Još uvijek smijemo bez ispričavanja nazvati sadomazohizam mentalnim poremećajem: Svjetska zdravstvena organizacija u ovogodišnjem izdanju Međunarodne klasifikacije bolesti (ICD-10, Version 2015) svrstava sadomazohizam u grupu poremećaja spolne sklonosti.
Tu se – pod šifrom bolesti F65.5 -govori o sklonosti prema seksualnim aktivnostima koje uključuju bol, ponižavanje ili vezivanje. U narednoj šifri F65.6 govori se o višestrukom poremećaju spolne sklonosti gdje se svrstavaju osobe s perverznim porivima gdje „više od jedne abnormalne seksualne sklonosti nalazimo kod iste osobe … najčešća kombinacija je fetišizam, transvestitizam i sadomazohizam“.
I sada nam iz SAD-a dolazi jedna kulturalna pomama u čijem je središtu „epohalni“ doprinos britanske autorice ljubića Erike Mitchel James, u vidu trilogije Fifty Shades. U ovom času je po našim kinima – kažu – prava pomama za tim filmom; tipična publika su (kao i drugdje po svijetu) umirovljenice i tinejdžerke. U verziji filma za velike ekrane, scene golotinje i seksualnih aktivnosti su malko prigušene, što mu je – prema kriterijima kakvi se za filmsku golotinju inače primjenjuju – primjerice u Francuskoj priskrbilo ocjenu materijala pogodnog za svu publiku stariju od 12 godina.
Je li tome doista tako? Jesu li danas uobičajeni (i, sigurno, odveć slobodni) kriteriji kakvi se primjenjuju na vulgarnost prikladni za suočavanje s takvim jednim „prčkanjem“ po fantaziji gledateljstva, kakvoga primjenjuje dobra poznavateljica BDSM života E. M. James i njeni suradnici iz filmskog svijeta? Imamo li mi uopće nekakvih cenzorskih tijela koja bi imala „tri čiste“ da konzultiraju psihijatre, koji svoj kruh zarađuju pomažući ljudima koji je svojedobno netko namamio u opskurni svijet sadomazohizma i drugih parafilija? Koji svoje pacijente razvrstavaju u kategorije od „blage“, gdje su parafiličke seksualne fantazije, porivi i ponašanja još uvijek slabiji od normalnih seksualnih interesa i ponašanja – do najtežih slučajeva, gdje parafilički porivi u cijelosti preuzimaju seksualnost pacijenta?
Neke zemlje, poput (komunističke) Kine, (muslimanske) Indonezije ili Kenije (koja nije ni jedno, ni drugo, ali je u Crnoj Africi) očito imaju: te se zemlje ubrajaju u one koje taj film smatraju neprikladnim za bilo koga.
One zemlje koje se vole dičiti liberalnošću, „50 nijansi sive“ ne zabranjuju, makar ćemo i na stranicama američkog main-stream magazina kakav je „Forbes“ naći prezentaciju filma čiji nam sam naslov dovoljno govori: „’Pedeset nijansi sive’ se sastoji od zlostavljačkog ukalupljivanja spolnih uloga – prikrivenog pod obličjem lažnog feminizma“ (autor članka Mark Hughes).
A nije da „nadležne vlasti“ ne mogu baš ništa poduzeti, makar za zaštitu maloljetnika: eto čak i kod nas postoji Pravilnik o kategorizaciji audiovizualnih djela kojim se propisuju mjere „u svrhu zaštite maloljetnika od mogućeg štetnog utjecaja sadržaja neprimjerenih njihovoj dobi“: distributer i prikazivač su dužni voditi brigu da prepoznaju i označe tzv. filmove neprimjerenog sadržaja, gdje spadaju takvi audiovizualni radovi „čiji bi sadržaj vjerojatno mogao ugroziti fizički, mentalni ili moralni razvoj maloljetnika, odnosno filmovi s prizorima grubog nasilja, vulgarnih izraza, prizora zlouporabe opijata te s drugim prizorima za koje je vjerojatno da bi mogli ugroziti fizički, mentalni iii moralni razvoj maloljetnika“. Tako označene filmove je zabranjeno prikazivati ili iznajmljivati maloljetnicima, pod prijetnjom kazni koje – prema čl. 30. i 40. Zakona o audiovizualnim djelatnostima iz 2011. god. – idu do čak pola milijuna kuna.
Distributer Blitz Film&Video taj film – kojega počinje prikazivati baš na Valentinovo 2015. hvali ovakvim riječima: „Svako malo pojavi se neko djelo koje seizmičkom snagom dotakne venu zajedničke i intrige, svojom popularnošću promijeni kulture i postane univerzalno po samom svojem imenu. Takav je fenomen Pedeset nijansi sive … Jednostavne riječi njenog naslova čitateljima i onima koji to nisu predstavljaju nov amblem mainstream senzualnosti … U priči se radi o Christianovom iskupljenju i o oslobođenju neiskusne Ane, a kroz te su likove čitatelji dobili priliku istraživi vlastite ranjive strane, maštu i težnje. Ovu erotičnu i autentičnu ljubavnu priču … koja nas vodi u dubine bogatog i misterioznog svijeta koji iskreno istražuje odnos između muškarca i žene, kao i granice koje ćete sami sebi dopustiti prijeći, režirala je Sam Taylor-Johnson.“
Moramo međutim konstatirati da je distributer uredno film klasificirao u kategoriju „18“, dakle među filmove čiji je sadržaj predviđen isključivo za odrasle. Međutim se film ne prikazuje tek u kinematografima koji uobičajeno prikazuju „filmove za odrasle“, a čujem od ljudi da se uprave kinematografa postupaju kao da ta oznaka doista predstavlja puku preporuku – kao da ne postoji čl. 31. Zakona o audiovizualnim djelatnostima kojom se baš zabranjuje distribucija takvih sadržaja maloljetnicima (ovdje, sadržaja u kojemu su scene gdje Christian tuče, vezuje i ponižava Anu prikazuju kao sastavni dio jedne romantične veze): navodno su zadnji redovi na projekcijama popunjeni mlađarijom koja očito ima manje od 16 godina, a viđa se bake koje svoju modernost demonstriraju vođenjem unučadi nježne dobi na taj kontroverzni kinematografski uradak.
Da stvar s „50 nijansi sive“ doista nije smiješna ni bezazlena, pokazuje studija koja je provedena na čitateljicama knjiga iz trilogije E. Michel James: grupa autora na čelu s Amy Bonomy s „Michigan State University“ objavila je rad (u Journal of Womens’s Health, Vol. 23/9, 2014) gdje na temelju istraživanja koje je obuhvatilo 715 žena studentske dobi ukazuju da je kod onih mladih žena koje su pročitale barem jednu knjigu iz trilogije znatno povećan rizik psiholoških i problema ponašanja. Te žene, koje su se izložile mogućnosti da slike iz tih knjiga postanu dijelom njihovog intimnog svijeta, bilježe veću incidenciju poremećaja prehrane, opijanja i zlostavljanja u vezama.