Ovog puta samo pišem i brišem. Toliko toga o čemu bi mogla pisati mi je bilo na pameti,da nisam znala odakle krenuti. No, onda se dogodilo nešto. U nedjelju sam vidjela koliko sam skupila lajkova na portalu, pa po Facebooku-u. Zaista nisam očekivala da će toliko ljudi pročitati moju kolumnu, nisam očekivala da će toliko ljudi kliknuti LIKE. To mi daje poticaj da idem dalje, da znam da sam na dobrom putu. Da su ljudi željni ovakvih članaka. I ono što je najvažnije da nas ima. Kada sam čitala komentare na Facebook-u, srce mi je bilo ispunjeno toplinom, a osmijeh mi nije silazio s lica. Svi komentari su bili izuzetni – javljale su se majke sedmero, osmero pa čak i dvanaestero djece… u tim trenucima sam se pitala jesam li uopće, pored svih tih majki, dostojna pisati o odgoju djece, o vođenju kućanstva, o braku… ma o bilo čemu. U jednom trenu sam se osjećala toliko maleno, a opet, srce mi je bilo toliko veliko jer eto: ima nas, a to je najvažnije. Dva komentara su me se posebno dojmila; Komentar djevojke koja je šesto dijete u obitelji i zahvaljuje majci koja ju je rodila, i komentar jednog predivnog muža koji kaže da je njegova supruga za pet, da pije i kavu i pivu. Baš sam se od srca nasmijala i zapitala voli li i njegova supruga, kao i ja, crno pivo?
Ova cijela situacija sa lajkovima i komentarima me podsjetila jedne jako smiješne situacije koja mi se dogodila kada sam djecu upisivala u školu. Mi roditelji smo sjedili u razredu i ispunjavali obiteljski upitnik. Jedno od pitanja je bilo koliko djece imamo. Ponosno sam uzela olovku u ruke i upisala broj 4 (koliko ih je bilo tada) i nastavila ispunjavati upitnik dalje stavljajući ga na stol da i drugi vide koliko sam ponosna na svoju četvorku. Pogledam na druge upitnike, kad ono, kolone ispunjene većim brojkama od moje! Ostala sam šokirana – najblaže rečeno. Primaknula sam svoj upitnik k sebi da se ne vidi da ih je SAMO četvero. Često prepričavam tu situaciju svojim prijateljima i poznanicima od kojih većina ima dvoje djece. Da im dokažem koliko ludih ljudi još živi u našem gradu, a da oni to ni ne znaju. Još luđih obitelji od nas, obitelji u kojima očevi, zamislite, idu na porodiljni! I baš taj otac koji je bio na porodiljnom bio mi je indirektna podrška u osnivanju velike obitelji, a da on to ni ne zna. Kada sam upoznala njegovu obitelj, bili su u iščekivanju petog djeteta, ja sam ih onda imala samo troje. I mislila sam da ih imam puno previše (isto kako sada mislim da bi ih moglo biti više). Jednom sam ga pitala: “Pa kako vi to sve uspijevate?” Rekao je tako jednostavan odgovor koji i ja koristim danas: Jedno po jedno!! I zaista je tako. Rijetke su situacije kada ti dođe više djece odjedanput. Obično bude jedno po jedno. I obično se vrlo brzo prilagodiš novonastaloj situaciji i zapravo ti ništa ne bude problem – bez komplikacija ulaziš u nove “mode” prematanja pelena, dojenja, uspavljivanja njih koliko treba istovremeno, odlaska u dućan s njih “ne znam točno koliko ih je taj čas sa mnom”, ali svakako još jedanput na dan pošalješ i muža u dućan jer nedostaje i ovo i ono. (I baš sad, kako pišem ovu kolumnu, sam se sjetila kako sam upravo poslala muža u dućan po mlijeko, ali mu nisam rekla da kupi i štapiće za uši koje kupujem pa sigurno već dva tjedna.) Obično djeca zaista brzo rastu i – krenu puzati, pa hodati; lagano se priključuju, kako ih ja zovem, svom krdu (ovdje mislim na stariju ekipu) i tada kreće predivan suživot djece koji ne možeš vidjeti u malim obiteljima. To je predivno krdo u kojem se brinu jedni o drugima. Brišu se šmrkavi nosevi, tješi se kad se netko udari, čuvaju se tajne, pjeva se, pričaju se vicevi, hrane jedni druge, tužakaju se roditeljima… ali se i svađaju, nekada se jako posvađaju – ali ono najbitnije je da se znaju pomiriti, da znaju reći oprosti što sam te povrijedio/la, dati zagljaj mira i poljubac, i nastaviti s igrom. To je ono neprocjenjivo što dobivaju u velikim obiteljima. Nauče se poštovati, brinuti, oprostiti, dijeliti, nahraniti, zaboraviti, zahvaliti, vjerovati, moliti i ono najvažnije, otvoriti oči svoga srca.
Neka vam bude blagoslovljeno ovo blagdansko vrijeme. Neka vam rođenje Isusa u dom unese još više ljubavi, radosti, mira i zdravlja.
P.S. Muž se nije sjetio kupiti štapiće za uši, ali kupio je sir za pizzu. Sva sreća, jer sam upravo napravila tijesto za pizzu, a nije bilo sira.