Kada je 30. prosinca 2012.g. za ravnateljicu Hine izabrana Branka Valentić, glasnogovornica Hrvatske stranke umirovljenika i nekadašnja novinarka Vjesnika, svima je bilo jasno kako je to imenovanje bilo još jedan korak prema potpunoj kontroli informacija koje objavljuje državna novinska agencija, te klasično stranačko uhljebljivanje, za vrijeme vlade Zorana Milanovića.
Usprkos tome Upravno vijeće HINA-e produžilo je ugovor politički imenovanoj ravnateljici 13. studenog 2015., odmah nakon parlamentarnih izbora. Naime, Valentić je izabrana prema stranačkom ključu iz kvote HSU Silvana Hrelje, koji je za aktualne izbore na svojoj listi angažirao bivšeg predsjednika Stipu Mesića.
Tako je posve logično da HINA periodično pruža neobičajeno veliki prostor fenomenima iz bivšeg sustava koje se nekritično hvali i prikazuje, kao u antropološkoj studiji pod naslovom “Svaki dan pobjeda“ autorice Reane Senjković.
Radne akcije prikazuju se kao “jedan od najjugoslavenskijih među jugoslavenskim društvenim fenomenima“. Nije mi jasno kakve svrhe ima bavljenje spomenutom problematikom u neovisnoj RH. Čak ako bismo tome dali iskjučivo istraživačke i znanstene konotacije, čemu tolika pozornost državne novinske agencije fenomenu ORA?
Kakvu važnost ima taj dio indoktrinarnog sustava bivše države za današnju RH?
Naravno da se na ovaj način nastoji održati mit o Jugoslaviji kao obećanoj zemlji. U tom smislu afirmativno se govori o tom sustavu, dok se očite elemente totalitarizma nastoji prešutjeti i opravdati.
Reana Senjković s Instituta za etnologiju i folkloristiku sama nije nikada išla na ORA, ali kaže da ih kao osoba koja istražuje povijest obične jugoslavenske svakodnevice jednostavno ne može i ne smije previdjeti.
Naravno da su vijest koju je emitirala HINA prenijele sve najčitanje dnevne novine, dajući joj bogatu uredničku opremu i puno prostora. Cilj je uvjeriti neupućene kako smo nekada imali bolju prošlost, iako su se i sami komunsti neprestano pozivali na bolju budućnost.
„Mogli bismo spekulirati o tome koliko je dobrovoljan odlazak na akcije ako ga usmjeruje očekivanje političke promocije, lakšeg upisa na studij ili napredovanja na poslu, no to ionako nije bio najvažniji motiv za sudjelovanje mladih na akcijama“, kaže Reana Senjković.
Dakle, prema autorici tu se radilo o čistom idealizmu a sigurno mjesto u studenskom domu, osiguran upis na studij ili zapošljavanje na boljim pozicijama u poduzećima, bilo je od sporedne važnosti. Tko u ovakve tvdnje dosta može vjerovati?
Bilo je prijetnji i prisilne mobilizacije ali to je bilo „nesnalaženje“
„Na poslijeratnim akcijama bilo je slučajeva prijetnji zakonskom odgovornošću u slučaju neodazivanja na poziv, pa i slučajeva prisilne mobilizacije. Zapravo se radilo o posljedicama nesnalaženja, prije svega u lokalnim omladinskim organizacijama, koje su precijenile broj mladih koji će se odazvati pozivu na akciju. O takvim se, ipak izuzetnim slučajevima, žestoko raspravljalo na sjednicama Centralnog vijeća Narodne omladine.“
Eto, ovi slučajevi objašnjeni su nesnalaženjem, a mogu samo zamisliti kako se o tome žestoko raspravljalo i gdje su završili retrogradni elementi koji nisu shvaćali da se tu radi pukom „nesnalaženju“.
Nostalgija za prošlim vremenima ne mora imati političku dimenziju, ali “nostalgija za Jugoslavijom” je nužno ima, tvrdi autorica. Priznajem da se s time u potpunosti slažem.
„Osjećaj nostalgije za životom u razdoblju socijalizma nije, međutim, posebnost Jugoslavije.“ Ukoliko pod ovim Senjković podrazumijeva republike bivše države, onda je ta nostalgija svakako najjača u Hrvatskoj.
Tvrdnje bez ikakvog temelja
„U većini europskih zemalja nekadašnjeg državnog socijalizma provela su se istraživanja u kojima su brojni ljudi svjedočili da je njihova ekonomska situacija sada lošija no ranije, da se osjećaju manje sigurnima, da su se društvene razlike višestruko povećale i da se ne nadaju boljoj budućnosti“, objašnjava Senjković.
Svatko tko je za vrijeme komunizma bio u Čehoslovačkoj, Mađarskoj, Poljskoj ili DDR zna koliko su ove tvrdnje apsurdne i netočne. No takva manpulacja svojstvena je pokušaju glorificiranja komunizma, kao sustava društvene pravde i jednakost, a to je u spomentim državama koje su se nalazile pod okupacijom SSSR-a bila puka tlapnja i iluzija.
Nije prva antropološka studija o omladinskim radnim akcijama slučajno nastala u Hrvatskoj. Nije joj državna novinska agencija HINA slučajno dala toliku pozornost, niti su je slučajno prenijeli najvažniji tiskani mediji.
Ovim ne odričem pravo bilo kome na znanstveni rad, no kolike studije recentne hrvatske povijesti ili zbilje čekaju na sredstva da bile objavljene?
Dok god se u Hrvatskoj ne prihvati suverenistički koncept na svim razinama, što podrazumijeva medijske, kulturne, znanstvene i političke elite, naša će domovina biti mjesto iz kojega će ogroman broj ljudi odlaziti drugdje, u potrazi za golom egzistencijom, dok će broj novorođenčadi bivati sve manji, a naš narod biti osuđen na nestanak.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
