Temeljni zadatak znanstvenog skupa održanog u Sisku, u organizaciji Sisačke biskupije, Hrvatskih studija Sveučilišta u Zagrebu i Hrvatskoga katoličkog sveučilišta, bio je propitkivanje činjenica vezanih uz rad i djelovanje dječjeg prihvatilišta, kako bi se na znanstvenim temeljima dao kvalitetan doprinos razumijevanju navedene problematike.
Pozdravne riječi na početku uputili su predsjednik Organizacijskog odbora sisački biskup Vlado Košić, prorektor Hrvatskoga katoličkog sveučilišta prof. dr. sc Gordan Črpić i potpredsjednica Organizacijskog odbora simpozija predstojnica Odsjeka za povijest Hrvatskih studija doc. dr. sc. Vlatka Vukelić, koji su odreda istaknuli iznimnu važnost ovog skupa za rasvjetljavanje istine što se doista dogodilo u Sisku tijekom 1942. i 1943. godine bez ideološkog interpretiranja.
Zbrinjavanje kozaračke djece i dječje prihvatilište u Sisku 1942.-1943.
Naime, problematika sisačkog prihvatilišta za djecu ponajviše je obrađivana za postojanja komunističke i socijalističke Jugoslavije, pa su i rezultati istraživanja često bili podložni uzusima rada koji nisu bili u skladu sa zahtjevima povijesne struke i metodologije znanstvenog rada.
Iako primarno usmjeren na povjesničare, skup nije bio lišen multidisciplinarnosti te su svoje radove predstavili sociolozi, teolozi i drugi znanstvenici u svrhu stjecanja što potpunijega i kvalitetnijeg rasvjetljavanja sudbine kozaračke djece i rada Dječjeg prihvatilišta u Sisku, do sada uglavnom politički obojene i ponajprije u službi neznanstvenog etiketiranja Katoličke Crkve i njezine uloge za Drugoga svjetskog rata, kao i samog blaženog Alojzija Stepinca, nadbiskupa Zagrebačkog.
Velika svjetska gospodarska kriza odrazila se na hrvatski povijesni prostor 30-tih godina 20. stoljeća. U takvim gospodarskim i socijalnim prilikama hrvatske zemlje ulaze u Drugi svjetski rat. Ratne operacije na području NDH, kao i uspostava formalne vlasti na cijelom njezinom području u sjeni su teških socijalnih okolnosti.
Model privremene prehrane katoličke djece kod obitelji koje su bile imućnije i koje nisu oskudjevale u hrani ustaljen je već godinama, pa Caritas i prije formalne uspostave NDH već skrbi za oko 2000 siromašne i gladne djece i stvara mrežu privremenih udomitelja.
Niz je iskaza župnika i načelnika općina da ljudi jedva preživljavaju te da im partizanski upadi i pljačkaški pohodi onemogućuju prehranu. U tim uvjetima bl. Alojzije Stepinac veže Caritas za državnu Zakladu „Pomoć“, koja skrbi o velikom broju izbjeglica i prognanika s područja NDH (njih 200 000) te organizira i prihvat izbjegličke djece.
Katolička Crkva organizaciju s ciljem zbrinjavanja pravoslavne djece s ratom zahvaćenog područja stavlja pod svoju zaštitu, pronalazi mehanizme financiranja cijelog humanitarnog pothvata i mnogim pokušajima, suradnjom s Crvenim križom Hrvatske, ali i Srbije, upornošću i kršćanskom uljudbom, organizira prihvat za oko ukupno 25 000 djece. U sklopu tih aktivnosti i „Dječja akcija“ i Caritas koriste se već uhodanim modelom kolonizacije djece, ne čineći razlike u vjeroispovijesti i s ciljem da najveći dječji izbjeglički val bude saniran sa što manje žrtava.
Veliko kršćansko srce i humanitarnost Sišćana
Uz opću neimaštinu i glad, preuzimanje brige za tzv. Kozaračku djecu, bio je pothvat nevjerojatne kršćanske uljudbe i velikoga srca koje su Siščani pokazali kroz humanitarno djelovanje u Velikom ratu, Drugom svjetskom ratu, Križnom putu i Domovinskome ratu. Rijeke izbjeglica i prognanika prošle su ovim gradom, a za neke od njih on je postao i dom. Građani Siska ponosni su na svoju emociju, na svoju humanost i kada su prilike nehumane te na pijetet iskazan žrtvama ratnih stradanja na ovome području.
Posebna vrijednost ovog znanstvenog skupa bili su i živi svjedoci događaja u Sisku tijekom 1942. i 1943. koji su vlastitim svjedočenjem potvrdili zaključke znanstvenih istraživanja, ali i oštro osudili laži kojima se služe pojedini povjesničari i političari kada se govori o dječjem prihvatilištu u Sisku.
Sudionici Znanstvenog skupa donijeli su i zajedničku izjavu u kojoj su istaknuli kako ne postoji niti jedan dokument koji bi dokazao da je Sisku bio logor izbjegličke djece ili da je bilo mučenja i nasilnog oduzimanja života.
„U Sisku nikada nije dokazana namjera izdvajanja kozaračke izbjegličke djece, njihovo smještanje u udaljene objekte na osami, već je štoviše pokušan njihov integritet u gradski život, iako je to posredno izazvalo epidemiju takvih razmjera da su gradske škole morale biti zatvorene. Neka od izbjegličke djece, koja nisu kolonizirana u samome Sisku i okolici, ostaju u samostanskim prostorijama sv. Vinka do kraja rata. Većina od 6000 djece spašena je, unatoč katastrofalnim prognozama liječnika koji su zaprimili djecu i prognozirali mortalitet od 90%.