Na stranu bilo čiji curriculum vitae. Životopisi su ili „stvarno odurni“, ili „potpuno frizirani“. Život je ono što nas zanima. U stvari čak niti život jer je uglavnom cliché. Prije oni ključni postupci začinjeni pitoresknim i idiosinkratičnim, ponekad smiješkastim, detaljima koji s jedne strane razbijaju koherentnost života, a s druge strane pružaju mu dinamizam, sveopće nastojanje naracije da sustigne sam čin, priče da prestigne život, legende o Slavku ovjenčanom zlatnom medaljom na pangalaktičkim igrama financijaša da pobjedi samog Slavka.
U ilustraciji u ovom tekstu nalaze se izjave S. L. o njegovom djetinjstvu, mladosti i tadašnjoj sadašnjosti (2001. godini). Primjerice sljedeće: „Bih!“ (…) „Ne sramim se. Da, ukrao bih! Ali mora biti mnogo novca, sam moram u tome sudjelovati i sve poduzeti da me nitko ne otkrije.“ „To je bio dio podviga, kako ukrasti susjedu.“ „S bratom sam se nadmudrivao u tome kako prisvojiti nešto što nije tvoje.“ (…) „U odlučivanju nema humanosti.“
I što sad? Što učiniti s tim izjavama? Istina, gospodin Linić, ako ga tako smijemo nazvati a da pritom ne narušimo okamenjene i okrutne uzuse bontona i opće uljuđenosti, te je izjave dao prije desetak godina i moguće je da se do danas, ljeta Gospodnjeg 2014. promijenio. No, o tome ništa ne znamo jer naime te izjave nije opovrgnuo, a niti je dao druge kojima bi pokazao da se promijenio.
No, nešto se čini pogrešnim u cijeloj stvari. Austrijski filozof 20. stoljeća, a možda i jedan od najvećih u povijesti, Ludwig J. J. Wittgenstein u djelcu „Raznolike primjedbe“ napisao je „da nitko o sebi ne može iskreno reći da je smeće (njem. Dreck) jer ako to kaže ili će poludjeti, ili će se nastojati promijeniti“ (vidi izvor 2). Ako je to točno i ako nemamo nikakvih naznaka o tome da se Slavko promijenio, onda možemo slijedeći čelične zakone hipotetičko-kategoričkog silogizma izvesti samo jedan zaključak, tj. da je Slavko lud.
No, zamislimo, tek toliko, da nije lud i pitajmo se kakav nam je to ministar financija? Ovo pitanje u sebi skriva mnoga od koji ću neka, kao i obično samo pobrojati i površno odgovoriti, a zaustavit ću se na jednom koje mi je posebno interesantno.
Prvo i osnovno pitanje je zašto bi bilo tko davao takve izjave? Na ovo pitanje nemam odgovora. Osobno bih razumio priču u kojoj bi osoba govoreći primjerice o svojim ekstremnim privatnim, tajnim i javnim dobročinstvima istu privela kraju ovakvim napomenama o vlastitim grijesima barem u svrhu stvaranja uravnotežene slike o sebi kao o prosječnom primjerku Homo sapiens sapiensa i prosječnom članu nacije, kao o jednom od nas. Tad bi to imalo svrhu, barem narativnu. Krenimo redom.
Slavko je krao trešnje. No, jesmo li svi, ili barem mnogi od nas koji smo imali trešnje u svom dvorištu, pa slijedom stvari i u susjedovom, krali iste? Ja jesam. Dragi Lastane, jesam li ja zbog toga Slavko? No, kako su svi krali svima i cijeli taj cirkus oko tjeranja kradljivaca koji je bio sve samo ne ozbiljan, a koji je bio sastavni dio krađe, ipak valja reći da se radi o kulturnom obredu. Radi se o prikradanju, penjanju na voćku u tišini, klopanju trešnji i o tihom bijegu, te svakako o susjedovom žaljenju i proklinjanju koje se prolama ulicom ujutro sljedećeg dana.
