Ove godine smo putovali u drugačijem aranžmanu nego obično. Nekoliko vikenda za redom, a po prvi put s blizancima; s dvije desetomjesečne bebe. Izazov. Njima je također bilo prvo takvo iskustvo.
Vikend prvi i nije baš najbolje prošao. Ja sam bila nervozna jer ih je bilo puno u autu (haha) i uvijek je netko nešto trebao, plakao, tražio, izvolijevao, lupio, gladan, žedan… ili ga je brat samo krivo pogledao.
Blizanci, u šoku od dugotrajno premalog prostora stisnuti sa skoro svom braćom i sestrama imali su pravo na svoje nervoze. Preživjeli smo. Nekako.
Vikend drugi je već bio puno bolji.
Vikend treći – postali smo pravi obalni nomadi kako se kaže bez kučeta i mačeta, a u Božjem blagoslovu i providnosti. Možda se čini čudno, al ovakav izazovan prijevoznički godišnji uz ogroman umor nije mi nikada bio bolji i plodonosniji. No, u mojim nervozama vikenda prvog teško da su djeca mogla vidjeti moju zahvalnost na svemu što nam je dano a kamoli da su mogli učiti iz nje i sami biti zahvalni.
Danas razmišljam koliko puta zaboravim biti zahvalna i svoju zahvalnost podijeliti sa svojom obitelji. Zahvalnost osim što čisti naša srca, čini ih i radosnima a cilj nam je biti radostan kršćanin.
Pa evo, možemo do radosti dolaziti i sa zahvalnošću. I ono što je super, možemo svaki dan odabrati biti zahvalni. Ne moramo ništa čekati, nije to dijeta pa da krećemo od ponedjeljka ili od nekog prvog u mjesecu. Zahvalnost možeš odabrati već sad. Malo stati i preispitati svoje srce. Podijeliti to sa svojom djecom i odgajati ih na taj način.
Zahvalnost ne otvara vrata samo radosti već i kreposti dobročinstva. Jer, ako ja na svakog čovjeka koji mi je poslan kroz dan, ili na svaku situaciju, gledam zahvalno i poučljivo za sebe; počet ću više primjećivati potrebe drugih i vidjeti kako mogu pomoć u bilo kojoj situaciji u koju sam stavljena.
Jer, tako i kažem svojoj djeci… “Uvijek možeš izabrati biti “dobar” i prihvatiti nekoga tko tebe prihvatiti ne može i priča ružno o tebi; jer ne znaš njegove boli i zašto čini to što čini. Na svaku ružnu riječ, koliko god da boljela, možeš odgovoriti s ljubavlju…” i biti zahvalan jer time svoje srce održavaš čistim i u sebi ne gomilaš ljutnju, jal, prijezir, osudu, osvetu… i sve drugo što dolazi s time.
Teško je. Pogotovo kada se nađeš u nepreglednim kolonama na autocesti za vrijeme najveće ljetne žege pitajući se hoćeš li imati dovoljno vode, hoće li se klima pokvariti na toj temperaturi, tko će morati na wc, tko je sve gladan.
Ili, nakon nekoliko neprospavanih noći s blizancima i dana kada ne prestaješ fizički raditi po 18 sati na dan jer se baš posložilo nekoliko dana kada imaš i majstore i za završiti neke poslove i još se netko usput razboli. Teško je ostati zahvalan kada si stalno u nekoj vriski, deranju, vikanju… ono, kada ima dana koji se čine kao da nemaju kraja i da jedini kraj koji može biti je u nekoj bolnici s infuzijom za smirenje i odmor…
Pa kad još u tim danima shvatiš da sve što radiš nema nekog smisla jer sve što si napravio je ili pogrešno, ili nepravilno, ili se razbilo… ili si povrijedio i uvrijedio ljude oko sebe i najradije bi da si sam i da nikoga nema u blizini…
Svi mi imamo takve dane, samo ih malo drugačije opisujemo; svatko sa svojom životnom situacijom. No, baš u tim danima možda nam ne bi bilo loše pokazati djeci našu zahvalnost na djelu; jer najizazovnije i najpoučnije je baš onda kada je i najteže…
Kovačnica 679.
“Zašto ne pokušaš cijeli svoj život preobraziti u služenju Bogu: radi odmor, plač i smijeh?
– Ti to možeš…., i moraš!”
> ’55 minuta’ s Marijom Lukačin: 37 godina, 9 djece, suvlasnica uspješne IT tvrtke…
*Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr.