„Ti koji su stali s oružjem su siromašniji, sa manje škole i siromašnijih obitelji, a elita je ostala na sveučilištima i u uredima.
To su činjenice.
Ja kao i mnogi političari, s ove i one strane, Hrvatsku oružjem nisam branio.“
(Zoran Milanović)
Ekskluzivna snimka snimljena na sastanku premijera Zorana Milanovića s predstavnicima branitelja iz Savske i objavljena je svojevremeno u emisiji Bujica Osječke TV.
U hrvatskoj medijskoj (kontroliranoj) javnosti nije naišla na preveliki odjek. U modernim demokratskim državama koje drže do svog identiteta i domoljublja, a osobito do zaslužnih vojnika koji se je stvarali ili branili, bila bi dovoljna da zauvijek nestaneš s javne ili političke scene.
U svakoj normalnoj i demokratskoj državi vojnik koji brani ili oslobađa državu ima poseban status. Ovakvi kao hrvatski vojnici Domovinskog rata, dokazani heroji i stvaratelji hrvatske države, bili bi u svakoj državi uzimani kao uzor i primjer, dolazili bi u škole i na fakultete da iz prve ruke progovore o domoljublju, žrtvi i moralu, dobivali bi vodeća mjesta u medijima i društvenoj zajednici., oni bi bili elita!
No, u „slučajnoj Hrvatskoj“ Zorana Milanovića i njemu sličnih ovako govoriti nije krimen, dapače, ispada čak i simpatična pojedincima koji su izgubili svaki moralni i ljudski kompas.
A pitamo se što bi o ovoj izjavi rekli studenti koji su ostavljali, čak i elitnije fakultete od Milanovićevog, da bi uzeli oružje u ruke i branili gotovo goloruki svoju domovinu Hrvatsku?
Što bi rekli djeca i sinovi Hrvata koji su došli iz toplih domova u hrvatsku tešku stvarnost 1991?
Što bi reklo gotovo 1000 dragovoljaca stranaca koji su došli u Hrvatsku 1991.?
Što bi, Zorane, rekli Miro Međimorec, Sven Lasta, Slobodan Praljak (završio tri fakulteta) ili Žarko Potočnjak, tada već ostarjela lica hrvatske kulturne scene koji su branili Hrvatsku od Baranje preko Sunje do Hercegovine?
Što bi rekao olimpijski pobjednik Petrinjac Vlado Lisjak koji nije mogao otići iz rodne Petrinje bez puške u ruci?
Što bi rekli brojni koji su iz „elitnih ureda“ u tenisicama otišli na Banovinu ili Slavoniju 1991.?
Da ne cijepamo na dijelove ovu više nego morbidnu izjavu o siromasima, manje školovanima, elitama iz ureda i sveučilišta(!), nego da postavimo pravo pitanje:
Koji je pravi Zoran Milanović?
S obzirom na nedavne sastanke Milanovića s braniteljima i obećanja davanja šakom i kapom po pitanjima univerzalne jurisdikcije, kao i nagli blagonakloni zaokret prema braniteljskoj populaciji, čini se samo da je to – promjena retorike u predizborne svrhe.
Kada se sjetimo do zuba naoružane interventne policije kako juriša u „akciju opasnosti najvećeg stupnja“ na vrata crkve svetog Marka gdje sjede invalidi rata u kolicima, dobivamo odmah nagli osjećaj mučnine. Kada se sjetimo omalovažavanja branitelja pred ministarstvom u Savskoj, kada se sjetimo kresanja prava udovica poginulih branitelja na fiksni i varijabilni dio primanja, kada se sjetimo štošta toga od Freda Matića, Bojana Glavaševića pa do svih prijašnjih političkih uhljeba koji su trebali brinuti za branitelje…
Kada se sjetimo demonizacije i kriminalizacije Domovinskog rata, branitelja i detuđmanizacije koja je počela 2000. „narančastom koalicijom“, koju je šutke nastavio Sanderov HDZ sa Šeksovom „identificirati, locirati, uhititi, transferirati“, pa nastavio SDP sa prethodnom vladom, sigurno je jedno – branitelji i Hrvati više ne vjeruju praznim riječima.
Jedino što se možemo složiti sa Zoranom Milanovićem je zadnji dio njegove izjave: „Ja Hrvatsku s oružjem nisam branio!“
To vjerujemo, kao i da 99% „političke elite“ to nije učinilo niti danas ne bi.
Zato, Zorane tebi i sličnima, nužnost je pokloniti se i na cesti skloniti se s poštovanjem onima koji jesu.
To bi napravio svaki premijer ili državnik koji zna cijeniti žrtvu svojih najboljih ljudi, svoje prave elite – hrabrih vojnika koji su bili spremni dati i život za domovinu.