I to bi uglavnom bilo sve. Nitko se tu nije „nadmudrivao“ tko će ukrasti više. Postojala je granica ukusa. Jedno je krasti trešnje susjedu, a drugo je pritom trgati grane. Grane se ne trgaju i šlus. Nitko od toga nije radio veliku stvar.
Čini se da Linić nije dobro shvatio lekciju. Štoviše, način na koji ju je shvatio čini s da sadrži ponešto patoloških primjesa. Možda je Slavko želio reći kako je i on samo čovjek i čini stvari koje čine i ostali ljudi. No, malo je pretjerao. Jedno je uživati u slađim trešnjama iz susjedovog vrta, a drugo je nadmudrivati se s bratom u tome kako prisvojiti nešto što ti ne pripada i sve to skupa u blagom, kontinuiranom i skoro neprimjetnom prijelazu koji je ipak salto mortale.
Pogrešan odgoj? Nekultura? Loše osobne prosudbe? Patologija? Mislim da se ova rasprava može voditi do u nedogled, no pozivam psihijatre i psihologe da pruže svoju konačnu prosudbu s obzirom da o mogućnosti određene patologije u stvari nemam blage veze.
Možda se može spomenuti kako je Joel Bakan u svojoj knjizi i istoimenoj seriji “The Corporation, The Pathological Pursuit of Profit and Power“ (vidi izvor 2) uspoređujući korporacije i patološke poremećaje ukazivao na to da iste boluju od cijelog niza teških poremećaja i da kad bi bile fizičke, a ne pravne osobe, koje obavljaju djelatnosti u svrhe ostvarivanja zarade, da bi istog trena bile institucionalizirane i vjerojatno trajno zadržane na liječenju s malim šansama oporavka. Slavko je krao trešnje.
I to samo s ciljem da prisvoji nešto što nije njegovo, što je tuđe vlasništvo. No, zar krađa susjedovih trešanja nije kulturni obred? Zar to nije vježba u prikradanju? Zar to nije vježba u tome kako biti na oprezu, kako biti ne uhvaćen? Zar to nije rasprava o tome na čijoj grani su trešnje slađe? Zar to nije i rasprava o drugim temama tijekom krađe, o curama, športu, šorama, školi? Sad zamislimo malog Slavka kako odbija društvo pri krađi.
Da, i on krade trešnje, ali gle čuda, ne jede ih nego ih sprema u vrećicu, za poslije, kao dokaz poslovnog i životnog uspjeha. Ne razgovara s drugim kradljivcima nego samo mahnito puni vrećicu. Zamislimo njegov pogled i sjaj u očima kad uvidi kako je vrećica puna. Iskrada se. Odlazi u neko super-tajno skrovište i tamo uživa u svom plijenu. Gleda svoje trešnje. Dodiruje ih. Možda izbaci koju trulu. Ali ne, ne jede ih. Želja za uspjehom, za dokazom uspjeha snažnija je od gladi. Da, Slavko i ti si krao trešnje. Vjerujemo ti.
Drugo pitanje je ozbiljnije – koje su kvalifikacije Slavka Linića za ministra financija? Ovdje također kao nestručnjak nemam puno za kazati o stvari, ali koliko sam obaviješten od strane stručnih kolega Slavko je do 1990. bio financijski direktor po raznim firmama, zatim gradonačelnik grada Rijeke, zatim potpredsjednik Vlade RH, pa zastupnik u Saboru RH, pa eto sad i ministar financija. No, što ga kvalificira za to radno mjesto? To što je ekonomist? Bez komentara. To što je bio financijski direktor u raznim firmama? Pa takvih ima brdo? To što je član SDP-a? Moguće, ali tad je izabran prema stranačkoj pripadnosti, a ne prema stručnosti? U stvari ne vidim koja su to mjerila.
