Reakcije značajnog dijela ljevice na smrt američkoga konzervativnog aktivista Charlieja Kirka otkrile su staru, gotovo arhetipsku crtu toga dijela političkog spektra – uživanje u smrti političkog protivnika i otvoreno likovanje nad tragedijom. Mnogi su komentari na društvenim mrežama jasno pokazali da današnja ljevica, premda se deklarativno zaklinje u toleranciju i „inkluzivnost“, zapravo baštini nasilnu, destruktivnu i isključivu tradiciju koja je pratila sve njezine ideološke inkarnacije i iteracije, od Francuske revolucije, preko boljševičke diktature, do suvremenih „woke“ pokreta, piše Davor Dijanović za portal Heretica.
Nasilje nije slučajno
Nasilje se u tom svjetonazoru ne pojavljuje slučajno, nego kao organski element. To već vidimo kod Denisa Diderota, glavnog urednika Francuske enciklopedije, književnika i filozofa, koji nije dočekao Francusku revoluciju (umro je pet godina ranije), ali je pripravio njezine intelektualno-ideološke temelje. Njegov je cilj bio vrlo jasan: „Svijet ne će biti sretan dok posljednji kralj ne bude zadavljen crijevom posljednjeg svećenika“. Od Diderotovih riječi do toga da se u naše doba ubijaju konzervativni aktivisti zato što propovijedaju kršćanske istine prošlo je mnogo vremena, ali se logika nije promijenila.
>Knowles: Charlie Kirk postao bi predsjednik SAD-a, to su znali i njegovi neprijatelji
Takva sklonost nasilju posebno je došla do izražaja u 19. i ranom 20. stoljeću, kada su socijalistički i anarhistički pokreti često posezali za atentatima i ubojstvima političkih protivnika. Anarhisti su ubili španjolskog premijera Antonia Cánovasa del Castilla 1897., talijanskog kralja Umberta I. 1900. godine, a bilo je pokušaja atentata i na druge vladare.
Ono što su anarhisti i socijalisti prakticirali u političkoj zbilji, Fjodor Mihajlovič Dostojevski književno je opisao u romanu Bjesovi (1872.), inspiriran djelovanjem ruskog revolucionara Sergeja Nečajeva. U tom djelu razotkriva se kako se iza parola o „slobodi“ i „napretku“ krije fanatična mržnja, spremnost na ubojstvo i destrukcija kao svrha samoj sebi. Dostojevski je lucidno pokazao ono što povijest potvrđuje: nasilje nije slučajna popratna pojava, nego imanentni element revolucionarne ljevice. Genijalno je anticipirao mnoge buduće obrasce ponašanja socijalističko-anarhističkih skupina.
„Nema tolerancije za netolerantne”
Danas se nasilna logika opravdava kroz ideološki izokrenutu retoriku o „govoru mržnje“. Ljevica tvrdi da „nema tolerancije za netolerantne”, čime sebi daje monopol na određivanje što jest, a što nije tolerancija. Tako svaku kritiku svojih ideja proglašava „govorom mržnje“, iako se zapravo radi o govoru koji oni mrze, a ne o mržnji u pravom smislu riječi. Na taj način ponovno dolazimo do starog obrasca: protivnika ne treba pobijediti argumentom, nego ga treba ušutkati, diskreditirati, pa i eliminirati iz javnog života. „Da bi nasilje bilo moguće, potrebno je demonizirati onoga koga želimo pretvoriti u žrtvu“, zapisao je davno René Girard u knjizi Promatrah Sotonu kako poput munje pade. Upravo se u toj demonizaciji rađa opravdanje za represiju i nasilje.
Tu logiku vidimo i u pisanju domaćih lijevih komentatora. Tako je novinar Tomislav Klauški napisao kako je Kirk nakon smrti postao ikona „rasističke, klerofašističke i trumpovske desnice“. Time ne daju mira Kirku ni kada je mrtav. Optužuju ga i za ono što se događa nakon njegove smrti. U toj konstrukciji vidi se nastavak iste kulture otkazivanja: ne samo da je kriv dok je živ, nego mu se i nakon smrti oduzima pravo na dostojanstvo. A kada Klauški govori o „klerofašistima“, valja podsjetiti na to da su upravo oni koji su koristile takve narative o „klerofašistima“ u Hrvatskoj nakon 1945. ubili više od 600 svećenika, redovnika i redovnica.
Svibanj i lipanj 1945.
U hrvatskom kontekstu, nasilna je narav ljevice najjasnije očitovana upravo u svibnju i lipnju 1945., kada su jugoslavenski komunisti provodili masovne likvidacije političkih protivnika. Umjesto milosti ili makar suđenja, partizanska ljevica posegnula je za masovnim smaknućima i genocidnim metodama. Njihov cilj bio je jasan: fizički uništiti protivnika, izbrisati svaku opoziciju i zastrašiti narod. Nasilje nije bilo tek popratna pojava, nego sam temelj političke egzistencije.
Isto naslijeđe, premda u drukčijem obliku, živi i u demokratskoj Hrvatskoj. Kada je saborski zastupnik Nenad Stazić izjavio da je „šteta što 1945. posao nije do kraja obavljen“, jasno je prizivao duh Bleiburga i Križnih putova. Slično tome, Krešo Beljak – predsjednik jedne parlamentarne stranke – opravdavao je politička ubojstva UDBA-e, dajući time legitimitet likvidacijama stotina Hrvata u inozemstvu. Nikša Klečak pak, nekadašnji SDP-ov aktivist, javno je izražavao želju za smrću političkih protivnika urušavanjem MiG-a nad Čavoglavama. Sjetimo se i divljačkog napada na dr. Ružicu Ćavar i volonterke udruge U ime obitelji.
