Povećanje kvalitete života nije u izravnoj vezi sa srećom. Ona nije mjerljiva i ne postoji validni instrument kojim bi se (objektivno) mjerio (subjektivni ili promjenljivi) doživljaj sreće.
Postoje razna ispitivanja koja otkrivaju u kojim su državama ljudi najsretniji, a gdje ne. To su sve samo ne znanstvena istraživanja koja utječu na kreiranje javnog mišljenja, ali imaju i manipulativnu ulogu. Odgovorno tvrdim da ne postoji instrument kojim bi se objektivno mjerio osobni ili nacionalni indeks sreće.
Moderna društva su opsjednuta srećom. Društveno blagostanje se vezuje najčešće samo za materijalne aspekte života, što je reduciranje sreće ali i društvenog zadovoljstva. S druge strane, ako se sreća poistovjeti sa subjektivnim doživljajem onda se usmjeravamo na aspekt uživanja što se onda krivo interpretira kao glavni indikator zadovoljstva životom. Sreća je ideal pa je nedostupna znanstvenoj validnosti
Ovdje ću kratko o greškama koje roditelji rade kada vlastitu djecu (usko) usmjeravaju prema sreći.
Roditelji griješe kada po svaku cijenu svoje djecu žele učiniti sretnima
Sumanuta potraga za srećom počinje u obiteljskom odgoju. Roditeljima je cilj da im djeca budu sretna, a trebali bi znati da nitko nije i neće pronaći recept za povećanje sreće.
Mnogi sebe i druge obmanjuju pričama o sretnom djetinjstvu, bračnoj i obiteljskoj idili s djecom, unučadi… Roditelji kao da se trude da im djeca budu nesamostalna. Takav pristup je uočljiv kod popustljivih roditelja, koji rezoniraju, ako sam je imao teško djetinjstvo učinit ću sve da moja djeca budu sretna.
Ranije se u odgoju gledalo kako pomoći i usrećiti druge, a popustljivim roditeljima je najvažnije da im dijete bude sretno. Na taj način se formiraju osobe koji nisu nikada zadovoljne, vječno su željni pažnje, ne trpe autoritete i zabrane te cijeli život imaju jednosmjerna očekivanja. Nikada nemaju dovoljno.
Popustljivi roditelji bi trebali uvidjeti važnost poljske poslovice: “Sreća pamet uzima, a nesreća je vraća”. U odgoju je djecu iznimno važna emocionalna inteligencija, jer što se više dajemo, to ćemo imati bogatije osjećaje.
Moj pok. prijatelj, istaknuti psihijatar Vlado Jukić jednom je rekao: “Sreća i zadovoljstvo ne idu pod ruku s materijalnim. Među siromašnima ima mnoštvo sretnih, a među bogatima mnoštvo nesretnih”. Nastojati biti stalno sretan(a) stvara psihološki pritisak, koji redovito završava raznim poremećajima.
Zabluda je da sreću treba dostići u svemu ili najvažnijim stvarima. Radost doživljavamo u malim stvarima. “Mozaik je lijep koliko su lijepi njegovi najsitniji komadići”. Ovo mi je nedavno rekao moj stalni pratitelj u šetnji Marijan Mlikota, koji je slip (al)i isijava pozitivnim vibracijama.
U odgoju su poučne priče kada djeci i mladima govorimo o životnim nedaćama, jer nema trajno sretnih ni trajno nesretnih ljudi.
Sreća je trenutak
Sreća nije stanje. Ona je trenutak. Kairos je Bog sretnog trenutka, a njegova simbolika je da se sreća rijetko pojavljuje. Sretni trenutak je prikazan u simbolici čuperka na glavi Kairosa, tj. je da se nikada neće uhvatiti božanski trenutak ako se nema hrabrosti. Sugerira se da je na svakom od nas hoće li prepoznati taj trenutak i u pravom trenutku ispravno djelovati.
Pored toga, Kairos potiče žrtvovanje za druge kao najsnažniji osjećaj sreće. Sreća nije spojiva s uživanjem, jer se užitci multipliciraju, a pomaganje drugima je suprotno od hedonizma. Perzijska poslovica kaže: “Sreća nas brzo napušta, nada nikada”.
Manipulacije s ispitivanjem nacionalnog indeksa sreće
U brojnim empirijskim ispitivanjima sinonim za sreću se uzima kvaliteta života a ona se izjednačava s blagostanjem.
