Sinoćnja emisija ‘Otvoreno’, emitirana u kasnim večernjim staima, imala je za temu iseljavanje Hrvata iz domovine, odlazak u inozemstvo, tešku demografsku situaciju, a povod je bilo najavljeno njemačko ukidanje ograničenja za hrvatske radnike.
Gosti kod Mislava Togonala bili su ministar rada Mirando Mrsić (SDP), saborski zastupnik akademik Željko Reiner (HDZ), demograf Anđelko Akrap, ekonomist Ante Babić i anesteziologinja Ada Barić.
Emisija nije otkrila ništa novo, ali je do kraja pokazala kako oko pitanja demografske katastrofe, koja uskoro očekuje Hrvatsku, ne postoji razumijevanje, a još manje želja za konsenzusom dvije najveće političke stranke. Za razliku od gđe Barić, koja je ukazala samo na probleme svoje struke (drugo nije bilo ni za očekivati) i g. Akrapa, koji već desetljećima upozorava na ovu problematiku, ostali sudionici pokazali su nerazumijevanje ovog, kako i sami kažu, važnog problema za Hrvatsku državu. Za početak, bilo je lako konstatirati kako smo u demografskom minusu. Međutim….
Ekonomski uzroci nisu jedini uzroci
Rasprava se dosta vodila oko ekonomskih pitanja i pitanja zapošljavanja, a ministar Mrsić istaknuo je kako mladim ljudima omogućuju ugovore na određeno koji bi ih, nada se on, trebali vezati uz Hrvatsku, u kojoj bi onda trebali ostati, raditi, stvarati i oporavljati ionako crnu demografsku sliku. Nezaposlenost i iseljevanje, istaknuo je Akrap, trajni su višedesetljetni problem s kojima se suočava hrvatska država. Međutim, dobio se dojam kako je ekonomska kriza jedini uzrok ove situacije i ako iziđemo iz krize, problemi će se početi rješavati. Što jednostavno nije točno. Svesti raspravu o demografskoj politici na ugovore na neodređeno i slabi porast zapošljavanja otkriva svu tragičnost nerazumijevanja trenutka od strane ministra Mrsića koji, paradoksalno, u praksi živi ono što u teoriji ne razumije ili ne želi razumjeti. On, naime, ima četvero djece. Osim ekonomskih razloga, prešućuju se oni biološki – osim što je prošle godine po prvi puta u Hrvatskoj rođeno manje od 40.000 djece, žene rađaju sve kasnije, a muškarci sve kasnije ulaze u brak. U opustjelim hrvatskim selima često pred trgovinama možete vidjeti sredovječne neoženjene muškarce koji kažu: ženili bismo se, ali nemamo za koga.
Ekonomski uzroci nisu jedini uzroci jer da jesu, bogate i razvijene zemlje ne bi imale demografskih problema. Neke su ih riješile dugoročnom i pametnom pronatalitetnom politikom, koja se ne vodi od izbora do izbora.
Još uvijek čekamo HDZ-ov program demografskog oporavka
Na pronatalitetnu politiku SDP-a nema smisla trošiti vrijeme jer, ne da je nema, nego je uništavajuća. Ministrica Opačić, ili luta, ili ne zna, ili destruktivnim mjerama uklanja i one mrvice obiteljskih olakšica, a najčešće radi sve tri stvari istodobno. Ja se, međutim, osobno ne mogu načuditi ziheraškoj politici HDZ-a, koji svoj dolazak na vlast temelji na nadi da će im hrvatski birači još jednom potpisati bianco mjenicu za vlast i to samo na temelju nesposobnosti i nepopularnosti Kukuriku koalicije. U emisiju su poslali akademika Reinera, jednog od rijetkih preostalih istinskih intelektualaca u toj stranci, koji često postaje gromobran HDZ-ovim provincijskim intelektualcima kojima je u Saboru glavna zanimacija obrecnuti se na bezobrazluk i provokacije Nenada Stazića. Akademik Reiner ima širinu, ali, pobogu, kakve on veze ima s demografijom i iseljavanjem? I tu se onda postavlja pitanje – ima li HDZ program demografskog oporavka? Hoće li u svom famoznom programu demografskog oporavka biti uključena i pronatalitetna politika? Program IFO instituta već se dugo najavljuje, a prema zadnjim naznakama, kako je rekla Josipa Rimac, ipak mu nećemo prije jeseni vidjeti ništa, osim korica. Krasno! Kako misle pridobiti neodlučne birače koji cijene domoljublje, ali vole i pročitati što piše u programima?