Ili kraće i u smislu smjera odgovora – čini se da Slavko nema kvalifikacije. No zamislimo da je bilo više kandidata i da je proveden barem interni neformalni natječaj, ali s jasnom procedurom i mjerilima i da je Slavko pobijedio. Okrenimo se stoga sljedećem pitanju.
Treće pitanje je može li osoba koja daje takve izjave postati ministar financija? Ovo me pak podsjeća na opise suca Prizivnog suda SAD-a Richarda A. Posnera, inače omraženog zbog svoje teorije o „ekonomiji pravde“ na tragu čikaške škole, o tome kako se postaje sudac Prizivnog suda SAD-a i Vrhovnog suda SAD-a (vidi izvor 3). Dakle, to su torture koje prelaze svaku mjeru. Ali zašto? Zato što je nedopustivo da član takvog suda ima bilo kakvu pa i najmanju naznaku bilo čega što bi ga kao stručnjaka pa i kao čovjeka diskreditiralo kao nepristranog pravednika nacije (naime suci Vrhovnog suda su u stvari pravednici jer njihova titula nije judge, nego justice). Zamislimo sad da se o kandidatima za ministre Vlade RH raspravlja na taj način ceteris paribus. Bi li tad Slavko mogao postati ministar financija? Nekako mi se čini da ne bi.
No, kako to kod nas biva, rijetko se u pitanje dovodi neki davni, a u stvari prvi izbor neke osobe na neku funkciju i pod kojim je uvjetima i kako izabrana, a nasuprot tome često se sve nakon tog događaja ubraja u stručnost, profesionalizam, iskustvo i rezultate pri trenutnom izboru što je elementarno glupo u svim slučajevima kad neku funkciju može obavljati samo jedna osoba tako da su tijekom obavljanja funkcije potencijalni budući protukandidati elementarno degradirani, jer naprosto nemaju baš to iskustvo.
Okrenimo se stoga radu ministra financija tijekom ovog mandata. Iako, ponovno kako me izvješćuju stručnjaci, Slavko neke stvari izvršava lege artis, mnoge i prerevno za lopova kakvim se prikazuje iz mladenačkih dana, ipak nekolicinu njih izvršava loše, ali najgore je čini se to što mnoge stvari ne čini.
Pustimo sad što mu se sve prigovara u toj niski katastrofalnih poteza koju trenutno krasi predivan slučaj sukoba interesa njegovog vlastitog pomoćnika Šegona koji trenutno istražuje Policija temeljem prijave DORH-a (vidi ovdje izvor 4). Čini se naime da je glavnina njegovih zlodjela zaogrnuta moralno magičnom kategorijom propusta.
Kao ministar financija u djelokrugu svojih poslova, a sve to skupa jasno je definirano Ustavom i Zakonima RH, treba se baviti i omogućavanjem ulaganja i poticanjem, uglavnom posrednim, ali istovremeno i nužnim, ekonomskog rasta. No, malo smo ako i bilo što vidjeli od toga. Dakle, odgovor na početno pitanje je – Slavko ne samo da nije mogao postati ministar financija, nego kad je već to jednom postao taj posao radi vrlo loše.
Radi ono što vjerojatno bolje zna čak i tajnica ili šef računovodstva financijskog direktora kakve srednje ili velike kompanije, pri čemu nikako ne želim uvrijediti tajnice financijskih direktora ili šefove računovodstva znajući pod kakvim se svakodnevnim blago rečeno pritiscima i naletima iracionalnosti od strane nadređenih „tvoraca novih vrijednosti“ i „vukova s Wall Streeta“ nalaze, dok ne radi ništa od onoga što ovi ne znaju, a on bi trebao znati i raditi.
Ovdje valjda valja umetnuti njegov citat o „strahu“ i „nedostatku prijatelja“. Ovakvih pitanja ima mnogo i unatoč, usprkos i nasuprot interesu javnosti ne-ću se baviti istima jer mediji su ionako preplavljeni kojekakvim napisima i vijestima od kojih većinu nalazim naprosto dosadnima. Nasuprot tome okrenuo bih se meni zanimljivom i ujedno posljednjem pitanju.
