Na 26. obljetnicu Oluje, kada su Hrvati s ponosom slavili Dan pobjede i domovinske zahvalnosti i Dan hrvatskih branitelja, saborska zastupnica SDSS-a, koja je u Sabor ušla kao predstavnica srpske nacionalne manjine, Anja Šimpraga, na facebooku je podijelila fotografiju iz 1995. kada su Srbi s područja Knina, uoči dolaska hrvatskih snaga, napuštali Hrvatsku odlazeći na područja BiH pod kontrolom srpskih snaga i u Srbiju. Uz fotografiju kolone u kojoj je i ona sama bila kao djevojčica, zastupnica je napisala: “Da nikad ne doživite kolonu, da nikad ne napustite svoje ognjište”.
Time je htjela pobuditi empatiju predstavljajući one koji su bili u toj koloni kao žrtve hrvatskih snaga.
No, zaboravila je, ili pak nije znala, da se odlazak te kolone, u kojoj se i ona nalazila, dogodio neovisno o hrvatskim snagama, da je formiranje te kolone bio svojevoljna odluka srpskog vodstva, donesena prije dolaska hrvatskih snaga. Zaboravila je, ili možda nije znala, da je to srpsko vodstvo, koje je od njih formiralo kolonu, pet godina ranije balvanima, kamenjem i terorističkim akcijama onemogućilo normalan život u tom dijelu Hrvatske kao i svakome tko je iz kontinentalnog dijela zemlje putovao na jug i obratno. Da je to isto vodstvo četiri godine ranije uz pomoć snaga vojske čitave bivše države silom otrgnulo taj teritorij od matične zemlje, masovno šaljući Hrvate u progonstvo ili u smrt.
Zastupnica Šimpraga zaželjela je „da nikad ne doživimo kolonu i nikad ne napustimo svoje ognjište“. Zaboravila je, ili nije znala, da su Hrvati doživjeli mnoge kolone još četiri godine prije Oluje. Zaboravila je, ili nije znala, za vukovarsku kolonu koja se 18. studenog 1991. prisilno, pod kontrolom naoružanih vojnika, uputila iz svoga grada. Spomenimo osim toga i Golgotu koju je prošao Dubrovnik za vrijeme opsade, kada su njegovi stanovnici boravili u podrumima pod neprestanim granatiranjima, bez struje, vode i telefonskih linija, Golgotu koju je prošao Šibenik, Zadar, Osijek, spomenimo pokolj u Baćinu, granatiranje Gospića, Vinkovaca, Karlovca, Otočca, uništavanje kulturne i sakralne baštine diljem Hrvatske, ubojstva civila, mučenja u logorima, napade na Zagreb… Spomenimo i pokolj u Srebrenici, opsadu Sarajeva i pustošenja i zločine diljem Bosne i Hercegovine koji su bili dio istoga velikosrpskog plana.
Sve to prethodilo je Oluji. Oluja 1995. se ne može promatrati neovisno o Vukovaru 1991., Oluja se ne može promatrati neovisno o nebrojenim stradanjima do tada. Sve je to dio istoga Domovinskog rata, koji je Hrvatskoj nametnut, koji započeo masakrom policajaca u Borovu, krvavim Uskrsom na Plitvicama, izlaskom tenkova na ulice Pakraca, ulaskom tenkova u Baranju, a završio uspješnim oslobađanjem okupiranih teritorija u Oluji.
Stoga, ako je zaboravila, neka zastupnica Šimpraga ponovno pogleda snimku vukovarske kolone. Ako nije znala, neka je pogleda po prvi puta. Neka pogleda lica djece, staraca te izmučenih i izgladnjelih ljudi u koloni. Lica djece koja su tri mjeseca boravila u hladnim i mračnim podrumima u stalnom strahu od granata koje su neprestano gruvale i koje su im uništile dom, neka pogleda lica ljudi koji su više mjeseci živjeli bez struje, vode i bilo kakve povezanosti s ostatkom Hrvatske, u zadnjim danima gotovo i bez hrane, bez mogućnosti obavljanja higijene… Neka pogleda u kolonu u kojoj ljudi, za razliku od njezine kolone, nisu odlazili svojevoljno s vozilima natrpanim prtljagom već prisilno, pješice, tek s ponekom vrećicom. To je bila kolona iz koje se izdvajalo i usmrćivalo ljude, to je bila kolona ljudi koji nisu znali kamo ih vode i hoće li se uopće spasiti, ljudi koji su zaista bili prisiljeni napustiti svoja ognjišta ili, bolje reći, njihove ruševine, jer ognjišta više nije bilo. Neka pogleda ta napaćena lica ispunjena strahom i očajem. I neka pokuša samo zamisliti što je bilo s onima koji nisu uspjeli postati dio čak ni te kolone, onih koji su ubijeni u gradu ili odvezeni na Ovčaru. Oni nisu imali sreće kao zastupnica Šimpraga.
Možda će tada, nakon što pomno pogleda lica ovih ljudi, traktorska kolona koja svojevoljno odlazi iz Knina, ipak početi izgledati daleko bezazlenije i manje opasno. Također, možda će se moći i nazrijeti kako je čitava ta traktorska kolona zapravo bila velikosrpski igrokaz davno isplaniran u Beogradu, Beogradu koji je u jednom trenutku svjesno instrumentalizirao svoje sunarodnjake, da bi ih u idućem trenutku posve svjesno žrtvovao.
Možda će pogled u vukovarsku kolonu zastupnici Šimpragi pomoći da njezin odnos prema državi koja je i njezina domovina, prema državi koja ju prihvaća kao svoju građanku i koja joj je, uz sve to, po povlaštenom postupku omogućila i saborsko zastupničko mjesto, bude prožet barem nešto većim poštovanjem.
