U Velikom tjednu najbolje je u tišini uroniti u dramu muke, smrti i uskrsnuća i udaljiti se od svakodnevne glupe perspektive. Je li to moguće?
Da treba šutjeti sigurno će brže-bolje poduprijeti oni koji smatraju kako i inače, od izbornoga dana do izbornoga dana, trebamo šutke čekati smrt ili druga Godota. Za sve ostalo pobrinut će se Partija. Jer je ovo „svjetovna država“ Tatjane Munižabe i Stipe Alfiera, država „dva sata leta od Engleske, a tisuću svjetlosnih godina od nje, u što smo se imali priliku uvjeriti na nedavnom referendumu“ (HTV). Uoči referenduma o braku zbog kojega je Partija od partije iznad sebe dobila po prstima, glasno je poručeno Crkvi da se ne smije izjašnjavati o svojemu stajalištu, dok su protivnici referenduma i naravnoga braka u dosad neviđenoj protukampanji vrištali iz svojih ideoloških i sektaških rovova.
Dramatično je slušati tu galamu. Kao i „hrvatsku šutnju“. Ona je pri vlasti šutjela i šuti zbog nedostatka viših ideala od ideološki floskula. Decibele hrvatske šutnje najbolje su čuli oni koji su, praveći se gluhima, očekivali od nijemih pored zdrava dara govora, da govore u njihovo ime. Najglasnije se šuti u partijskoj državi. U njoj se šutnjom podupire jednoumlje i zatire pluralitet mišljenja. Partijska država je jedan od oblika svjetovne države. Da smo opet dosegnuli okolnosti partijske države vidi se po tome što je sve više brbljavih šutljivaca na vlasti i društvenopolitičkih radnika u kulturi. U okvirima Jugoslavije ovdašnja je Partija šutjela. U okvirima samostalne Hrvatske hoće jedina voditi glavnu riječ. I vodi. I kad jest i kad formalno na vlasti nije.
I tisak u Hrvatskoj brblja o svemu, ali je šutljiv kad treba braniti hrvatski interes. Javna televizija uvjerava nas da je to dobar poredak stvari. Zato ne čudi da Etičko povjerenstvo s Prisavlja ne razlikuje Munižabin komentar od profesionalne odjave i da prečuje Alfierovu uvrjedu većinski spolno zdravih Hrvata na račun Britanaca. Bit će da je i uvrjeda – odjava?!
Držati medije i kulturu u svojim rukama danas je jednako važno kao jučer na svojim uzdama držati JNA i Udbu. Oboje služe držanju partijske države u stanju održivosti s pripadajućom „borbenom gotovosti“. Kad je Partiji jugoslavenskih komunista Milošević uzeo uzde JNA, Račan je otišao doma i u strahu od povijesne kazne nevoljko raspisao „višestranačke izbore“. Tako je u očima Partije postao „otac demokracije“. Znači li to da je dotad bio aparatčik? A da nije izgubio uzde nad JNA održavao bi s Radmanom, Oreškovićem, Gabrićem i Kosorovom Jugoslaviju, makar i neodrživom kakva je jedino i moguća. Međutim! Ako se Juga raspala, nije se raspao „region“. I tako u krug uz pomoć hrvatske šutnje ako treba i nekoliko svjetlosnih godina.
Malo je ljudi koji govore. Puno je, međutim, u nas „građanki i građana“, „pojedinki i pojedinaca“ koji brbljaju, mantraju i vrte ideološke aksiome dajući im značaj kao da je riječ o Boškovićevim, Teslinim ili Einstenovim otkrićima. Recimo, što je sve tijekom mandata nabrbljao Milanović, promantrao Josipović i kakvim se sve ideološkim protuustavnim smicalicama poslužio Jovanović?!
