„Domovino, lijepa naša domovino, dogmo skepse, čežnjo našeg ropstva, simbole naše duše, vezo naša sa Bogom i čovječanstvom, jedina dužnosti i najviši naš zakone, zipko i grobe, kruše naš svagdašnji, slatko mlijeko jezika majčinskoga, drevna kravino o koju se na skrletnoj krpi kockaju vjerolomci kao za roba afrikanskoga, draga, sveta, gažena, mučenička zemljo naša Hrvatska! I tamo gdje je hrvatska misao ugasnula pod žuljevitim pločama misirskog robovanja, bdije Genij Domovine i govori kroz tišinu šume, putovanje oblaka, ritam rijeke i pjesmu ptica riječi utjehe usnulim sinovima. Jer teško otadžbini, gdje je kao u Hrvatskoj slovo nijeme zemlje slobodnije i zdravije od misli i riječi narodne!“. A. G.Matoš
U proteklih sto godina otkad je umro Matoš (Tovarnik, 13. lipnja 1873. – Zagreb, 17. ožujka 1914.) hrvatsko novinstvo i književnost dogurali su do javnoga zalijevanja. „Nepoznati se muškarac u nedjelju nešto prije podneva odlučio na prilično bizaran način obračunati s književnikom i kolumnistom EPH izdanja“ te ga je „zalio kantom izmeta“ javljaju 23. veljače gotovo svi mediji. Nije mi ni nakraj pameti uspoređivati neusporedivo. Matošev novinski i književni opus s opusom književnika i kolumnista „EPH izdanja“. Samo hoću konstatirati – Gustl je završio malo bolje, gdjegdje i u udžbenicima, premda je u trenutku preminuća jedna zagrebačka novina rugajući se napisala da je „umro novinar“. Kanta je, međutim, dobila više medijskoga prostora danas negoli Matoševa smrt jučer i više negoli će prostora dobiti njegove misli i pogledi jučer, danas i sutra. Ona je odmah ušla u povijest naše književnosti i novinstva, ali i, na stanoviti način, u povijest „EPH izdanja“ što je manje bitno. U cijeli se događaj upetljala i policija davši umjetničku ocjenu splitskoga performansa nazvavši ga „događaj drskog ponašanja“.
Je li književnik novinar ili je novinar književnik i je li pravi novinski tekst tek onaj koji se prožima s literaturom kako je mislio Matoš, ni danas nije jasno kolikogod se prorežimski novinari rigidnoga jugoslavenskoga nacionalizma reklamiraju kao književnici. Jasno je, međutim, kako dobro uhljebljeni novinar, u pravilu zaposlen u mainstream medijskim neplatišama poreza, mentalno nije u stanju napisati matoševsku rečenicu. Primjerice: „Ja ne ljubim Hrvatsku zbog glupana, nego zbog sebe i zbog onih koji nisu glupani, a tih još ima, hvala Bogu“.
Što je motiviralo nepoznatoga kantonosca da u osvit stote obljetnice kantom u prvi plan gurne „književnika i kolumnistu EPH izdanja“? Moguće čak i sam Matoš kad je o temi „tko je književnik“ napisao: „Književnik dakle prije svega mora biti čovjek, čovjek razvijenijeg osjećaja, inteligencije i ukusa. Prije no što se nešto napiše, treba imati nešto da se kaže. Tko ne veli nešto novo, novo sadržajem ili oblikom, nije književnik“. O književnicima i novinarima Matoš nam je ostavio sjajnih misli. Šteta što smo silom Božjih zakona uskraćeni za štivo iz Matoševa pera o splitskoj kanti. Našlo bi se u toj neobično parkiranoj kanalizaciji i ponešto biserja!
Da je tome tako uvjerit ćemo se vratimo li se na početak prošloga stoljeća od kojega se nismo daleko odmakli. Ne šalim se i uvažavam Francekovu – „Imamo Hrvatsku!“, ali slijep još nisam. Novinar sa snagom književnoga pera i književnik s novinarskim nervom odgovornim pred stanjem nacije pišući o Hrvatskoj na početku dvadesetoga stoljeća, opisuje našu, sto godina stariju, ali istu „glupu perspektivu“.
To se ne da prepričati, zato citiram: „I dok ti duši besjedi duša hrvatske zemlje, kroz osiromašenu ravnicu juri lokomotiva tuđinskog haračlije, i na prsa ti legne kao ogromna željezna karika, kao neizmjeran gvozdeni udav sistem željeznih drumova naših novih satrapa. Vremena se izmijeniše, ali hrvatsko ropstvo ostade isto. Mjesto Mletaka Talijan i Nijemac, mjesto Turčina Judeomađar. Naša je djedovina raščetverena, kao uvijek, i sada vrvi tuđinskim slugama. Plemstvo, nekad glavni branilac naših pravica, ili propada ili služi tiraninu. Ne mogavši stvoriti ekonomske samostalnosti, nemamo bogatog i jakog građanstva. Inteligencija je većinom na državnim jaslama, dakle nije nezavisna. Velik dio omladine negira uime kukavnih modernizama pravo hrvatske suverenosti. Tek narod, gonjen, globljen i progonjen, puk se budi“. Situacija je za plakati, pa ipak za ove riječi da su pisane danas Matoša bi tzv. glavna politstruja tzv. književne i novinske kritike proglasila tzv. rigidnim desničarom.
Što bi novinari/književnici glavne struje dali da smiju, mogu i znaju pisati ovako jasno i britko o svom orjunaškom jugobolju, kako je prije više od sto godina o svojoj Hrvatskoj pisao A.G.M.? Materijalnu egzistenciju? Ni u ludilu. I kad bi imali matoševskoga dara i ideala, a uglavnom nemaju, bi li bili spremni poput Matoša gladovati zbog misli, slova, riječi, rečenice? Ne i ne, radije će popušiti jednu kantu tjedno! I dokad će proizvodeći pristanke za sve protuprirodno i protuidentitetsko riskirati kantu koja je narodski originalna i bremenita porukom, ni kriva ni dužna, ušla u povijest hrvatskoga novinstva i književnosti? Ne znamo, ali ovo znamo: Danas možemo govoriti o novinstvu i književnosti prije 23. veljače 2014. i tuširanja poslije kante. S njom je završila jedna epoha, samo njezini pročitani protagonisti toga još nisu svjesni.
Sa stajališta tržišta kao boga i kapitala kao svrhe, koji su zamijenili dogovornu jugoekonomiju i jugokomunističku utopiju, stvari stoje otprilike ovako: Što je stanje žiro računa glavne struje unosnije i što je porezni dug „EPH izdanja“ prema „jedinoj nam i vječnoj“ veći to se povećava mogućnost od različitih vrsta „događaja drskog ponašanja“. U Matoša je bilo obrnuto, što je bolje pisao (poeziju, novele, feljtone, polemike, osvrte, kritike…) to je bio više dana, mjeseci i godina gladan. Naravno da time ne opravdavam zalijevanje jugobolnih glava, no istodobno zaudara mi njihovo non-stop napucavanje „duše hrvatske zemlje“ i njezine „osiromašene ravnice“, uzgajanje „novih satrapa“ i „hrvatskoga ropstva“. Jasno, kako fizika uči, svaka akcija izaziva reakciju, pa mi je zato malo lakše pri duši i srcu dok se, kako javlja policija „za počiniteljem traga“.
Tragajući pak po Matoševim „Mislima i pogledima“ (Globus, izbor tekstova, indeks i objašnjenja Mate Ujević, Drugo izdanje dopunio i priredio Dubravko Jelčić, Zagreb, 1988., 566 str.), otkrio sam mnoštvo razloga zašto ga nitko nije napao zakonski spornom kantom ni u Zagrebu, Parizu, Ženevi, pa niti u Beogradu iz kojega je otišao glavom bez obzira. Kad biste danas napisali neke njegove rečenice u „EPH izdanjima“ (što spada u znanstvenu fantastiku), ne samo da mnogi ne bi znali da prepisujete Matoša, već bi vas odmah opleli slijeva i zdesna. Bili biste izloženi bipolarnom pljuskanju. Pritom primjećujem kako se uz nezavisnu struku, (kapa dolje za sve što su napravili o ovoj relativno visokoj obljetnici), interpretacije Matoševa lika i djela prihvatila i tzv. književna ljevica. Bojim se da pokušavajući prigrabiti očinstvo i majčinstvo nad hrvatskim genijalcem pisane riječi, žele spustiti šapu na njega i interpretaciju njegova djela, kao što je prethodno spustila na Krležu i Mariju Jurić Zagorku.
I kaj buš sad? Ne psuj! Prepisuj: „…mi imamo kritičara, ali nemamo kritike. Mi upravo ničega nemamo i ako se prilike ne promijene, mi ćemo izgubiti i ono malo što smo nekad imali. Mi rapidno padamo u svakom pogledu, političkom, materijalnom i kulturnom, pa bi se gotovo matematičkom tačnošću dalo dokazati, da smo intelektualno i literarno prije 20 god. mnogo bolje stajali no danas“. Prije dvadeset godina, dragi Ageem, nama je bila 1994. poznata po neuspjelom puču Manolića i Mesića, međutim, u njoj smo s trećinom okupirana područja stajali ipak bolje „u svakom pogledu, političkom, materijalnom i kulturnom“, negoli stojimo u 2014. Pa i „intelektualno i literarno“. Tada nitko, naime, nije praznio kante na glavama književnika i kolumnista bilo čijih izdanja, uključujući i protuhrvatska, srpska i sorosijanska.
Pitam se bi li Matoš bio Matoš da je završio novinarstvo na Fakultetu političkih nauka ili znanosti? Ili ne daj Bože JNA školu za podoficire? Ili Visoku partijsku školu u Kumrovcu? Ili da je uređivao list Komunist? Kako bi se na njegovo književno djelo odrazio studij književnosti na FF u Zagrebu, da je prošao kroz sito i rešeto profesora dr. Pupovca, Puhovskog, Štulhofera ili Jakovine? Nemamo odgovora. Jedno je sigurno – da je pisao za „EPH izdanja“ bio bi više sit negoli gladan i tad moguće ne bi napisao ovo: „Književnički se rad u nas ne plaća ni kao pisarski. Društveni naš život ne može da zadovolji ni niskih književničkih taština, da ni ne spominjem kake više i opravdane ambicije“.
Kao hipotetički književnik kolumnist morao bi odustati i od nekih misli. „Pravo imate, te ne pišete. To je grozan posao biti književnik.“; „Zbog sirotinje prisiljen sam raditi za honorar…“; „Kako kod nas nema mnogo prave i produktivne inteligencije, kod nas nema ni one strašne konkurencije koja zna u velikom kulturnom svijetu uništiti prije reda prve kulturne snage, pa zbog oskudice kulturnih radnika kod nas mogu živjeti i notorni glupani i nesposobnjaci od posla za koji su u velikim zemljama pozvani samo pravi talenti“. Kako nije odustao od sebe već je 1903. novinarski jasno konstatirao: „Slobodnije pero ne nalazi više u blaženoj Hrvatskoj novine ili izdavača“. Što bi tek danas napisao o toj temi?!
Posebno je pitanje tko bi danas strukovno branio Matoša. Hrvatsko novinarsko društvo? Daleko od toga da bi njegovim članom bio naš Trubač sa Sene, ne zato što ne bi imao za godišnju članarinu, već zato što bi prezreo Društvo koje šuti na šikanu hrvatskih novinara slobodnih od ideologija, ali zato hitro traži od policije da pronađe splitskoga performera. To nas pak dovodi i do još jedne zanimljive činjenice, budući da je HND u prigodnom priopćenju utvrdio da je počinitelj, nakon što je sadržaj kante istresao na glavu književnika i kolumnista „EPH izdanja“, „navodno fotografirao“ kompletnu scenu. Stoga je gotovo sigurno da će kad-tad osvanuti i ta fotografija u nekom od požutjelih izdanja i tako ući u povijest hrvatske digitalne fotografije. S druge strane nemamo opsežan foto arhiv dokumentarnih fotografija iz Matoševa života. Ta, prijenosni fotoaparat čovjek je izmislio tek 1900. Matoš si ga sigurno nije mogao priuštiti.
I statistički stoji da su u porastu svakovrsni „događaji drskog ponašanja“ od kojih „izdanja“ žive u nedostatku originalnih književnih i novinskih autora matoševskoga naboja. I rezultati anketarskih kuća spadaju u tu kategoriju. Što znači da je prevršila svaku mjeru akcija prema našem „nacionalnom indiferentizmu što se pokadšto maskira čak slavenskim, jugoslavenskim i srpskim simpatijama“. „Zato i ne napredujemo“ – zaključio je Matoš ne upoznavši današnje nam predsjednike i njihove savjetnike, civilno društvo i izdanja puna plaćenika, jer „naš nacionalizam oduševljavaju tek hipoteze i teorije koje, umanjujući naš nacionalizam, umanjuju naše hrvatske dužnosti“. Pitam ga, što nam je onda činiti, a on 1902. odgovara: „A treba početi sve iznova, iz temelja, jer je sve crvljivo“.
