Kad bismo i prihvatili zdravo za gotovo da Milanovićeva vlada, kako sama sebe i svoje biračko tijelo zavarava, u državu „uvodi red“, premda je riječ o neredu s elementima namjernoga izazivanja kaosa, te da „radi“ – ali ne ono što potrebujemo, kao posljedicu takvoga uvođenja reda i rada ne bismo mogli navesti rast. Devet tromjesečja za redom Hrvatska bilježi pad BDP-a. Pa, ipak, izvještajna konvencija vladajućega SDP-a održala se pod proskojevskim geslom „Red, rad i rast“.
Milanović je u prvi plan konvencije sebi slijeva i zdesna postavio mlađahne kadrove. Siniša Hajdaš-Dončić i Branko Grčić, ministri bez ikakvih rezultata, promovirani su u prvu partijsku ligu, a u zadnji red poslao je doajena Slavka Linića, premda je netko ceduljicu s njegovim imenom perverzno podmetnuo na stolac u prvom redu. Od te se marginalije, bježeći od analize objektivnoga stanja, rade medijski spektakli, kao da je riječ o prvorazrednome pitanju od općega dobra, a ne o unutarpartijskim smicalicama s elementima sukoba na ljevici.
Milanovićev poklič članstvu neodoljivo podsjeća na parole s omladinskih radnih akcija (ORA). Poslao je članstvo da na hooo-ruk krene, ne na ORA-u već među široke slojeve radnika, seljaka i poštene inteligencije. Od njih agresivnom agitacijom treba nažicati još dvije godine strpljivosti za red i rad za daljnji pad. Doslovno: „Hodajte uspravno, nemojte gmizati, borite se. Napadat će nas, ali igramo po pravilima“. Ovo su misli s granice misionarskih naputaka.
Ako je geslo izvještajne konvencije totalni promašaj, a jest, ima elemenata i za pohvalu. Koreografija izvještajne konvencije Partije bila je sjajna. I svjetlosni efekti, također, i na video opremu dvorane nema primjedaba.
Na izlaganje Milanovića ne ćemo se osvrtati, jer se nemamo na što osvrnuti, toliko je, naime, bio koncizan, teorijski potkovan, socijaldemokratski vjerodostojan i praktičnim primjerima zaokružen. Pokušao je podići nikad niži moral esdepeovaca. Trudio se poput gurua marginalne sekte, a ne partije na vlasti. Treba li stoga očekivati da nam Milanovićevi sljedbenici pokucaju i na kućna vrata uvjeravajući nas da nered, nerad i pad koji vidimo ispred i iza, lijevo i desno, gore i dolje, zapravo predstavljaju red, rad i rast?
Milanovića je potpuno zasjenila Vesna Pusić. Briljirala je. Svojim je monolitnim govorom dokazala da je čvrsta karika Partije na vlasti radi vlasti. Njezin je govor antologijski! On je svojim vizionarskim stajalištima poticao priviđenja reda, rada i rasta s jedne strane, ali je, s druge strane toliko pretjeran da je i slijepima otvorio oči.
Realan život nije partijski izvještaj. Nije niti izvještaj o stanju države i nacije. E, tu smo! Njega je svojedobno predsjednik Tuđman jednom godišnje podnosio Hrvatskome državnom saboru. Poslije njega nema nijednoga izvještaja o stanju države i nacije. A imamo državu i jesmo nacija. Na što bi to izvješće nalikovalo da su ga pisali Račan, Sanader, Kosorova ili Milanović? Da su ga uvažavajući objektivne pokazatelje na vrijeme podnosili državi i naciji, možda bi i država i nacija već ranije reagirali i zaustavili ih u razdržavljenju države i dekroatizaciji nacije prije negoli je na scenu stupila „najuspješnija vlada koju je Hrvatska ikad imala“. Ako su nas prethodne vlade dovele do ruba ponora, onda je Milanovićeva napravila odlučujući korak naprijed.
Ocjena V. Pusić o najuspješnijoj vladi do sad uvrjeda je: Poražavajućim stopama pada BDP-a i porastu stope nezaposlenosti, kolapsu sela i poljoprivrede, uvozu hrane, zatiranju industrije, odsustvu investicija, dvogodišnjem procesu uhljebljivanja koalicijskih kadrova na proračunsku pipu, nepodnošljivoj poreznoj tlaki pučanstva i slobodnoga poduzetništva, uzrocima najavljenih štrajkova, tsunamiju sumnjivih predstečajnih nagodaba, napokon i uvođenju smjenskoga rada kirurzima i protuustavne radne obveze liječnicima u cjelini, valu iseljavanja mladih i obrazovanih, plasiranju najmaštovitijih strategija bez strategije od zdravstva do socijale i natrag, politikantskim zadiranjima u hrvatski jezik, spolno zdravlje najmlađih naraštaja i obrazovanje i kulturu općenito, bezbrižnom skijanju glavnoga stratega usred poplave, kupovanju najmodernijih nosiglasa i najskupljih automobila za klijentelu, oprost poreza ideološkim simpatizerima, cijelom nizu dokazanih i nedokazanih sukoba interesa i tako dalje.