Četvrto i meni posebno zanimljivo pitanje je koja je svrha takvih izjava? Kamo one vode? Koji im je željeni učinak? Ovdje ima više kandidata za odgovor i započnimo od očitih. Možda mu je želja bila naprosto pokazati da je kao čovjek huncut i štemer, tj. da nije bilmez, trotl, ili tutlek. Svaki muškarac to želi pokazati, to želi biti. Pokazati da razumije stvar, da je iskusan, opasan i naprosto netko s kim se ne želite susresti u tri ujutro pri pokušaju izlaska iz slijepe ulice u kojoj ste bili jer ste vodili ljubav s njegovom suprugom ili curom.
Želi nam kazati: „Nisam vam ja cmoljavac, ja sam prava frajerčina!“ Dakle, crtica iz života plus osobna napomena o vlastitom karakteru. Sljedeći kandidat za odgovor je malo vjerojatniji od prethodnog ali njemu i dalje kompatibilan. Možda se želio napraviti frajerom među poslovnim ljudima koji su po definiciji frajeri i koji doživljavaju erekciju isključivo na pojavu ostvarenog osobnog profita, zatim, dok im erekcija još traje, brže bolje tim istim profitom plaćaju prostitutke, kokain i njegove inačice i beskrajne snošaje proglašavajući ih jedinom stvarnošću, a istovremeno na pojavu skesipilne tj. jebozovne žene s gardom u svakodnevnom kontekstu osjete strah i želju za bijegom umjesto slijepe privlačnosti i želje za seksom.
No prosječni poslovni čovjek, kako nas je iskustvo podučilo, u stvari je redovito cmoljavac koji kad dobije malo jače u želudac ili nos istog trena proplače kao curica. Sav taj žargon, okoliš, postupci, tehnika, geste i na koncu odjeća samo su potpuni privid. Pogotovo odijela. Ona nisu tu kao dio čovjeka, dio funkcije koja je sam čovjek i koja ju manifestiraju, kao u slučaju maskirne odore vojnika, nego više kao maska koja prikriva osrednjeg čovjeka i stručnjaka i stvara privid o „velikom vođi“. Dopustite mi isticanje jedne finese. Biznismeni znaju za koga rade i što je na kocki. Stručni su, odgovorni, predani i ostvaruju učinke pridonoseći tako tvrtki, sebi osobno, gospodarskom dijelu društva i društvu u cjelini. Malo morgen!
Ne ulazeći u pitanja profesionalnosti, obrazovanja, prethodnog iskustva, opisa radnih mjesta, standardnih procedura rada, niti govora, gesti, žargona, vokabulara i samih čina biznismena, zadržao bih se na odjeći. Dakle, moje pitanje je sljedeće – ne postoji li značajna razlika između odore vojnika i odijela biznismena na način da je odora vojnika blisko vezana ne samo uz funkciju vojnika, nego i uz tijelo vojnika ili vojničko tijelo i uz život vojnika, a da to odijelo biznismena nije?
Drugim riječima i malo okrutnije i provokativnije – nije li odora vojnika ono što manifestira bit ili predložak vojnika, dio je vojnika osobno, čini ga/ju onim što jest, na neki način pokazuje karakter vojnika, dok odijelo biznismena/poslovne žene u stvari prikriva činjenicu da ne znamo ništa o sposobnostima, iskustvo i uspjesima konkretne osobe. Štoviše, odijelo biznismena tu je možda zato da bi prikrilo nedostatke i stvorilo privid ozbiljnosti, odgovornosti i pripadnosti klanu relevantnih osoba društva, stvarnim motorima napretka, vođama koji su pravi uzori i moralne vertikale svima pa i političarima.
Odora vojnika pokazuje ili manifestira profesionalca, a odijelo biznismena možda prikriva neprofesionalca. No, ne budimo lijeni. Evo jedan pravilan Gedankeexperiment. Razodjenimo misaono jednog vojnika i jednog biznismena (po želji čitatelja/čitateljice to mogu biti osobe ženskog ili muškog spola, iako sam osobno sklon prvoj skupini).