Nacionalni indeks sreće ispituje se “mjerljivim” pokazateljima kvalitete življenja, a istraživanja NIS-a u Europi godinama pokazuju da je indeks sreće veći u zemljama s višim BDP-om, odnosno da rast bruto društvenog proizvoda (BDP-a) je u visokoj korelaciji s kvalitetom života. Takvi pokazatelji ne mogu vrednovati stupanj osobne i/ili nacionalne sreće. Zanemaruje se činjenica su najviše pokidane društvene veze u ekonomski (naj)razvijenim državama, da su tamo ljudi visoko otuđeni…
Danci su, prema izvještajima o sreći, koje godinama priređuju stručnjaci s newyorškog Sveučilišta Columbia, u vrhu najsretnijih naroda na svijetu. Ovu konstataciju dovode u vezu s podatkom da je danski BDP “po glavi” stanovnika u samom vrhu Europske unije.
Ovome se može dati načelni prigovor da ljudi koju imaju manja primanja mogu, a često i jesu zadovoljniji od onih sa znatno višima. Povećanje kvalitete života nije u izravnoj vezi sa srećom stanovništva.
U drugom istraživanju se zaključuje da informacijsko-komunikacijske tehnologije (ICT), poput interneta i mobitela, povećavaju kvalitetu života onim ljudima koji se njima redovito koriste. To pokazuje istraživanje britanskog instituta The Chartered Institute for IT. Why IT makes you happier (Zašto vas IT usrećuje) gdje se eksplicira zaključak da suvremena tehnologija ljude usrećuje.
Međutim, druga istraživanja ukazuju na poveznice između korištenja sofisticirane tehnologije i otuđenja. Ovdje nije naodmet spomenuti činjenicu da nema depresije među Amišima, koji se ne koriste ili vrlo selektivno suvremenim “tehnološkim čudima”. Pored toga, poznato je da se u materijalno razvijenim državama Zapada – na Islandu, u Danskoj, Švedskoj i Norveškoj najviše troše antidepresivi. U “urbanim plemenima” (B. Perasović) ljudi žive u iluziji da sreća dolazi izvana.
UN-ova inicijativa Mreža rješenja za održivi razvoj (Sustainable Development Solutions Network) godinama objavljuje izvješće o sreći. Autori toga ispitivanja kao najvažnije čimbenike sreće uzeli su životna očekivanja, percepciju osobne slobode i zdravlja, BDP po glavi stanovnika te percepciju korupcije i solidarnosti sugrađana.
Švicarska je ovdje prezentirana kao najsretnija zemlja, a potom slijede slijede Danska, Island i Norveška. Hrvatska je redovito ispod 60 mjesta, od 170 ispitivanih zemalja. Jedan od urednika tih izvješća, John F. Helliwell sa sveučilišta British Columbia je svojevremeno izjavio da su on i suradnici “zadovoljni što sve više vlada na svijetu gleda sreću kao mjeru za ostvarenje nacionalnog napretka“.
Suprotno toj demagoškoj floskuli, Slaven Letica je za života rekao: “Hrvatski nacionalni pesimizam nije ukorijenjen u narodu, već je privid koji stvaraju pesimizmom zaražene hrvatske elite i mediji koji su postali neprijateljima nade”.
Koliko je proizvoljna Helliwellova izjava neizravno potvrđuje i Kristina Wolsperger Danilovski, koja je živjela u Kopenhagenu, ali se nakon tri godine s obitelji vratila u Hrvatsku, jer se na svojoj koži uvjerila u tamošnji dehumanizirani ili visoko otuđeni život. Ona je to opisala u knjizi Danci i stranci. Dakle, sve te “obećane zemlje sunca” su iznutra spaljene.
Margaret Mazzantini, talijanska autorica romana Napokon rođen, za svoje lažne prijatelje iz Rima rekla je da su “moreplovci nizina”. U danima rata je upoznala jednog čovjeka iz Bosne i Hercegovine, a koji je usprkos iznimno teškim ratnim traumama zadržao vedrinu pa ga je upitala kako to objašnjava. Kratko joj je odgovorio: “Gadi mi se tuga”.
Ponavljam: 1. povećanje kvalitete života nije u izravnoj vezi sa srećom (pučanstva), 2. ne postoji validni instrument kojim bi se (objektivno) mjerio (subjektivni ili promjenljivi) doživljaj sreće. Sloboda ili sreća su kulturološki različiti, te psihološki za svakog znače drugo. Pored toga, sreća i sloboda su 3. ideali koji nisu dostupni znanstvenoj provjeri. Zato ih nije moguće definirati, a onda niti operacionalizirati.
Neka druga “istraživanja” koje nisu vrijedna spomena svrstavaju Hrvatsku u rang s Afganistanom kao “najtužnije stanovnike”. Navodim samo neka od pitanja kojima su došli do tih “otkrića”: “Jeste li se jučer osjećali dobro?”, “Jesu li se prema Vama jučer odnosili s poštovanjem?”, “Jeste li se jučer smijali?”, “Jeste li jučer naučili nešto novo ili radili nešto zanimljivo?”, “Jeste li uživali…?”… Nedopustivo je ovakva pitanja uzimati kao operativne varijable u zaključcima o kolektivnoj (ne)sreći.