Da je riječ o otkriću od izuzetnoga značaja za političku povijest moderne hrvatske države dokaz je i to što je ocjena V. Pusić najveću oporbenu stranku, veliku poput kamiona, ostavila „bez teksta“. Ostali oporbenjaci također zabezeknuto šuteći čačkaju uši ne vjerujući što su čuli. A čuli su laž usporedivu samo s onom, iste autorice, da je Hrvatska izvršila agresiju na Bosnu i Hercegovinu.
Šalu na stranu, nije se proslavio ni Grčić. Spomenuo je vladinu strategiju za izlazak iz gospodarske krize. Ona, tvrdi, ima tri jasna cilja – fiskalnu konsolidaciju, strukturne reforme i novi investicijski ciklus. Time je priznao da je u protekle dvije godine, unatoč redu i radu, izostala fiskalna konsolidacija, strukturne reforme i investicijski ciklus, što je, logično, izazvalo pad, ali pad nije spomenuo, jer u partijskom jeziku pad je rast a rast je pad.
Nema, dakle, ničega što bi ukazivalo na izlazak iz gospodarske krize. Svejedno, dobio je Grčić jednouman pljesak umjesto pljuske, iako je priznao i to da je vlada povećala deficit, ali, evo – „sada radimo da to saniramo“. Prosvijetlio nas je da je deficit porastao zbog „kamata, mirovina i uplata članarine za EU“. Što to znači, da će vlada prestati s plaćanjima kamata, mirovina i euročlanarine? Iako od ove vlade ne očekujemo ništa osim odstupa, Grčić još očekuje „investicije od 73 milijarde kuna“. Temeljem čega? Reda, rada i rasta?
Navodno je govorio i Hajdaš-Dončić. Njegovo je izlaganje bilo toliko zanimljivo da nijedna novinska agencija nije prenijela nijednu riječ. No, na partijskoj dalekovidnici s Prisavlja pronašao sam i njegovih dva-tri retka slave. Bolje da nisam! Naime: „Kazao je kako se državom prije upravljalo od mandata do mandata, bez vizije i ideje. Ova vlada plaća danak – nismo tražili izgovor, a počeli smo uvoditi red“. Tko kome plaća danak? Kad već vuče za nos – hrvatski narod plaća danak što si je dopustio da mu vlada organizirani nered, nerad i pad.
Nepravedno bi bilo ne spomenuti i Milanku Opačić. Svojim se istupom odlično uklopila u sektaški zacrtane gabarite predsjednika SDP-a. Članstvu je poručila neka se „čuvaju lažnih mesija koji tvrde da baš ništa ne valja“. Premda nisam član sekte njezinoga mesije izjava me osobno dirnula jer tvrdim da baš ništa ne valja.
Ne mogu prešutjeti ni ovo: „Bilo je nesnalaženja i pogrešnih odluka, ali pogreške priznajemo i ispravljamo ih. Odustajanja od reformi nema, ovo nije vlada supermena“. Kakvo jezgrovito ništa! Za one koji ne znaju, podsjećam da je M. Opačić, kao takva, potpredsjednica vlade i ministrica. A da nije supermen, ako nije dovoljna prethodna joj izjava, može se svako uvjeriti pročitavši njezinu fragmentarno objavljenu „reformu socijalnoga sustava“ koju je smišljala dvije godine u poziciji i osam godina u oporbi. Desetljeće za jednu „reformu“, desetljeće na plaći saborske zastupnice i potpredsjednice vlade. To je red, rad i rast!
Koreografijom i reflektorima dao se zavesti i Neven Mimica. Proročanski je izjavio kako će njihova lista dobiti najveći broj glasova na euroizborima, što znači da u SDP-u ima i onih koji proriču budućnost za europlaću čiji iznos nije pristojno navesti zbog eskalacije javne sablazni.
Izvještajna konvencija SDP-a dodatno je stabilizirala uvjerenje koliko je trula „ova vlada u ovoj zemlji“. SDP nema intelektualni kapacitet za ozbiljnu vladu. Doseg i značaj konvencije samo dan kasnije prizemljila su i u trajni zaborav otpremila dva događaja. Prvi se odnosi na boli glava analizu Mislava Kolakušića, sudca Trgovačkoga suda, o Zakonu o predstečajnim marifetlucima, kojom se razotkriva ozakonjeni red, rad i rast u kojemu „dužnik u potpunosti uništava vjerovnike, i to više njih istovremeno“, pri čemu je „nestalo 50 milijarda kuna“. Drugi je događaj čista kanalizacija, ali je privukao veću pozornost političke javnosti negoli konvencija. Netko je usred Splita „kantom fekalija“ zalio šešir stanovitoga A. Tomića. Šešir je pritom bio na vlasnikovoj glavi. Za počiniteljem se traga. Kao i za pozitivnim rezultatima reda, rada i rasta u protekle dvije godine.
* Autor je novinar i urednik rubrike religijske kulture, hrvatskoga izvandomovinstva i unutarnje politike, radio je i u rubrikama gospodarstvo i kultura, te je bio pet godina glavni urednik tjednika za kulturu Hrvatsko slovo. Autor je 16 knjiga iz područja književnosti i povijesne publicistike i član je Društva hrvatskih književnika.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
