Andrijanić: Mi, kojima nije dopušteno zaboravljati

Tekst koji sam pročitao na zagrebačkoj promociji knjige “Zapisi o jednoj obitelji. Pejo Ravlić – Dalmatin” Vladimira Ravlića. Knjiga je o mom djedu Peji Ravliću, članu HSS-a i pučkom tribunu. Piše to Goran Andrijanić na svom blogu Poljska u mome srcu.

Kao što neki od vas znaju, a svakako oni koji su pročitali Vladinu knjigu, već šestu godinu živim u Poljskoj, na rubu Varšave, grada koji je prije osamdeset godina bio sravnjen sa zemljom, a od tada se digao iz pepela i danas je možda i najvažnije srednjouropsko središte gibanja kapitala i, što je još važnije, ideja.

Preselio sam tamo prije svega jer mi je žena Poljakinja i zbog još nekoliko razloga u koje ovdje neću ulaziti.

U ovih pet punih godina naučio sam od Poljaka i Poljske dosta toga, što je uostalom i smisao situacija u kojima se susreću oni formirani u različitim sredinama (iako smatram da su hrvatska i poljska kultura u svojim presudnim elementima sličnije nego što smo toga svjesni i siguran sam da će vrijeme pred nama to pokazati).

Važnost sjećanja…

Jedna od važnijih pouka koje sam dobio jest ona o važnosti sjećanja. Individualnog te kolektivnog povijesnog sjećanja.

Svojedobno je Delimir Rešicki, veliki hrvatski pjesnik, napisao sljedeće stihove:

„Nikada Bog nije prošlost i sadašnjost

sljubio s tako teškim ljepilom

kakvo sam posvuda u zraku

udisao tamo pokraj Wisłe”.

Napisao je to o Krakovu, ali isti osjećaj imate kada šetate pokraj Wisłe u Varšavi.

Prošlost je tamo doista „teško“ slijepljena s prizorima sadašnjosti. Kamo god da pogledate, gledate u nekadašnja poprišta trpljenja, bola i teškog životnog i povijesnog iskustva. Želite li živjeti sadašnjost u njezinoj punini i želite li budućnost bez straha, jednostavno vam nije dopušteno zaboravljati. Osim ako ne želite živjeti u nekom krivotovorenom svijetu stvorenom kroz mehanizam potiskivanja koji će pri prvom dodiru sa stvarnošću nestati poput naglo ugašene slike na ekranu.

>Andrijanić: I u Hrvatskoj i u Poljskoj seksualni odgoj zamaskiran je kao briga za zdravlje djece

„Sjećanje i identitet“

Sjećanje je, dakle, nešto bez čega ne možete, nešto poput pojasa za spašavanje kojeg se grčevito držite. Puno poljskih umjetnika i intelektualaca bavilo se temom povijesnog sjećanja, ali nitko tako uvjerljivo kao onaj kojeg zovu „najvećim sinom poljskog naroda“ – sv. Ivan Pavao II. ili Karol Wojtyła.

U svojoj knjizi „Sjećanje i identitet“, objavljenoj dva mjeseca prije njegove smrti, on je izrekao sljedeće riječi:

„U širem smislu možemo govoriti o utjecaju vremena na cijeli stvoreni svemir i on ima svoju prošlost, kao i što životinje imaju svoju posebnu prošlost. Međutim, samo o čovjeku, narodu ili obitelji možemo reći da imaju povijesni karakter. Povijesnost čovjeka ogleda se u njegovoj sposobnosti objektiviziranja prošlosti. Čovjek nije tek podložan dinamici događanja, ne samo da djeluje na neki poseban način kao pojedinac ili dio nekog kolektiviteta, on ima sposobnost refleksije nad vlastitom poviješću i njezine objektivizacije“.

Ovu sposobnost prisjećanja i promišljanja nad sjećanjima, sv. Ivan Pavao II. vidi kao glavni preduvjet očuvanja identiteta, kako na pojedinačnoj, tako i na kolektivnoj razini.

Priča o Peji Ravliću

Kada sam dobio u ruke prvu verziju knjige o kojoj danas pričamo i pročitao je, puno sam razmišljao upravo o tome – kako naš identitet ne može biti očuvan ili potvrđen bez jasne refleksije o našoj prošlosti. Bez sjećanja.

Svojim radom na svome sjećanju, Vladimir Ravlić je pomogao i mojemu. Napisao sam mu tada poruku i zahvalio mu na tome, što je na jednom mjestu sažeo povijest obitelji Ravlić, koja je i dio moje povijesti i tako mi pomogao doznati odakle dolazim, pa samim time i kamo idem. Pomogao mi utvrditi me u mome identitetu.

Priča o Peji Ravliću, međutim, ima tu osobinu da je veća od promišljanja o sudbini tek jedne obitelji. Duboko vjerujem kako se kroz priču o njemu, njegovim bližnjima i prijateljima prelama jedna druga, ona šira – o povijesnoj sudbini Hrvata iz Bosanske Posavine.

Sudbini koja je, ne trebam ovdje nikome to objašnjavati, ispunjena raznim trpljenjima i stradanjima. Svaki Hrvat iz derventskog kraja koji dođe na taj brežuljak koji se zove Plehan tamo udiše taj zrak u kojem su teško slijepljeni prošlost i sadašnjost.

Smatram kako Pejo Ravlić u određenom smislu sjedinjuje u svojoj ličnosti one glavne karakteristike mentalnosti, pa ako baš hoćete, i duhovnosti toga naroda. Narod je to koji je dobro svjestan svoga identiteta, ali poštuje pravo na onaj drugačiji. Koji poznaje ono temeljno u naravi svakoga čovjeka što je dostojanstveno i vrijedno poštivanja, a poznaje to jer vjeruje u Isusa Krista. Koji je neprestano bio pod udarom mnogih oko sebe, ali ga to nije gurnulo u mržnju.

Današnjoj hrvatskoj politici nedostaju autentični branitelji općeg dobra spremni na žrtvu…

Onaj tko pročita Vladinu knjigu može doznati da su Pejo i njegov šogor Ivan Ćorić, koji su zajedno s Ivanovim ocem Pavlom utemeljili HSS-a u derventskom kotaru, svojom politikom prije svega štitili i branili svoj narod, a potom pomagali i ostalima kojima je ta pomoć bila potrebna. Doznat će kako je Ivan Ćorić, a vjerojatno i Pejo, automobilom Olimpija u vlasništvu seljačke zadruge spašavao Židove od deportacije i prebacivao ih na teritorij pod nadzorom Talijana.

Doznat će još puno toga. A doznat će i to da Pejo, Ivan i ostali nisu bili nikakvi „stranački aktivisti“, kako se to danas govori za u politici angažirane ljude, nego autentični narodni tribuni. „Jedni od nas“ koji su bili spremni služiti svom narodu i svojoj zajednici, služiti do kraja baš kao njihov Spasitelj. Ako mi dopustite politički komentar, upravo to je ono što nedostaje današnjoj hrvatskoj politici – autentični branitelji općeg dobra spremni na žrtvu, ljudi koji su formirani među nama, običnim ljudima, oni koji poznaju naše probleme i žele nam pomoći riješiti ih.

Nije niti čudno da nedostaje – totalitarizmi koji su ovdje harali učinili su sve da taj politički senzibilitet inkarniran u HSS-u i njegovim ljudima bude izbrisan s lica zemlje i činili su to likvidacijama, progonima i izbacivanjem iz javnog prostora. HSS je bio neprijatelj svakoga totalitarizma i zato je doživio sudbinu koju je doživio. Današnja interpretacija njegova nasljeđa po kojoj je tu stranku karakterizirala „umjerenost“, iščitavana kao čak poželjan nedostatak prinicipijelnosti i odlučnosti, jest laž koja govori više o onima koji za njom posežu nego o političkom naslijeđu stranke.

Pisanje mora biti obilježeno svojevrsnom napetošću da bi bilo plodonosno

Kao što možemo vidjeti iz svega što sam ovdje iznio, Vladimir Ravlić nije imao lak posao. Pristupio mu je kao što je pristupao i drugim životnim zadaćama – savjesno, odgovorno i na granici fanatizma. Sjećam se dana kada je započinjao raditi na rukopisu. Često je ponavljao kako „mora to napisati“. Potpuno sam ga razumio. Uostalom, kao čovjek koji pokušava živjeti od pisanja, smatram da ono mora biti obilježeno svojevrsnom napetošću da bi bilo doista plodonosno. Pisanje, barem dobro pisanje, nije nekakva intelektualna joga, Bože sačuvaj.

Vlado je imao veliku odgovornost i želim mu i ovdje zahvaliti što nije pobjegao od nje. Hvala mu na ovoj knjizi. I hvala mu i na tome što svojim životom neprestano svjedoči neke od najvažnijih vrijednosti za koje je njegov otac dao život.

Solidarnost, prije svega obiteljska, narodna, a potom i ona koja prelazi granice krvi i podrijetla, i pomaganje onima koji su pomoći potrebni – to su možda upravo one najvažnije među njima.

>Andrijanić poklopio Lanu Bobić: Ova gusla po priči koja je odavno na ropotarnici povijesti

Izvor: narod.hr/Poljska u mome srcu