Zakoni protiv obitelji
No i da se pojavi program demografskog oporavka, mene zanima hoće li se on svesti na dijeljenje simboličkih naknada za novorođenčad ili će zadrijeti u zakone koji priječe pomak prema ostvarenom postotku željene djece. Jer u Hrvatskoj u prosjeku roditelji žele skoro troje, a imaju jedna više od jednog djeteta. Veliki problem u Hrvatskoj su izostanak bilo kakve brige za mlade roditelje i zakoni koji ne štite mlade majke i očeve. Uslužne djelatnosti, pogotovo trgovački centri u kojem mlade žene, mahom u dobi za rađanje, rade za minimalac i prekovremeno, i svetkom i petkom, jedan su od faktora koji guši bilo kakvu nadu u demografski oporavak, baš kao što ga guši i izravna destimulacija rađanja i odgoja djece kad su u pitanju visokoobrazovane žene. Hoće li ijedna stranka imati petlje zatvoriti trgovine nedjeljom ili barem omogućiti mladim roditeljima sustav u kojima će se bezbrižnije moći odlučiti na još jedno dijete. Jer uvijek će u nekom društvu postojati određeni postotak roditelja koji će imati puno djece bez obzira na sve i oni koji ih neće imati, bez obzira na sve. Ali uvijek je pitanje što s onim roditeljima koji bi hjteli imati više djece, ali se boje iz ovog ili onog razloga? Hoće li netko imati petlje ući u otvoreni rat s bankama čija politika ide direktno protiv obiteljske politike? Ili će se ići inercijom pa i dalje govoriti – ljudi, propadnosmo, izumiremo, a mladi nam odlaze. Austrija je prije desetak godina (ne znam radi li to i sada) davala obiteljima s malom djecom povlaštene stambene kredite od 0,5% kamata. Ima li Hrvatska petlje za to?
Anti-life mentalitet
No ono što upada u oči je i suvremeni anti-life mentalitet koji je u nekim dijelovima Hrvatske, pogotovo u Slavoniji, naišao na višestoljetno plodno tlo politike “jednog djeteta”. U Hrvatskoj često postoji averzija prema obiteljima s više djece (“Šta rađaš, tko će ti to hranit’?”) a ako pogledate reklame ili tv serije, rijetko ćete vidjeti sliku sretne obitelji s više djece. Reklame s više djece redovito su namijenjene sredstvima za čišćenje u kojima frustrirana žena i majka mora čistiti i pospremati, a onda se pojavi spasonosni deterdžent koji sve opere. Kad ste posljednji puta u prvim vijestima vidjeli sretne i uspješne mnogobrojne obitelji? Rijetko, zaista rijetko.
A da biste oporavili društvo, da biste mu pružili život, morate taj život voljeti imati prema njemu afirmativan stav. Životnost života tada se mora pretočiti u zakonske regulative koje će omogućiti funkcioniranje sustava koji taj život podržava. Ne samo u biološkom, nego u onom najopćenitijem – antropološkom smislu.
Tri stvari zabrinjavaju
Toga jednostavno u sinoćnjem ‘Otvorenom’ nije bilo. Ono što zabrinjava je izostanak trunke želje za konsenzusom od strane vodećih stranaka, čiji su predstavnici sinoć, ako ništa drugo, bili pristojni. No, ne bismo trebali biti sretni što u studiju nisu bili Stazić i Marasović. Činjenica da nije izrečena nijedna konretna pronatalitetna mjera, barem kao ideja, zabrinjava još više. A najviše zabrinjava da je voditelj Togonal pitao demografa Akrapa što poduzeti. Pa nisu demografi oni koji trebaju provoditi pronatalitetnu politiku. Ako jesu, bojim se da nam dugo neće biti spasa.
Što se može učiniti?
Ako želimo imalo izići iz demografske katastrofe, moramo učiniti nekoliko stvari: za početak, prestati ‘cmoljiti’ oko toga kako nas je moglo biti 12 milijuna, samo da nas nisu pobili i rastjerali partizani i Srbi. Što je bilo, bilo je, to se više ne može vratiti. Drugi je početi provoditi konkretne mjere. Svojevremeno je otac sinoćnjeg Togonalovog gosta Ante Babića, Mate Babić, predložio da se novac iz drugog mirovinskog stupa prebaci u sustav dječjeg doplatka i izgradnje sustava skrbi za djecu jer bi to dugoročno donijelo oporavak mirovinskog sustava. Rješenja je mnogo, samo treba biti kreativan i složan. Samo. Jer djeca, brak i obitelj konačno moraju postati briga države koja mora imati nultu toleranciju prema svemu onome što uništava život – ne samo u biološkom, nego i u sociološkom smislu.
Jer ako vlada konsenzus, nije problem donijeti zakone u Saboru. A ja zamišljam kako postoji zakon o dječjem doplatku na koji ima pravo svako dijete, pa makar iznosio i 50 kn. Zamišljam zakon o strogim kaznama za poslodavce, pogotovo u trgovinama, koje izrabljuju mlade majke. Ne zamišljam besplatne, ali zamišljam svima dostupne vrtiće, ne u centru grada, nego u radničkim zonama i na fakultetima. Zamišljam i minimalnu poreznu stopu na dječju odjeću, proizvode i usluge prema djeci.
I konačno, zamišljam pro life stav javnog mnijenja i političkih elita koji su shvatili da su svi politički programi uzaludni ako nema ljudi kojima će biti namijenjeni.
Jer inače će biti kao u onom zločestom vicu, kada je Albanac na Kosovu pitao Srbina: Koliko tražiš novca da te selim?, a Srbin mu odgovorio: Daj mi 100.000 eura za stan u Beogradu. Albanac mu kaže: Evo ti 130.000 eura za stan u Ljubljani, da te ne moram dvaput seliti.
Iako zvuči politički nekorektno, činjenica je: Ratovi i teritorij ne dobivaju se na ratištima, nego u rodilištima.
Tekst se nastavlja ispod oglasa