Prije osamnaest godina, točnije 13. travnja 1997. godine održani su na području Baranje prvi postokupacijski lokalni izbori za općinska i gradska vijeća te skupštinu Osječko-baranjske županije na području Baranje, a mjesec dana poslije, 19. svibnja uvedena je i hrvatska kuna kao službeno sredstvo plaćanja.
Kako to već s odrastanjem djece ide, bilo bi za očekivati da je Baranja danas kao punoljetna sastavnica ustavno-pravnog poretka Republike Hrvatske razvijeno, odraslo, prosperitetno i samostalno „hrvatsko dijete“, međutim, to ipak nažalost nije tako. Dok je u vremenu nakon Drugog svjetskog rata bila „obećana zemlja“ u koju je bilo mudro doseliti, danas narodna baranjska mudrost nalaže odseli što prije, ovdje nema života.
Nije ovo puko romantično žaljenje za nekim starim boljim vremenima kada se svake godine moglo jeftino ljetovati u odmaralištu firme, voziti Yugo 45′, kad je bilo sve za raju, sve za jarane, ovo je stvarnost s kojom se susreće velik dio stanovnika koji živi na ovom području. Iz Baranje je u posljednjih desetak godina iselilo najmanje tri tisuće stanovnika, a od onih preostali četrdesetak tisuća velik broj je izložen ozbiljnom riziku siromaštva i socijalne isključenosti. Riječ je o riziku koji nastaje zbog manjka ostvarenja strukturalnih oblika planske i institucionalizirane solidarnosti za koju prema socijalnom nauku Crkve odgovornost ponajprije snosi politička vlast na svim razinama.
I dok danas na Velik petak promatramo raspetoga na križu u dubokoj nadi usmjerenoj prema uskrsnoj nedjelji ne možemo, a ne zapitati se mogu li s istom tom nadom i Baranjci vidjeti svoju ljepšu čovjeka dostojniju budućnost. Čini se kao da je baranjska stvarnost po svojim mnogim obilježjima već duže vrijeme isključivo zatvorena u okvire Velikog petka, u osjećaj muke, napuštenosti i beznađa. Možda bi se ovim tvrdnjama moglo prigovoriti da su previše mračne i fatalističke, da im nedostaje kršćanske nade i vedrine, ali već samo letimičan pogled preko nekih mjerljivih demografskih i ekonomskih pokazatelja s jedne strane i vizualni dojam zapuštenosti sela i osluškivanje beznadnog zapomaganja siromašnih građana s druge strane mogao bi navesti na još mračnije zaključke.
Zašto je Baranja kao plodna ravnica demografski, gospodarski i egzistencijalno dekonstruirana, zašto je postala mjesto nepoželjno za život?
Od ukupnog broja stanovnika u Baranji njih skoro petnaest tisuća nema nikakav oblik redovitih prihoda, točnije više od jedne trećine Baranjaca suočeno je vrlo velikim poteškoćama u osiguravanju najelementarniji materijalnih preduvjeta za život. Nadalje, jedna četvrtina ih je suočena s različitim poteškoćama u obavljanju svakodnevnih životnih aktivnosti od čega se najveći broj odnosi na stanovnike treće životne dobi kojih u Baranji živi oko sedam tisuća i samce kojih je oko četiri tisuće. Posebno su ugroženi stanovnici manjih sela poput onih u općini Draž u kojoj je skoro 25 posto stanovnika starije od 65 godina, 31 posto nema nikakav oblik stalnog primanja, skoro 15 posto ih živi u samačkom kućanstvu, a čak 2,5 posto ih je nepismeno.
Podaci za druge općine nisu ništa značajnije bolji, a u nekima su još i lošiji. Broj nezaposlenih prema podacima Zavoda za zapošljavanje je oko šest i pol tisuća, a i oni koji imaju sreću da su zaposleni primaju nižu plaću od hrvatskog prosjeka ili je uopće ne primaju. Sumornost ovih brojčanih podataka dodatno pojačava dojam koji se može steći prolaskom kroz pojedina sela u kojima je mnogo kuća napušteno, urušeno, obrastao u korov ili već i drveće raste kroz tavanice, ali ono što najviše zabrinjava je osjećaj beznađa samih ljudi s kojima nerijetko svaki razgovor započinje i završava riječima: “Ne mogu više; Samo da mi je otići odavde ili pak još gore Uskrs je, gladni smo, gladna su mi djeca; Uzet ću bombu i raznijeti ću sebe i svoju djecu”. Nisu ovo samo puke od strane autora izmišljene fraze radi dramatičnosti teksta, već uistinu citati nemalog broja ljudi koji hodaju po rubu i svakodnevno posjećuju različite institucije socijalne skrbi i humanitarne udruge kako bi dobili osnovne životne potrepštine.
Zašto je to tako? Zašto je Baranja kao plodna ravnica demografski, gospodarski i egzistencijalno dekonstruirana, zašto je postala mjesto nepoželjno za život? Moglo bi se na temelju ovih pitanja pokrenuti različite više ili manje mudre javne i akademske rasprave, okrivljavati ove ili one, razvijati više ili manje zanimljive strategije, pozivati gladne na prikazivanje vlastite patnje Bogu kao žrtve, moglo bi se štošta. Mogla bi ova i slična pitanja i rješenja biti zanimljiva nekom drugom, ali mnogim Baranjcima sigurno ne. Njih ponajprije zanima samo jedno, kako preživjeti i hoće li im biti bolje i kada?
Ipak, za kraj treba istaknuti da se neki pozitivni pomaci osjete, da Baranja kao napušteno i zaboravljeno dijete počinje u svjetlu vjere u Uskrslog sama sebe odgajati u duhu solidarnosti, da se tračak uskrsne nade nazire. Naime, već godinu i pol dana u nekim mjestima značajan dio Baranjaca koji uspijevaju živjeti donekle pristojnim životom, podržan od strane određenog broja katoličkih župa, samoorganizirano aktivno skrbe za najugroženije te tako njima, ali i odgovornim strukturama svjedoče značenje i konkretno ostvarenje kršćanske solidarnosti. Prvima, najugroženijima da se suosjećaju s njihovim žalostima i tjeskobama, a onima drugima, strukturama da bez trajnog, planiranog, organiziranog i ustrajnog traganja za dobrom drugoga kao da je vlastito nema izgradnje općeg dobra, a posljedično ni dobra konkretnog pojedinca.