Europski parlament prihvatio je 4. veljače tzv. izvješće zastupnice Lunacek (Lunacek Report), službeno naslovljeno „Akcijski plan EU-a protiv homofobije i diskriminacije na temelju spolne orijentacije i rodnog identiteta“. Iako su i ovaj put uoči glasovanja tom prijedlogu usprotivile na prosvjednim skupovima, putem peticija ili izravnih poziva zastupnicima usprotivilo više od milijun građana Europske unije, a CitizenGO prikupio čak 210.000 potpisa na peticiju kojom se traži odbacivanje predloženog izvješća, to nije omelo većinu u EP-u da prihvati kontroverzno izvješće. Ništa im nije značilo ni to da su od biračkoga tijela čuli veoma malo glasova koji traže da se izvješće prihvati.
Protivljenje izvješću polazi od ocjene kako ono znači bezočan pokušaj aktivista LGBT-a pod krinkom zaštite svojih tobože ugroženih „prava“ zapravo ostvare posebne povlastice na temelju svojih oblika spolnog života. To što se u ime ljudskih prava traži ocjenjuje se kao njihovo dosad neviđeno izvrtanje/izokretanje/narušavanje/ ’homoseksualizaciju’ (queering) ljudskih prava počevši od institucionalnih razina naniže. Protivnici smatraju se da bi provedba onoga što sadrži izvješće ne samo omogućila okupljanje i slobodu izražavanja gay-aktivista, nego i ušutkavanje kritičara homoseksualnosti odnosno LGBT-aktivizma pod krinkom borbe protiv „govora mržnje“ i „zločina mržnje“.
U prijevodu: stvorio bi se dvostruki standard dopuštenog ponašanja: neograničena sloboda govora za „homoseksualnu zajednicu“ i ujedno službeno ograničavanje govora svim mogućim kritičarima. Roditelji bi bili nemoćni zaštititi vlastitu djecu od homoseksualne propagande i ne bi imali pravo na prigovor savjesti.
Tanka manjina članova ili pristaša LGBT-zajednice imala bi na svojoj strani širok raspon mehanizama koji joj daju pravo veta na odluku većine glede donošenje odluka i propisa. Istospolnim parovima moralo bi se omogućiti posvajanje djece u punom smislu riječi, oplođivanje in vitro te surogat-roditeljstvo. Homoseksualni programi morali bi biti uvršteni, kao bitne sastavnice, u nacionalne programe na području zdravstva, obrazovanja, zapošljavanja, azila i vanjskih odnosa.
Zanimljivo je pogledati rezultate glasovanja. Od ukupno 766 zastupnika, glasovalo je njih 642, od kojih 394 (61%) za, 176 (27%) protiv, dok je 72 (11%) bilo suzdržanih. Još je zanimljivije da su klubovi socijalista, ljevice, zelenih i liberala bili gotovo unisono za, dok su zastupnici iz klubova euroskeptika, konzervativaca, neovisnih i pučana bili većinom protiv. Središnja stranka desnoga centra, koja ima najveći broj zastupnika, Europska pučka stranka (EPP) podijelila je svoje glasove u omjeru 129 protiv, a 69 za.
Od hrvatskih zastupnika, svih nazočnih petero iz SDP-a glasovalo je za, svih nazočnih četvero iz HDZ-a glasovalo je protiv, jedna zastupnica HDZ-a (Dubravka Šuica) nije pristupila glasovanju, a dvoje ostalih zastupnika (pravašica Ruža Tomašić i laburist Nikola Vuljanić) bili su odsutni.
Taj akt Europskog parlamenta, iako će zasigurno poslužiti kao sredstvo pritiska na vlade, parlamente i javnosti država članica, nije obvezujući za države članice. On takvim ne može ni biti jer ugovori o Europskoj uniji ne daju pravo institucijama Europske unije da državama članicama nameću obvezujuća zakonska rješenja na čitavom nizu područja. Jedno od njih jest i područje ljudskih prava, pogotovu ono što se odnedavno „prodaje“ pod temeljna ljudska prava.
Kad je riječ o zaštiti ljudskih prava, u Uniji je obvezno štititi sva i samo ona koja su u skladu s okvirnim i zajedničkim europskim vrijednostima. U Članku 6. Ugovora o Europskoj uniji kaže se ovo: „1. Unija priznaje prava, slobode i načela određena Poveljom Europske unije o temeljnim pravima od 7. prosinca 2000., kako je prilagođena u Strasbourgu 12. prosinca 2007., koja ima istu pravnu snagu kao Ugovori. Odredbama Povelje ni na koji se način ne proširuju nadležnosti Unije kako su utvrđene u Ugovorima.“ Time se jasno kaže da su i na tom planu europske institucije ograničene na samo izričite ovlasti koje imaju spram država članica.
A u Članku 9. spomenute Povelje o temeljnim pravila Europske unije izričito stoji: „Pravo na stupanje u brak i osnivanje obitelji zajamčeno je u skladu s nacionalnim zakonima koji uređuju ostvarivanje tih prava.“
„U prijevodu“ to znači da isključivo o nacionalnim vladama ovisi kako će brak i obitelj biti regulirani i zakonima koji će se primjenjivati. Pravo mjesto za zakonodavne odluke na tom planu nije dakle ni u kojoj instituciji Europske unije, nego će ih moći donositi isključivo zakonodavno tijelo hrvatske države: Hrvatski sabor.
„U prijevodu“: One neizravno (izbori) ili izravno (referendum) ovise i o samom NARODU i njegovoj demokratski izraženoj većinskoj volji.
Tekst se nastavlja ispod oglasa