Za vrhunski užitak u jelu nisu nužne ekskluzivne namirnice – srdele itekako mogu biti gastronomski doživljaj: tu sam rečenicu Veljka Barbierija zapamtio kao srž njegove filozofije, ali i kao dragocjenu uputu za pisanje, i općenito življenje.
Prije 20 godina bio je na vrhuncu slave, njegova gastronomska kolumna bila je rado čitana, knjige o hrani bile su mu nagrađivane u Španjolskoj i Švedskoj, nastupao je i na televiziji, a recept za uspjeh bio mu je genijalan: ponudit će najjednostavnije i najobičnije recepte, ali uz neobičnu i nepoznatu priču. Za Barbierijeva jela ne trebate rijetke namirnice, egzotične začine i dugotrajne i komplicirane procedure – svatko ih može pripremiti, a fina su; ono što ne može svatko, i što je bilo iznimno, jesu njegovo znanje, načitanost i umijeće pripovijedanja. Piše to Boris Beck u kolumni za Večernji list.
Epitaf carskom gurmanu
Uz tanjur leće ispričao bi biblijsku zgodu o Jakovu i Ezavu; uz višku pogaču evocirao bi nazočnost starih Grka na Jadranu; pripravljanje murine bila bi mu izlika da vam dočara trpezu srednjovjekovnog biskupa; crni rižoto iskoristio bi da nas upozna s renesansnim majstorima kuhinje koji su otkrili mekušce i gastronomsku vrijednost sipina crnila.
Beskrajna erudicija pomogla mu je da uvijek iznova čitatelje poziva za mediteranski stol, uz stalnu napomenu da su, recimo, pašticada ili šalša načinjene po receptu njegove none. Barbieri je bio vrstan kuhar, ali i majstor pisanja, čiji se roman Epitaf carskom gurmanu, objavljen 1983, čitao ne samo kao povijest kulinarstva, nego i kao kritika komunizma koji je oskudicu proglasio normom, koji je opsjednut uskraćivanjem sloboda, i koji će pojedinca šikanirati do smrti.
Primijenimo li Barbierijev gastronomski pristup na pisanje, a kod njega se uvijek radilo ponajprije o pisanju, možemo sastaviti nekoliko jednostavnih postulata za dobru književnost ili, u ovom slučaju, dobro novinarstvo. Temelji je aksiom da nam za dobar članak ne trebaju ekskluzivne i egzotične teme, nego čitatelju autor treba omogućiti doživljaj. Tekstovi su također neka vrsta hrane, samo duševne: zdravo je bolje od otrovnog, svježe od konzerviranog, lokalno od uvezenog, friško pripremljeno od podgrijanog, tek ubrano od zamrznutog ili konzerviranog.
>Beck: Ilegalno groblje trenutno je najisplativiji biznis u Hrvatskoj
Ako mnogo znate, uspjet ćete biti jednostavni
Čitatelje, kao i sustolnike, ne treba hraniti napojem u koji je smiješano sve i sva, nego je dovoljno malo namirnica, u ljudskoj mjeri; prežderavanje informacijama nezdravo je kao i prežderavanje hranom. Treba nam autentična vijest kao što nam treba i autentični obrok, a ne nešto proizvedeno strojno. Nitko od nas ne želi biti privučen u restoran lažnom reklamom, da nam obećaju oradu na žaru, a posluže riblje štapiće od jučer, pa odale onda toliko prijevarni naslovi?
I, konačno, ne bi li jelo trebalo biti posluženo s ljubavlju, a ne mrzovoljom, uz psovke, jer gorki ukus ima juha u koju su kapali znoj i suze premorenih radnika, natjeranih da u danu pripreme neljudski broj porcija, to jest napišu desetke članaka uz pomoć prepisivanja i umjetne inteligencije.
Svakako nam treba autentičnost u pisanju i izvješćivanju, te svijest da je umijeće sastavljanja rečenica drevna, poput umijeća kuhanja, i da fabriciranu hranu, kao i fabriciranu stvarnost, nitko ne voli. Ako mnogo znate, uspjet ćete biti jednostavni. Eto, to bi bio moj epitaf carskom gurmanu Veljku Barbieriju, a i još više – carskom piscu i novinaru.
* Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr
Tekst se nastavlja ispod oglasa Tekst se nastavlja ispod oglasa