Dvije vijesti objavljene proteklih dana daju naslutiti budućnost NATO-a kao europskoga obrambeno-sigurnosnog saveza.
Macronova ishitrena izjava
Vijest prva: na pariškome ad hoc europskom samitu potpore Ukrajini francuski predsjednik Emmanuel Macron pomalo je iz vedra neba poručio kako ne treba isključiti ni slanje zapadnih vojnika u Ukrajinu. I predvidljivo je osvojio glavne naslove u medijima. Vijest druga: na istom je samitu, nakon što je dobio potporu ključnih država članica, sudjelovao i sada već izgledni budući glavni tajnik NATO-a Mark Rutte; doduše, još kao nizozemski tehnički premijer na odlasku.
Rutte slovi kao majstor tihih kompromisa, jedan je od najdugovječnijih europskih premijera, a na njegove osobine asocira i nadimak – Teflon. Budućnost NATO-a, a onda i europske obrane, metaforički ovisi o uspješnosti integracije tih dviju krajnjosti: političkih predstava i nadmetanja (Macron) i tihe dogovorne izgradnje europske obrambene (infra)strukture (Rutte).
Novi prijatelj Ukrajine
Bombastične Macronove izjave i potezi koji se tiču europske obrane i sigurnosti nisu novost. Uz naslijeđenu francusku ideju o samodostatnoj europskoj vojsci koja isključuje SAD iz europske obrane predsjednika Macrona osobito pamtimo kao političara koji je proglasio ‘moždanu smrt NATO-a‘ (2019). Da bi nakon ruske invazije na Ukrajinu NATO ‘uskrsnuo‘, Europi potrebniji nego ikad. Sjećamo ga se i kao velikog europskog mirotvorca koji je pohitao tada već duboko izoliranom ruskom predsjedniku Putinu, dva tjedna prije invazije, da razgovorom riješi ono što SAD i UK ne mogu. A ondje ga je Putin smjestio na kraj dugoga bijelog stola da bi mu kao dječarcu održao predavanje iz ruske povijesti.
Nezahvalan posao glavnog tajnika NATO-a
Putin je barem uvijek znao kolika je čija specifična težina u međunarodnoj politici. Pa se sjećamo kako je preko noći Macron od gorljivog zagovornika europske energetske suradnje s Rusijom postao gorljivi podupiratelj ukrajinske obrane, doduše, više na riječima nego na djelima, i zagovornik njezine potpune suverenosti. Kao novi prijatelj Ukrajine i njezina predsjednika Zelenskog sazvao je i taj ad hoc pariški europski samit, tek tjedan dana nakon završetka tradicionalne Minhenske sigurnosne konferencije, koja je glavni forum za projekcije europske obrambene i sigurnosne strategije. I s njega je uputio ta bombastična upozorenja o mogućem slanju zapadnih vojnika u Ukrajinu i mogućnosti da Rusija napadne neku od NATO-ovih članica.
Budući glavni tajnik NATO-a imat će zadatak primiriti, koordinirati i uključiti sve političke perfomere i egotripove, motivirane osobnim ili državnim interesima, u izgradnju novoga europskog obrambenog sustava. A taj sustav uključuje znatno jačanje europske vojne industrije i NATO-ove europske vojne komponente. Dakako, uza zadržavanje američke glavne uloge u NATO-u. Jer kao što je i ruska invazija na Ukrajinu pokazala, Europa nema kapacitet sama preuzeti brigu o svojoj obrani ni kad je riječ o političkom odlučivanju, a ni kad je riječ o vojsci i naoružanju.
Umijeće šaptanja političarima
I zato ne začuđuje što su UK i Njemačka zajednički predložili, a SAD podupro, na kraju i Francuska uz niz drugih država članica, kandidaturu Marka Ruttea, sivoga političkog brokera, dugovječnoga nizozemskog premijera kojega ne pamtimo i nećemo ga pamtiti po slikovitim izjavama. Ovih su mu dana kao jednu od prednosti izvukli kako je spasio NATO od raspada u prvoj godini Trumpova predsjedničkog mandata, kad je nakon Trumpove prozivke Merkel i drugih europskih saveznika zbog premalog izdvajanja za obranu navodno nešto šapnuo američkom predsjedniku, nakon čega je izbjegnut raskol.
Riječ je, dakako, o pretjerivanju, kao što je i Trump pretjerivao u prijetnjama da će SAD izići iz NATO-a, koje su se ipak pokazale prilično djelotvornima u povećanju europskih izdvajanja za obranu. No to umijeće ‘šaptanja‘ političarima dobro će doći budućemu glavnom tajniku baš kao i nizozemska tradicionalna politička pozicija: članica EU-a, vanjskopolitički bliska UK-u, pouzdana saveznica SAD-a u obrani, politički bliska s Njemačkom, bez ozbiljnih konflikata s Francuskom…
Ni Macronove se objave ne mogu bezuvjetno svrstati u rubriku ‘nerealno‘ ili ‘neozbiljno‘. Uostalom, nije rekao kada bi i pod kojim uvjetima poslao francuske vojnike u Ukrajinu. Možda kao čuvare dogovorenog mira jednoga dana? Jer izgradnja nove europske obrambene arhitekture, za države koje imaju ambicije i prepoznaju vrijeme, iznad svega je – prilika.
* Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr.