovoljni građani.
Za napomenuti je da je u dijelu javnosti kriva percepcija naših zahtjeva koji su vrlo jasni i temeljito obrazloženi, a oni su sljedeći:
1. Ostavka ministra, njegovog pomoćnika g. Bojana Glavaševića te pomoćnice gđe. Vesne Nađ.
2. Kreiranje novog zakona o pravima hrvatskih branitelja i članova njihovih obitelji.
3. Uvrštavanje takvog zakona u ustav RH.
Odlučili smo reći ‘Dosta!’
Naime, poučeni lošim iskustvima vlada koje su već duži niz godina sustavno diskriminirale branitelje, stradalnike i članove obitelji smrtno stradalih branitelja, odlučili smo reći dosta tome!
Vratiti dostojanstvo koje pripada braniteljima te vratiti dostojanstvo i dignitet Domomovinskom ratu.
Pošto se ne radi samo i izričito o materijalnim pravima već i o dostojanstvu očuvanja Domovinskog rata i zaštiti RH za koju su dali svoje živote, naše kolege, a i mi sami. O važnosti prosvjeda i nezadovoljstvu kako hrvatskih branitelja, tako i svih građana RH govori i svakodnevna potpora građana iz RH i iz dijaspore ljudi koji su prepoznali naše probleme i probleme svih građana RH. Za napomenuti je da je prosvjed branitelja u Savskoj 66 prerastao u prosvjed svih nezadovoljnih ljudi u RH. Ovo svakako nije prosvjed potaknut nekim političkim motivima niti iza njega stoji bilo koja stranka i politička opcija.
U svojim namjerama i zahtjevima smo ustrajni i nećemo odustati do ispunjenja naših zahtijeva koje sam gore naveo. Mi smo vojnici koji su izdržali u puno gorim uvjetima 5 godina u Domovinskom ratu po rovovima i zemunicama, pa ćemo tako izdržati i danas te ishoditi pobjedu i u ovom
bitci koja nije ništa manje važna nego ona iz devedesetih. Ponovno smo u situaciji da se borimo za Lijepu našu samo sada na jedan drugi način, olovkom i perom.
Pripadnik Gromova prošao sva ratišta
Sudionik sam Domovinskog rata od 1991. do 1996. god. Po završetku školovanja 1991. god. u lipnju se uključujem u obranu RH. Dolazim u 2. gardijsku brigadu ” Gromove” s kojom prolazim bojišta po RH. Od južnog bojišta, Slavonije, Posavine, BiH te većinu vremena provodimo na Banovini koja je ujedno bila i naša odgovorna zona.
Ranjen sam nekoliko puta tijekom Domovinskog rata te jednom i zarobljen. Moje zadnje ranjavanje je bilo u VRO “Oluja” gdje sam i ujedno najteže stradao. Ranjen sam u obje noge, desnu ruku i glavu. Poslije tog zadnjeg ranjavanja, dugotrajnog liječenja i oporavka sam i umirovljen.
Kćerke su prepoznale zašto prosvjedujem
Dolazim iz Gorskog kotara, malog gradića Vrbovskog. Prepoznao sam potrebu da se aktivno uključim u obranu RH 1991. godine iako me je nakon završenog školovanja čekao posao u Švicarskoj gdje je moj otac radio dugi niz godina. Kao istinski domoljub i osoba koja istinski voli svoju domovinu bez imalo kalkulacije sam se dragovoljno uključio u obranu.
Otac sam 2 djevojčice koje su sada u dobi od 15 i 17 godina i koje su mi moralna potpora u mom životu kao i u ovim prosvjedima koje smo započeli s vrlo jasnim činom. Od prvog dana bez obzira na njihovu dob obje su prepoznale razlog našeg prosvjeda te čvrsto stale uz mene.
U Domovinski rat otišao bez kalkulacija
S navršenih 18 godina 1991. godine sam se dragovoljno uključio aktivno u obranu RH jer sam prepoznao potrebu gledajući ratna događanja koja su počela još 1990., a intezivno se počela događati 1991. g. kad se je tadašnja JNA pridružila i otvoreno stala na stranu pobunjenih Srba koji nisu nikako htjeli suverenu i samostalnu državu Hrvatsku.
Bez kalkulacija sam otišao u obranu RH i to bih ponovno učinio opet bez obzira na svoje zdravstveno stanje. Upravo iz tog razloga mi nije teško biti u Savskoj 66 iako sam vezan za invalidska kolica i ovisan o pomoći druge osobe.
Tri puta ranjen tijekom rata
Moje prvo ranjavanje je bilo “lakše” na Livanjskom ratištu krajem svibnja 1992. god. Tada mi je bila iz napalm projektila spržena desna noga, tj. skočni zglob i stopalo. Drugo ranjavanje isto tako nešto lakše je bilo krajem kolovoza 1992. u Bosanskoj Posavini gdje sam zadobio lakše povrede iz projektila “zolja” kad sam bio i zatočen.
Treće ranjavanje je bilo u VRO “Oluja ” gdje sam ranjen kao zapovjednik iz minobacačkog projektila 82 mm. Tada sam najteže ranjen. Zadobio sam ozljede obje noge, desne ruke i glave. Pri izvlačenju iz borbenog područja došlo je do komplikacija te nisam odmah mogao biti adekvatno
medicinski zbrinut. U OB “Sv. Duh ” dopremljen sam praktički mrtav te je učinjeno nekoliko reanimacija.
62 operativna zahvata, a invalidnost prebačena u 2. stupanj
Kao posljedica tog ranjavanja 1995. g. do danas imao sam preko 62 operativna zahvata te između ostalog amputaciju desne noge. Sada sam naručen zbog velikog pogoršanja zdravstvenog stanja na reamputaciju desne noge, nisku amputaciju lijeve noge, operaciju desne ruke te operaciju vratne kralježnice.
Sad sam pokretan striktno uz pomoć invalidskih kolica te ovisan o pomoći druge osobe.
Neki od razloga zbog kojih sam ja ispred Ministarstva branitelja kao i dosta mojih kolega su
upravo ti da nakon svega gore navedenog mi je skinuta invalidnost sa 100% 1. skupine na 100% 2. skupinu – nemam pravo na adekvatnu i prijeko potrebnu zdravstvenu zaštitu i njegu. Moramo nakon svega što smo prošli u Domovinskom ratu plaćati lijekove itd.
Moralna satisfakcija bitnija od materijalne
Istinski institucije ove države dodatno mi otežavaju moj život koji je ionako vrlo otežan, što me kao istinskog domoljuba i branitelja jako smeta i boli, jest to što su ponekad moralne satisfakcije puno bitnije nego materijalne. Kao što si je ministar, g. Fred Matić dao za pravo da objavi mjesečna primanja najtežeg invalida Domovinskog rata, tako je trebao povući paralelu i napisati na ploču koliko mi najteži stradalnici Domovinskog rata mjesečno odvajamo za lijekove, sanitarne potrepštine, odlaske na liječničke preglede itd.
Primjera radi – morao sam ući nedavno u nabavku novih invalidskih kolica koje po pravilniku HZZO-a nemam pravo dobiti na doznaku te sam ih u cijelosti, svih 32 tisuće kuna morao platiti iz
osobnih sredstava.
