Unazad desetak godina mogli smo doznati, za jedne šokantan, a za druge, koji znaju zbrojiti povijesno-statističkih 2 i 2, očekivani podatak o tome da se kolikoća Hrvata smanjuje. Manje nas se rađa nego što nas umire.
Uz to što nas je manje, također smo i prosječno sve stariji i samo je pitanje vremena kad će prosječni Hrvat biti reproduktivno nesposoban, ako već i nije ceteris paribus. Ne znam postoji li procjena situacije o tome kad bismo mogli očekivati konačno izumiranje, ali kad god to bilo, prije toga ne bi bilo loše skladati nastavak pjesme „Od stoljeća sedmog…“ u smislu „Do stoljeća dvadeset i …“.
Nadalje, odnedavno smo mogli doznati i podatak o odnosu zaposlenih i umirovljenika. Statistike Zavoda za mirovinsko osiguranje govore o omjeru radnici – umirovljenici 1,15:1, no preciznije procjene govore o tome kako je taj omjer pao ispod 1:1, tj. kako je negdje oko 0,88:1.
Dakle, ne samo da nas je sve manje, ne samo da smo sve stariji, nego smo i sve siromašniji i na koncu, mirovina će postati matematički nemoguća, ako već i nije.
Pridodajmo tome na koncu i tužne podatke o novom valu emigranata, a cijela se stvar može raspekmeziti s detaljnom pričom o Mirandi Šimić / Mirandi May, 16-godišnjoj maturantici srednje glazbene i gimnazije iz Siska, koja s roditeljima napušta Hrvatsku jer ista je „prepuna zavisti, manipulacija, korupcije i pohlepe…“, o čemu je snimila skladbu (dio teksta: “Sleep, sleep. With corpses in earth. Close your tomb. Rest in peace. Die in pain.”) popraćenu, istini za pravo, dosadnim video uratkom (http://www.youtube.com/watch?v=4WRjvqXN_z4) i stoga odlazi živjeti i studirati u Beč.
No, to nećemo učiniti, jer time otvaramo bolnu temu o napuštanju Hrvatske. S jedne strane, vrlo je vjerojatno da ćemo nestati s lica Zemlje. Stari, slijepi, gluhi, gladni i žedni. Senilni i usamljeni. Sami. Ne želim ovdje podučavati o podatcima, niti jadikovati nad njima.
Ne želim alarmirati naciju. A najmanje želim navoditi i prigovarati planovima za popravljanje tog trenda izumiranja, razasutima između dvije krajnosti od kojih jedna glasi: imajmo pod svaku cijenu više djece (bez obzira što će najvjerojatnije prati posuđe diljem voljene nam Zapadne Europe), a druga: uvezimo naprosto one koji nam odgovaraju među onima koji to žele (bez obzira što se time u stvari dugoročno ništa ne rješava).
S druge strane, činjenica je jednostavna. Nema nam opstanka. Nema nam spasa. Nestajemo. Pomirimo se s tom činjenicom. Prigrlimo ju kao svoju. Kao sebe same. Iz prikrajka krajnjih opreka vrebaju krajevi i krajobrazi pokraj kojih nije moguće ostati beskrajno nijem i stoga želim progovoriti o kraju i pripomoći toj pomirbi sa samima sobom, nama, koji smo konačno prešutno pristali nestati.
No, kako o temi kraja nemam za reći ništa ne-patetično (The Road, 2006. C. McCarthy), ne-dramatično (Moon, 2009. D. Jones), ne-trivijalno (Nothing, 2003. V. Natali) i ne-katastrofično (Dawn of the Planet of the Apes, 2014. M. Revees), a što već nisam rekao, prepričat ću odjeljak zaključka svoje knjige „Krava na Mjesecu, Filozofija znanstveno-fantastičnih horor filmova“, jer tamo rečeno se čini ovdje primjenjivim.
Pitanje je jednostavno: kako je moguće postojanje ljepote u ružnom i odurnom, užasa u očekivanju dobra, zloće u dobrom, stvarnosti u prividu, kako je moguće doživjeti ekstatičko iskustvo u užasnoj situaciji; opstanak u sveopćoj propasti; kako se trebamo nositi sa činjenicom da nestajemo? No, ne radi se samo o ekstazi u užasu i o užasu na ekstaziju.