I gle čuda, vojnika i dalje prepoznajemo kao vojnika, prije svega kao profesionalca, dok biznismena uopće ne prepoznajemo kao biznismena, kao velikog vođu, kao tvorca novih vrijednosti, kao moralnu vertikalu. Kako je tako nešto moguće? Zar nagi biznismen ne bi i dalje trebao biti biznismen? Zar tijelo biznismena ne bi trebalo biti neko posebno biznis-tijelo? Možda malo retuširano u Photoshopu, ali ipak tijelo puno energije, zdravlja, vedrine, poduzetno i s neizostavnom vučjom bistrinom i erosom za profitom u pogledu? Očito da ne.
Moj posljednji i najprivlačniji kandidat za odgovor je sljedeći. Ono što nam Finanzminister Slavko u stvari nudi jest pomalo opskurna i specifična metafizička antropologija kao nužan kontekst temelja opće etike kao niza manje-više suvislih misli o moralnim vidicima ljudskog djelovanja. Slavko nam nudi odgovor na vječno pitanje koje je tek I. Kant sažeo u duboko, važno i istovremeno ne-trivijalno pitanje – što je čovjek? (vidi ovdje izvor 7).
Čovjek kao takav, načelno, veli nam Slavko, pa i svi mi i svatko od nas ponaosob, jest biće sklono zlu, prevari, laži i svakovrsnim prekršajima i zlodjelima. Ono što čovjeku treba da počini zlodjelo, pa uostalom i dobro djelo, jesu u stvari samo sljedeće tri stvari: (a) prvi uvjet je postojanje prilike za zlodjelo, (b) drugi uvjet je znanje-kako se zlodjelo čini i (c) treći uvjet je dovoljna motivacija za počinjenje zlodjela (vidi ovdje izvor 5).
Čovjek je jednostavan stroj za počinjenje zlodjela, a ja sam paradigma čovjeka, veli nam Slavko. On je taj koji svojim životom svjedoči da prepoznaje prilike i da bi ih prigrabio bez imalo oklijevanja kad bi se ukazale (a). On je taj koji zna kako se zlodjelo čini, kako se krade novac (b). Na koncu, on je motiviran (c).
Pitanje je samo čime je motiviran? Prema rečenom, da se na koncu vratimo i samom tekstu, Slavkova je motivacija složena i profinjena, štoviše vrlo razvijena i rafinirana. Dijelom bi bio motiviran „velikom količinom novca“ / „velikom količinom trešanja“, dakle ekstrinzično. No, dijelom bi zasigurno bio motiviran i samom naravi čina ukoliko bi isti izvršio uspješno, tj. činom kao vrstom „podviga“ / „krađom trešanja kao pobjedom“, samim sobom kao budućim pobjednikom koji uživa u samom činu pobjede, dakle dijelom i intrinzično, jer samo nas pobjeda definira.
No, Slavko se prevario jer, kako nas je uvjeravao već spomenuti I. Kant, zlodjela se ne mogu poopćiti s obzirom bi tad generirala proturječje i onemogućila sama sebe samima sobom. Ukratko, kad bi svi lagali lagati bi bilo nemoguće, kad bi svi krali krađa bi bila nemoguća jer ne bi znali vlasnika itd. pa tako laganje, krađa itd. nikad ne mogu postati dijelom moralnog zakona dok primjerice govorenje istine ili poštivanje vlasništva mogu.
Možda Slavko želi, poput Shakespearea reći da je dobro zlo, a zlo dobro i „tad poleti kroz maglu i nečist zrak“ na svojoj financijskoj metli. Možda poput junaka filma “V for Vendetta“ želi reći da krađa od kradljivca nije krađa. Možda nešto treće. Štogod nam želi reći kao laički filozof, to nam bez daljnjeg govori loše, netočno, neargumentirano i elementarno pogrešno. Ali nije u tome poteškoća. Poteškoća je u tome što se jednim dijelom s njim moramo složiti iako nismo sigurni s kojim to točno dijelom.