Likovanje nad smrću konzervativca
Sve to svjedoči o kontinuitetu. Iako današnja ljevica više ne može posegnuti za masovnim egzekucijama, njezina retorika i reakcije, poput likovanja nad smrću konzervativaca, pokazuju da se mentalni sklop nije promijenio. Umjesto elementarnog dijaloga i poštivanja političkog pluralizma (bez minimalnog konsenzusa društvo se dugoročno raspada), na djelu je agresivna netrpeljivost, koja se manifestira ili kroz otvorene prijetnje ili kroz hladan cinizam.
>Dijanović: Zelena utopija je moderna verzija crvenog totalitarizma
Nasilna narav današnje ljevice jasno se očituje i u suvremenim oblicima kulturnog rata. Kada konzervativci brane temeljne istine o braku, obitelji i pravu nerođenih, odmah ih se proglašava „fašistima“ i „fundamentalistima“. Kada branitelji kritiziraju jugoslavenski mit, odmah ih se etiketira kao „revizioniste“ i „ustašofile“. A kada netko zagovara klasični zapadni poredak slobode, prava i kršćanskih vrijednosti, odmah ga se proglašava „reakcionarom“ i „mrziteljem“. To je savršeni primjer Girardove logike demonizacije: najprije protivnika prikaži kao monstruoznog, a onda će svaka represija prema njemu izgledati opravdana. Kao u onoj priči o Apoloniju i kamenovanju prosjaka.
“Cancel culture”
Posebno je zabrinjavajuće što se takva logika danas prelila i na digitalno polje. Društvene mreže i internetski portali postali su nove „tribune“ na kojima se provode linčevi. Tzv. „cancel culture“ (kultura otkazivanja) predstavlja modernu verziju političkog progona: čovjeka se nastoji ne samo ušutkati, nego i uništiti egzistencijalno. Moguće je tako izgubiti posao, biti izopćen iz akademske zajednice, ostati bez platforme za izražavanje stavova. U Hrvatskoj to vidimo u orkestriranim medijskim hajkama protiv glazbenika poput Marka Perkovića Thompsona ili protiv „branitelja – zabranitelja“ gdje se ponavljaju uvijek isti narativi: desnica je „mračna“, „nazadna“ i „opasna“.
Kada usporedimo te reakcije s komentarima nakon pokušaja atentata na Donalda Trumpa – gdje se također moglo čuti kako bi „sljedeći put trebalo biti više sreće“ (i to od profesorice ustavnog prava) – postaje jasno da nasilje nije slučajni eksces, nego obrazac. Od Diderotovih vizija zadavljenih kraljeva i svećenika, preko anarhističkih atentata, boljševičkog i partizanskog terora, do današnjih digitalnih „linčeva“ i cinizma na društvenim mrežama, linija je neprekinuta: nasilje je i ostalo konstanta ljevičarskog mentaliteta. Čast iznimkama! I upravo je u tome najveća hipokrizija: desnicu se neprestano optužuje za nasilnost, a da desničari koriste samo jedan postotak verbalnog i fizičkog nasilja koje dolazi s ljevice – već bi se tražilo da ih se proglasi neustavnom kategorijom.
Ljevici se sve oprašta
Dok se ljevici i tzv. progresivcima sve oprašta – od prijetnji i huškanja do otvorenih simpatija prema totalitarnim režimima – desnici se ne prašta ni pravo na govor. U slučaju ubojstva Charlieja Kirka čak se odbija jasno reći tko je, ideološki gledano, atentator i koji su mu motivi. Umjesto toga isprva su lansirane teorije da su ga možda ubili njegovi „još desniji“ istomišljenici, kako bi se pažnja skrenula s očitog ideološkog okvira. Ljevicu se, dakle, ni u kojem slučaju ne smije proglasiti nasilnom.
Ona mora ostati sveta, sakrosanktna i bezgrješna – dok se desnicu neprestano demonizira i kriminalizira, pa čak i kada je sama žrtva. Da je neki desničar ubio lijevog aktivista sa svih bi naslovnica vrištalo kako je riječ o ekstremnom desničaru. U ovom slučaju toga nema. Štoviše, vrlo vjerojatno će se mainstream potruditi dokazati kako se uopće ne radi o ljevičaru, nego o nekom psihičkom bolesniku koji s ljevicom, dakako, nema baš nikakve veze.
Nasilje nikada ne započinje metcima i konopcima, nego riječima, diskreditacijom i demonizacijom. Kada se jednom prihvati da protivnik nije čovjek, nego „neprijatelj čovječanstva“, put do fizičkog obračuna postaje vrlo kratak. Situacija je danas takva da je stvorena atmosfera u kojoj se konzervativce na lijevom spektru ne tretira kao legitimne političke aktere, nego kao „opasnost“ koju treba nadzirati, ograničiti i na koncu isključiti iz javnog života. Ako ni to ne uspije, očito ih je dopušteno i ubiti.
* Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr.
>Dijanović: Bez snažnih nacionalnih medija nema ni hrvatske budućnosti
Tekst se nastavlja ispod oglasa Tekst se nastavlja ispod oglasa