Kad zbrojimo Milanovićeve izjave (slučajna država), pa im pribrojimo Josipovićeve mantre (konglomerat loših politika), pa zbroju dodamo Jovanovićeve kondome zamotane u zdravstvene bombone i Pusićkino ruganje o najboljoj vladi dosad, onda shvatimo da smo šuteći od 3. siječnja 2000. danas dospjeli tamo odakle smo se jedva iščupali. U jednoumlje. U bakarićevštinu. U partijski suvezluk. U dužničko ropstvo. A sve kako bismo bili u „regionu“. U bilo kojem obliku. On je naša jedina budućnost vrijedna truda! I naša stoljetna Golgota.
Zato je glavni događaj Velikoga tjedna u Hrvatskoj godine 2014. premijera predstave stanovitoga O. Frljića kojom nameće kolektivnu krivnju hrvatskome narodu, kakvu primitivci nameću Židovima zbog muke i smrti Isusa. Nedavno je najuren iz katoličke Poljske zajedno s nekom svojom predstavom. U Gavelli, što ohrabruje, nije mu prošla provokacija sa zloporabom tragedije obitelji Zec. „Saradnike“ je pronašao u riječkoj partijskoj utvrdi. Iako je O. Frljić mlad redatelj već je sad zavrijedio predstavu narodnoga kazališta na otvorenoj sceni, makar zbog nje prof. dr. Nino Raspudić ni kriv ni dužan po drugi put završio na informativnom razgovoru s partijskom državom.
Ne može se O. Frljiću tek tako pripisati autorsko pravo na ideju o nametanju kolektivne odgovornosti. Godine 1946. izišla je, naime, knjiga „Dokumenti o protunarodnom radu i zločinima jednog dijela katoličkog klera“ koju su „redigirali i izdali: Joža Horvat i Zdenko Štambuk“. Tada je počelo i evo nastavlja se kroz kazalište do danas. Reprint rečene crno-bijele knjige namijenjene potpirivanju kolektivne odgovornosti ciljane skupine na čelu sa zagrebačkim nadbiskupom dr. Alojzijem Stepincem, izišao je ako se ne varam 2007., a siguran sam da mu je šepavi predgovor napisao „teolog i novinar, izvjestitelj, stalni komentator i kolumnist“. Taj rigoroz s nekoliko imena najčešće se odziva na Drago Pilsel. I njega i O. Frljića ovdje spominjem samo zato da ukažem na to kako Partija skrbi za pomladak zadužen za ušutkavanje Hrvata 21. stoljeća. Ušutkarina je, podsjećam, uvijek dobro plaćena. O tome je razmišljao Juda noseći štrik prema zadnjem činu osobne drame. O tom štriku Matoš je rekao svoje, ali nikako da dođe na kazališne daske.
Tako nam je kako nam je jer smo šutljivo prihvatili vožnju u petoj brzini načela – zaboravimo prošlost okrenimo se budućnosti. Osim partijske interpretacije prošlosti druge nema. A budućnost je uvijek nedohvatljiva. Osnovna joj je karakteristika u svim etapama permanentne revolucije da se nikad ne dogodi. Budućnost ne bi bila u budućem vremenu da se događa sad i ovdje. Ona je od prostora nade postala permanentno odgađanje sadašnjosti. Ona je i pohabana proteza komunističkoga režima. S njome se manipulira, kao i sa modularnim „zdravstvenim odgojem“, konglomeratnim „građanskim ratom“ i nepotrebnom „slučajnom državom“ koja se, hvala Bogu, uistinu dogodila, tako da nam raspjevana Gospa Marija i ban Jelačić više nisu kontrarevolucionarna i klerofašistička budućnost.
S obzirom na to da se država dogodila u prošlosti, na zločinu prema obitelji Zec, treba i nju zaboraviti i okrenuti se bezdržavnoj budućnosti sa što više natovarenih državnih krimena na leđima. Tu našu partijski nekreativno recikliranu sadašnjost više nitko nije u stanju nositi. Ni veliki svećenici bratstva i jedinstva, ni Pilati EU i UN-a, ni domaći društvenopolitički nadničari. Ne krivotvori Partija diplome, osim iznimkama, ona krivotvori i fragmentira prošlost da onemogući sadašnjost. Krade nam život. Onemogućuje, kako se to voli reći, „održivu budućnost“ i „kvalitetu života“. I to radi vrlo dobro. Rezultati su na tom planu zadivljujući.
Partijski govor o prošlosti kreće se u skučenom opsegu kruga kojega crta šestar čiji je jedan krak Jasenovac a drugi zajednički zločinački pothvat vječne ugroze Srba. Kakve bi se tek režije i predstave dogodile da je u Haagu prošla prvostupanjska presuda generalima Gotovini i Markaču!? O. Frljić bi postao Shakespeareom jedinstvenoga jugoslavenskoga kulturnoga prostora, karoserija na osovini kružne scene Šerbedžija – Ljuština – braća Stazić.
Bez ključne presude O. Frljić će se morati dokazivati cijeli život. Sizifovskog li posla. A da ima pravomoćnu presudu već danas bili bismo bliže Bleiburga i Križnih putova, Gologa i Lepoglave, Ovčare i Škabrnje, Bugojna i Srebrenice. Kolektivno i partijski organizirano morali bismo puniti gledališta i pljeskati ofrljićizmu. Radman s HRT-a trenirao bi u „Dobro jutro Hrvatska“ pionire i omladince za nove štafete. Od drugostupanjske presude iz studenoga 2012. do danas – vidi, vidi – prestalo se govoriti o tome kako moramo „proširiti zatvorske kapacitete“. Odjednom su dostatni i oni naslijeđeni iz Juge.
Sve to skupa što nam servira povijesno zaostala partijska država, njezina kulturna i represivna politika nekako je – ofrlje. Ne zavrjeđuje ni pućkoškolski dramoletić. Dodatno u Velikom tjednu izaziva šutnju, no, ne dopušta, ovaj put ofrljićizmom kao donedavno delpontizmom, koncentraciju na vječna pitanja. Vraća nas na jedno od partijski vječnih pitanja – kako im nametnuti kolektivnu krivnju.
U stanju egzistencijalne šutnje morali su se pronaći i Isusovi najbliži kad je „Sin Božji“ kojemu su povjerovali završio na križu. Pritom se nisu predali napastima nametanja kolektivne krivnje Židovima. I mi smo povjerovali da nismo slučajni, da nismo konglomerat „visokoorganizirane materije“. A onda smo dvije tisuće i nešto godina kasnije nasjeli galamdžijama iz prvih redova bijesne svjetine, mantrašima suvremenih zvjezdoznanaca s nultoga meridijana i ideolozima pismoznanaca udaljenih od nas tisuću svjetlosnih godina u „boljoj budućnosti“. I dali se zavesti medijima i dobro plaćenim slugama unaprijed oslobođenima od profesionalnih i etičkih norma. I dali da nas vode kao da smo slijepi.
Sad kad smo ovdje u stanju onih nekoliko žalosnih osoba ispod križa na Golgoti, gdje su kasino ekonomijom već razdijeljene „haljine njegove“, preostaje nam šutnja nad rečenicom osobito nadahnjujućom S. S. Kranjčeviću (Senj, 1865. – Sarajevo, 1908.) – Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio. Možda će iz te šutnje niknuti nada na humusu ključne usklične rečenice Novoga zavjeta i posljednjih vremena – „Uskrsnuo je!“. Govor Velikoga tjedna, a osobito blagdana Uskrsa, nadilazi i šutnje i nametanje krivnje, premda u hrvatskoj suvremenoj drami možemo pronaći dodirne točke s dramom Velikoga tjedna i uskrsnom pobjedom.
U iznimnim prigodama odjavu teksta može zamijeniti i prigodna čestitka: Poštovani čitatelji, Sretan Vam Uskrs!
* Autor je novinar i urednik rubrike religijske kulture, hrvatskoga izvandomovinstva i unutarnje politike, radio je i u rubrikama gospodarstvo i kultura, te je bio pet godina glavni urednik tjednika za kulturu Hrvatsko slovo. Autor je 16 knjiga iz područja književnosti i povijesne publicistike i član je Društva hrvatskih književnika.
Tekst se nastavlja ispod oglasa