I za kraj privukao bih vašu pažnju samom liku, napose glavi, Finanzministera Slavka i sljedećem citatu – „No question now, what had happened to the faces of the pigs. The creatures outside looked from pig to man, and from man to pig, and from pig to man again; but already it was impossible to say which was which.” Kaj da čovek veli? Plus ça change, plus c’est la même chose. I tak je Slavko kral črešnje. Isto kak i svi „mi“.
No dok je to nama samo zabavna priča iz djetinjstva i ništa više, njemu je to, ma koliko god beznačajna bila, ipak i prije svega prečka na lojtrama kojima se uspinje do uspjeha. I tu se razlikujemo. Tu nas dijele svjetovi. I kakav god bio moj životopis, kako privatni tako profesionalni, ipak ne bi mogao pretrpjeti napomenu u sebi samom o tome da sam se u jednom trenutku svog smušenog života čak i slučajno susreo i upoznao sa Slavkom. Ne hvala.
Izvori
(1) Izvadak članka o Slavku Liniću iz Novog lista, petak, 2. studenog 2001. godine koji prenosi intervju dan za Jutarnji list. Izvor: http://www.dnevno.hr/vijesti/hrvatska/112847-skandalozno-ministar-linic-krao-bih-i-ne-sramim-se-toga.html
(2) Wittgenstein L. (1994) “Culture and Value” / “Vermischte Bemerkungen”, Oxford, Blackwell.
(3) Bakan J. (2004) “The Corporation, The Pathological Pursuit of Profit and Power”, New York, Free Press.
(4) Posner, R. A. (1983) “The Economics of Justice”, Cambridge, Massachusetts, Harvard University Press.
(5) http://www.vecernji.hr/hrvatska/krim-policija-usla-u-hbor-istrazuju-li-kredit-branka-segona-916629
(6) Jergovski A., Jalšenjak B., Krkač K. (2012) „Korporacijska društvena neodgovornost zaposlenika“ u Koprek I. (ur.) (2012) „Zaslužuje li radnik pravednu plaću?“, Zagreb, FTI, str. 189-201.
(7) Kako me izvješćuje moj asistent, predavač Borna Jalšenjak, mag. phil., kojem je to dio istraživanja i same doktorske disertacije, odgovor na Kantovo pitanje „Što je čovjek?“ utječe na preostala ključna pitanja, „Što mogu znati?“ kao epistemološko, „Što trebam činiti?“ kao etičko i „Čemu se smijem nadati?“ kao religijsko (ta pitanja Kant odvojeno postavlja u tri različita teksta (Logika, Ak 9:25; u Pismu Stäudlinu, Ak 11:429 i u 1790-1791 Pölitz, Ak 28:533-34). U spomenutom pismu piše: „To je plan koji sam si odavno postavio u području čiste filozofije.“ (…) „A četvrto pitanje „Što je čovjek?“ predmet o kojem predajem već dvadeset godina treba slijediti (antopologija).“ (LS, Ak 11:429).
*Prof. dr. sc. Kristijan Krkač predaje kolegije Poslovna etika i korporacijska društvena odgovornost i Uvod u filozofiju na Zagrebačkoj školi ekonomije i managementa, kolegij Analitička filozofija i druge na Filozofskom fakultetu Družbe Isusove u Zagrebu i kolegij IntroductiontoEthicsandCSR na Fakultetu političkih znanosti na Sveučilištu Lille 2. Autor je više od 70 članaka i ostalih znanstvenih, stručnih i popularnih publikacija iz područja filozofije i poslovne etike u domaćim i svjetskim časopisima, devet autorskih knjiga iz područja filozofije i su-autor, urednik i su-urednik još pet iz područja filozofije i poslovne etike. Kontakt: kristian.krkac@gmail.com
Tekst se nastavlja ispod oglasa