Hrvatska ekonomistkinja Anita Frajman Ivković u disertaciji Progres društva vođen subjektivnim blagostanjem: indeks sreće građana konstatira da materijalni standard ni BDP nisu mjere blagostanja društva.
Nitko nas ne može uvjeriti da su ljudi na Zapadu najsretniji, jer su tamo građani depersonalizirani i otuđeni. Po kriteriju materijalnog blagostanja prednjače skandinavske zemlje, ali u tim zemljama ljudi žive kao gomile usamljenika, građani najviše troše antidepresiva i tamo je iznimno visoka stopa suicida. “Materijalno onečišćenje posljedica je duhovnog onečišćenja” (René Egle).
Države s najnižom stopom suicida jesu Albanija, Armenija, Gruzija i Malta. Neka od gore spomenutih istraživanja su imala skrivenu propagandu u cilju dobivanja jeftine radne snage iz država koje su ocijenili da imaju nizak nacionalni indeks sreće.
Kada mediji (proizvoljno) izabiru najsretnije javne ličnosti
Nekim čudom se sjećam emisije Kino oko, u kojoj je krajem sedamdesetih, prikazan film Sreća, a nakon toga je, (po ustaljenoj shemi) organizirana rasprava. Sjećam se da je Zuko Džumhur, glasoviti putopisac iz BiH, od strane ondašnjih medija izabran za najsretniju osobu u bivšoj Jugoslaviji, a Saša Zalepugin je dobio drugo mjesto.
Naravno, da se nameće pitanje kako su došli do tog “rezultata”. No to ovdje nije bitno. Džumhur je, nakon prikazanog filma, u TV studiju izravno u eter ironizirao ironizirao voditelja i pozvane stručnjake koji su se trudili definirati sreću sa znanstvenog (sociologijskog, psihologijskog…) gledišta. Ustvrdio je da je sreća bila i ostala u domeni doživljaja svakog pojedinca. Opisivao je svoje trenutke sreće kada bi došao u svoje rodno mjesto.
Voditelj ga je pokušao prekinuti ali on je u detalje opisivao svoje radosne susrete s “jaranima”. Kada je voditelj pogubio živce onda je Džumhur završio: “Opisao svoje doživljaje sreće a ovi stručnjaci me nisu uvjerili da im je ijedna definicija vrijedna moje pažnje. Ja sam svoje završio i više se ti se neću javljat do kraja emisije”.
Zaključno: Sreću nije moguće definirati, operacionalizirati pa ni ispitati validnim znanstvenim instrumentima.
Kao svojevrsnu potvrdu svemu gore navedenome poslužiti ću se stihovima koje je otpjevala Gabi Novak… Za nekoga je sreća “slučajno poznanstvo”, za neke “kuća i tišina”, nekima “karijera i slava”, nekima je ono “što se pamti dugo”, nekima je ona “nakit i dijamanti”… “ili samo ljubav može donijeti nju”.
O autoru
Dragi čitatelji, obavještavam vas da sam nedavno otvorio svoj podcast koji je vidljiv na You Tube kanalu pod nazivom Slavonski svjetionik, a biti će emitiran dva puta tjedno, ponedjeljkom i četvrtkom u 19 sati te neće biti duži od sedam minuta! Pozivam vas da se (besplano) preplatite.
* Dr. sc. Zlatko Miliša, red. prof. u trajnom zvanju – istaknuti hrvatski pedagog, sociolog i društveni kroničar. Rođen je u Trogiru 1958. godine. Osnovnu školu završava u rodnom gradu, srednje obrazovanje u Splitu. Od prosinca 2012. redoviti je profesor na Filozofskom fakultetu u Osijeku, a od 2018. izabran je u trajnom zvanju redovitog profesora. Sudionik je brojnih domaćih i inozemnih znanstvenih skupova. (Su)autor je šesnaest znanstvenih monografija u Hrvatskoj, od kojih su tri objavljene u inozemstvu.
Prof. Miliša autor je i triju publicističkih knjiga. Kao angažiran intelektualac, široj je javnosti poznat po populariziranju struke. Pisao je kolumne za razne tiskovine i internetske portale. Često gostuje na okruglim stolovima, tribinama, stručnim seminarima, u medijima, školama i civilnom sektoru. U brojnim je medijima imao više stotina razgovora i/ili izjava, ponajviše o aktualnim pitanjima iz školstva i znanosti, te o problemima i potrebama mladih. Davao je komentare i bio stalan komentator (na HRT-u), bio sudionik raznih TV emisija. Miliša je i dobitnik godišnje državne nagrade “Ivan Filipović” s područja visokog školstva za 2009. godinu.
** Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr.
Tekst se nastavlja ispod oglasa