Kad bih trebala izdvojiti samo jednu stvar po kojoj pamtim moju baku Ružu, tatinu mamu, bila bi to njezina pognuta figura za starim pianom, mi unuci okupljeni oko nje na Badnje veče i godinu za godinom ista budnica Ljudevita Gaja iz 19. stoljeća: ” Još Hrvatska ni propala dok mi živimo, visoko se bude stala kad ju zbudimo. Ak je dugo tvrdo spala, jača hoće bit, ak je sada u snu mala, će se prostranit.”
Baka Ruža odrasla je u centru Zagreba, njezina je obitelj imala trgovinu na Trgu bana Jelačića, a sestra joj je bila prvakinja hrvatske drame – Božena Kraljeva. Njemački i francuski govorila je kao hrvatski. Ustaški režim nije joj donio slobodu od velikosrpske, prve Jugoslavije, kako se nadala, već se svrstao uz nečovječnu i protukršćansku ideologiju fašizma. Komunistički režim joj je, natječući se s fašizmom u ubojstvima, ateizmu i zatiranju nacionalnog, konfiscirao imovinu, zatvorio muža, promijenio imena ulica i trgova, troje od šestero djece natjerao da napuste Hrvatsku. Baka Ruža na sve je to odgovarala, baš kao i njezina mama i mama njezine mame i tolike mame kroz dugu hrvatsku povijest – od Božića do Božića, mirno tumačeći nama, svojim unucima, kako Hrvatska neće propasti dokle god mi živimo i znamo tko smo i zašto smo na ovom svijetu, dokle god čuvamo i prenosimo svoj nacionalni identitet, vjeru i vrijednosti. Nije dočekala samostalnu i slobodnu Hrvatsku.
Ja jesam. Zato sam se jučer na kninskoj tvrđavi, dok su uz viorenje hrvatskih barjaka i zvonjavu crkvenih zvona, čitali imena 198 hrvatskih branitelja koji su dali život u Oluji, zahvalila ne samo za njihovu žrtvu i patnje njihovih obitelji kojima i dan danas nedostaju, već i za sve one Hrvate koji su odupirući se i braneći Hrvatsku od Turaka, Mađara, Mletaka , Austrijanaca, fašista i komunista kroz stoljeća vjernosti doprinijeli da danas imamo svoju državu i priliku živjeti kao slobodni ljudi u slobodnoj zemlji. Penjući se na kninsku tvrđavu sa mužem, Linom, Kristinom i njihovom djecom, brojnim braniteljima i njihovim obiteljima, gledajući pripadnike oružanih snaga Hrvatske na ulicama Knina, sva ta lica ljudi koji su ugrađujući svoje kamenčiće izgradili našu Domovinu osjećala sam zahvalnost, ljubav i ponos što pripadam baš ovom, hrvatskom narodu. Zahvalnost što je baš moja generacija – kroz Oluju – pobjedu u Domovinskom ratu i onda , kasnije, oslobađanje generala Gotovine i Markača, doživjela ostvarenje svog prava i pravde.
I moju zahvalnost, ljubav prema braniteljima i ponos nisu pomutila niti napeta i zgrčena lica premijera i predsjednika koje je u Kninu, simbolu hrvatskog trpljena i pobjede, od naroda koji trebaju voditi “štitilo” brojno osiguranje – niti prazne riječi predsjednika Republike koji je 4 godine zastupao interese regije na štetu interesa Hrvatske, a sada se sjetio da mu za još jedan mandat ipak trebaju glasovi Hrvata, niti urlanje i prijeteće podizanje prsta premijera Milanovića.
Jer mjeru moje zahvalnosti odredila su radnosna lica ljudi koji su se jučer u Kninu prisjećali jedinstva i požrtvovnosti s kojima su stvorili hrvatsku držvavu i deseci tisuća mladih koji 11. godinu za redom u Čavoglavama, pjevaju predivnu Thompsonovu himnu “Lijepa li si” . I dok sam slušala kako rokeri iz Opće opasnosti pjevaju moj omiljeni sentiš “Pobjeg’o sam” donoseći Čavoglavama pozdrave iz ravne Slavonije, a jedan visoki Petar, apsolvent prava iz Zagreba, mi je tumačio kako se ne poznajemo, ali mi želi reći kako je oduševljen odlukom U ime obitelji da organizira referendum o preferencijalnom i dopisnom glasovanju u devetom mjesecu pitajući me gdje se može prijaviti za volontiranje – ja kao da sam vidjela nasmješeno i zadovoljno lice moje bake Ruže i čula njezin nježni glas koji pjeva: “Još Hrvatska ni propala, dok mi živimo. Visoko se bude stala kad je zbudimo….” .
* Dr. Željka Markić je članica organizacijskog odbora građanske inicijative „U ime obitelji“ koja je uspješno organizirala prvi građanski referendum u Republici Hrvatskoj. Autorica je od devedesetih godina društveno angažirana na zaštiti ljudskih prava – radeći u domaćim i stranim medijima, kao suradnica Human Rights Watch/Helsinki Watcha, kao član međunarodnog upravnog odbora udruge Marys Meals, Marijini obroci, koja svaki dan na mjestu školovanja hrani više od 800.000 djece u najsiromašnijim zemljama svijeta.