S obzirom na kakvoću naše suvremenosti, pa i na crvljivi politički trenutak koji nam i po objektivnim pokazateljima govori kako „treba početi sve iznova“, osjećam „hrvatsku dužnost“ skrenuti pozornost i na ovo činjenično stanje: „I kod nas se danas osjeća praznina, nestašica velikih duša. Dok se nedavno cijeli naš život kristalisao oko dva idealna, velika čovjeka, A. Starčevića i J. J. Strossmayera, danas smo obezglavljeni, imajući politiku bez političara, nauku bez naučenjaka, kulturu bez kulturnih ljudi, narodni ideal bez idealista“. Matoš je izumio vremenski stroj, vremeplov. Izgleda kako je njime putovao u budućnost i stekao dobar uvid u Hrvatsku na početku 21. stojeća.
Zapravo je Gustl dobro prošao! Umro je prije uspostave Juge, a da ju je dočekao dobio bi sigurno toljagom po glavi poput M. Budaka, M. Sufflaya, B. Bušića… i na desetke književnika i novinara što ih je pojeo komunistički mrak oslobođenja. U tom kontekstu i u toj nedovoljno osvijetljenoj kronotaksi „mučeničke Hrvatske“ kanta i događaj drskoga ponašanja s početka teksta predstavljaju mačji kašalj. Ipak, za performerom se, ponavljam, traga, a za počiniteljima zločina protiv Hrvata iz monarhističke i komunističke Jugoslavije se ne traga.
Kako je bio i novinarom ponajviše zato jer je morao tu i tamo nešto pojesti i popiti (a i cijenio je novinarski zanat), ostaje pitanje zašto Matoša nitko zbog novinarskoga rada nije napao performansom? Mislim da je to zbog toga što je „novinaru“ prilazio na suptilan način, koji nije mogao izazvati burnu kiselu reakciju kakvu danas izazivaju književnici i kolumnisti „EPH izdanja“.
Evo ode novinaru u kratkom literarno-novinskom pasažu istinskoga književnika i novinara: „Odista: nema ljepšeg poziva nego biti oduševljen, osvjedočen i vješt novinar. Taki je novinar zamjenik starih tribuna i apostola, zbližavalac ljudi i naroda, branitelj slabih, vječni mučenik novosti, sluga svoga iskrnjega, sv. Ivan novih mesija, Ganimed olimpijskih misli. Ima u ovom vijeku niskih djela kod kojih nema novinarovih hitrih prstiju, ali nema visokih kod kojih ne bijaše suradnikom. Djelo mu nije kao suho zlato koje ostaje, nego kao cvijet, kratka radost srca, i kao svakidašnji kruh koji otvrdne za dva-tri dana. Oprostite dakle toj kokoti napretka, mučeniku dana i glumcu misli, kojega obično smrt baca – poput obrijanog mu druga – u koš svoga zaborava“. Naravoučenje? Novinar koji je suprotnost Matoševoj slici novinara ima povišeni faktor rizika od kante. No, ako vam ju, jer ste takvi kakvi jeste, nataknu na glavu „za eventualne nus pojave obratite se svom liječniku ili ljekarniku“.
I tu ćemo završiti šetnju s Matošem po našim ljudima i krajevima uz preporuku – čitajte Matoša. Puno je toga rekao, ponešto i prorekao a nije bio Nostradamus i nisu su ga zalijevali porukama od kojih se sto godina nije moguće oprati. Na vječno pitanje, koje je u dvadesetom stoljeću iznova problematizirao E. Fromm, imati ili biti, Matoš se odlučio za nemati to jest biti. U Hrvatskoj, shvatio je, nemoguće je biti Matošu Matošem i imati bilo što osim sama sebe. Tako je i danas. Važno je ne zakopati talent, poručuje nam i sad.
* Autor je novinar i urednik rubrike religijske kulture, hrvatskoga izvandomovinstva i unutarnje politike, radio je i u rubrikama gospodarstvo i kultura, te je bio pet godina glavni urednik tjednika za kulturu Hrvatsko slovo. Autor je 16 knjiga iz područja književnosti i povijesne publicistike i član je Društva hrvatskih književnika.
Tekst se nastavlja ispod oglasa