Radi se naime o tome da iskustvo krajnjeg uništenja (destrukcije) u nama može proizvesti osjećaj uzbuđenosti s obzirom na izgradnju (konstrukciju) nečega što često nadilazi puku obnovu ili renovaciju (re-konstrukciju) onoga što je sravnjeno sa zemljom pred našim očima; u ovom slučaju mi sami.
Dva primjera: Dresden 1945. i New York 2001. godine. Ako usporedimo Frauenkirche katedralu u Dresdenu i Memorial u New Yorku prije rušenja (kao Twin Towers), srušene i obnovljene, dobivamo zanimljiv rezultat koji pridonosi morfologiji tragedije pod vidikom katarze.
Kao prvo, postoji određeno uzbuđenje koje se može pojaviti kada se nešto oštećuje, potpuno uništava, tako reći anihilira bez i najmanje mogućnosti re-konstrukcije, bez obzira sudjelujemo li osobno u uništenju ili svjedočimo uništavanju od strane drugih.
Dakle, svi uključeni uz redoviti šok i tugu mogu osjetiti i ushićenje. Odakle taj osjećaj? Taj ushit može nadživjeti i sam čin uništenja pa čak i obnove kao vrste olakšanja, sjećanja, a zaista zaborava. Dakle, spremnost na taj osjećaj možda je u nama postojala i prije.
Poput emotivnog aspekta nekog prastarog usnulog mehanizma kojeg imaju sva živa bića i koji se automatski pokreće u slučaju visoke vjerojatnosti događaja na razini izumiranja (engl. ELE, extinction level event). Drugo, ovdje se zbiva začudna promjena aspekta (kao kada odjednom nestane zec i pred očima ugledamo patku na poznatom crtežu patkozeca).
Postojano ushićenje mijenja svoj objekt/predmet, od obnove prema nečem desetom što nema nikakve veze ni sa čim. Nisu sad važni objekti nego sama promjena jer ona je zastrašujuća. Treće, sama obnova Frauenkirche u Dresdenu i izgradnja Memoriala u New Yorku su sekundarni. To su važna mjesta. Ali kome? Što je Memorial Nijemcima? Što je Frauenkirche Amerikancima?
Uzdizanje crkve iz ruševina i kopanje rupe na mjestu negdašnjih temelja unatoč ogromnim razlikama svode se na isto. Uzdignuta crkva veli – OK, možemo se igrati kao da se to nije dogodilo. No duhovi će lebdjeti nad pepelom, ali to ne znači da će se bilo što uzdići iz pepela.
Memorial – kakav predivan spomenik! Približimo se, zagledamo se u grotesknu rupu i vidimo – groteskno ništa! Kasnije kad se udaljimo, te rupe nalikuju na otiske nekih čudnih cipela ili stopala koja su davno prošla ovim putem, vjere koja je davno živjela među zidinama Frauenkirche katedrale i umrla pod njezinim ruševinama. Tragove možemo slijediti, ali kamo? U spasenje? U propast?
I Frauenkirche u Dresdenu i Memorial u New Yorku posvećene su vjeri u spas. Kao takve su kič. Prva je posvećena spasu profitom. Druga spasu na nebesima vjerom i dobrim djelima. Kič se sastoji u tome što su obje potrebe za spasom rezultat dvije potrebe kojih ili ima previše, ili premalo, a koje čine kič-himeru, neku vrstu aliena, koja se sastoji od, s jedne strane, arhetipske težnje znanju s apsolutnom izvjesnošću i od, s druge strane, renesansne težnje kockanju s razumno visokim rizikom.
Obje su posvećene zamisli spasenja, vjerom ili profitom i tu je vidljiva groteskna i cirkularna narav situacije. Čovjek kopa rupu i u njoj, u groti, u njezinom potpunom mraku (Memorial) nalazi začudna (groteskna) i pomalo zastrašujuća lica prastarih mrtvih bogova ili čudovišta (Frauenkirche). Tad nastoji oživjeti te scene vjerujući da obnavlja nešto što je zaista postojalo.
No groteskno nije niti prenatrpanost stvarnim, ni pustinja nepostojećeg, jer u zemlji Kiklopa ili aliena, mi ljudi smo vlastita čudovišta, Kiklopi ili alieni. Oba su čina pogrešna (Frauenkirche i Memorial). Nemoguće je zlorabiti draži vlastite povijesti bez njezinih mračnih prisila i u isto vrijeme zlorabiti prednosti sadašnjosti i budućnosti bez njihovih osiromašenja. Nemoguće je naivno simpatizirati i biti nostalgičan prema pradavnim obredima, logorskim vatrama, pjesmama i plesovima i istovremeno naivno maštati o pojednostavljenju budućnosti. (vidi: P. Bruckner, „Neprestana ushićenost“, 2001.) Što nam ta dva događaja i te dvije građevine na koncu govore o kraju?
Ushićenje u užasu (ecstasy in horror) može nastaviti postojati nakon što predmet užasa nestane, može promijeniti predmet i prerasti u užas ushićenja, užas na ushićenosti kao na nekom opojnom sredstvu (horror on ecstasy). Može prerasti u ironiju zaboravljanja vlastite povijesti kao da se nikada nije dogodila sjećanjem na vlastitu budućnost koja se nikada neće zbiti i samo nas krajnja ravnodušnost prema užasu može spasiti od pamćenja istog i samo nas korjenito prisjećanje, kroz rutinu i naviku, može dovesti do dara zaborava, jer zaboraviti na taj način je jedini način da se stvarno sjećamo.
I što sad možemo učiniti s obzirom na vlastiti nestanak? Spriječiti ga, suprotstaviti mu se, boriti se protiv njega iz petnih žila? Ili prigrliti ga, prihvatiti ga kao dio sebe, sprijateljiti se s njim i u njegovom ugodnom društvu provesti posljednje trenutke? Ne. Iz onoga kako barem još ovo malo živimo može se zaključiti da smo se odlučili na profinjenu taktiku.
S jedne strane odlučili smo se na previđanje, ne obraćanje pažnje, zanemarivanje i racionalizaciju. „Ma, to je pretjerivanje, stanje uopće nije takvo kakvim ga onaj luđak opisuje.“
S druge strane, to kombiniramo sa skoro krajnje romantičnom i naivnom vjerom u bolje sutra unatoč tome što smo ili blizu ili smo već prošli točku s koje nema povratka (engl. PNR, point of no return). „Uostalom, još uvijek sve može krenuti na bolje zar ne?“ Radi se o onom mračnom u nama (užasu, hororu) koje dolazi s drugog mjesta, ali koje, pretvarajući se iz užasa u ushićenju nazad u ushićenje u užasu, nasuprot svim vjerojatnostima, ne može stvoriti svjetlo iz potpune tame, ili kako bi kazao redovito izvrsni Samuel Beckett: “The end is in the beginning and yet you go on.”
U predivnoj niski skladbi koje tematiziraju kraj, prigodna skladba za svršetak ove napomene neka bude “The Day Everything Became Nothing“ kanadske skupine Nomeansno s istoimenog albuma iz 1988. godine (http://www.youtube.com/watch?v=gbS4Caymdo4). Uz predivnu glazbu spomenimo se i izvrsnog dijela stihova skladbe: „The day everything became nothing, you couldn’t put your finger on what had gone wrong. The alleys were still dirty; the garbage still smelled. There was no panic in the streets. Just a lot of grief. In people’s faces, in their eyes, a mixture of horror and total surprise. This was no apocalypse. No one heard a voice from the sky. There were no miracles at the 7-eleven. No one screamed, no one even asked why. It was just like everything had somehow, quietly died. So let it die!” Također, a sve u mom nastojanju da ove kolumne učinim multimedijskima i u čekanju da netko naslika „Odlazak Hrvata“, prilažem i tematski prigodnu fotografiju (Thanks Paul).
Fotografija: Paul Norcross, “Small Faces: Lazy Sunday Afternoon”.
(4. svibnja 2014. Tržnica Dolac.)
*Prof. dr. sc. Kristijan Krkač predaje kolegije Poslovna etika i korporacijska društvena odgovornost i Uvod u filozofiju na Zagrebačkoj školi ekonomije i managementa, kolegij Analitička filozofija i druge na Filozofskom fakultetu Družbe Isusove u Zagrebu i kolegij IntroductiontoEthicsandCSR na Fakultetu političkih znanosti na Sveučilištu Lille 2. Autor je više od 70 članaka i ostalih znanstvenih, stručnih i popularnih publikacija iz područja filozofije i poslovne etike u domaćim i svjetskim časopisima, devet autorskih knjiga iz područja filozofije i su-autor, urednik i su-urednik još pet iz područja filozofije i poslovne etike. Kontakt: kristian.krkac@gmail.com
Tekst se nastavlja ispod oglasa