Ovih dana u siječnju kao i svakim početkom godine ulazimo u ciklus obilježavanja događaja iz Domovinskog rata i taj ciklus obilježavanja traje od završetka rata, znači već više od 20 godina. I tako iz godine u godinu iz desetljeća u desetljeće kreće se sa obilježavanjem međunarodnog priznanja RH i mirnom reintegracijom Srijema, Istočne Slavonije i Baranje, nastavlja se sjećanjem na VRO Maslenica i ide dalje godišnji kalendar i ritam obilježavanja i sjećanja na događaje iz novije Hrvatske povijesti i Domovinski rat: Pakrac i Lipik, Plitvice, Bljesak, Ljeto, Gospić, Oluju, Maestral, Miljevački plato, Farkašić, Sunju, Slunj, Saborsko, Široku Kulu, Cincar, Baranju, Južni potez, okupaciju Vukovara i istoka Slavonije, zločine na Ovčari, pobijenu djecu u Slavonskom Brodu. Svaki ovaj događaj i ova akcija ima svoju pozitivnu priču u oslobađanju Hrvatske, svoje heroje i žrtve onih koji su stvarali bolje sutra svima nama, svaka ova okupacija i zločin ima svoje žrtve onih koji su ubijeni da nam se zatre trag na našoj zemlji i svoje zločince koji su to činili.
Na Maslenicu se moram malo više osvrnuti jer je 25. obljetnica događanja danas i ovih dana i to razdoblje od četvrt stoljeća i nije bio tako davno da se Zadrani ne sjećaju kako im je bilo živjeti pod svakodnevnim granatiranjem grada, bez struje i bez vode, a svi drugi koji su išli od juga prema sjeveru i obrnuto dobro se sjećaju čekanja trajekata i putovanja preko Paga, posebno u zimskim uvjetima za vrijeme jake bure kada trajekti i nisu mogli voziti.
Operacijom Maslenica je u tjedan dana konačno napravljena deblokada grada Zadra i njegovog zaleđa i spojen sjever i jug Hrvatske. Nakon izvojevanih pobjeda u izravnom sukobu sa najelitnijim srpskim snagama u Novigradu i cijelom Zadarskom zaleđu u kojima su sudjelovali najjači aduti obje strane, tada su po repu dobili Vukovi sa Vučjaka, arkanovi Tigrovi, šešeljevi bradati dobrovoljci, brigade rezervnog sastava iz okupiranih općina, JNA Mile Novakovića i ostale bradate spodobe koje su se tih dana hvalisale sa srpskim morem.
Sa naše strane u oslobađanju ovog dijela RH sudjelovali su 4.Gbr, dijelovi i taktičke grupe 2.Gbr, 3. Gbr, 1.Gbr, 9.Gbr, SP MUP-a, Postrojba GSHV,, 112. br HV, 113. brHV, 126.brHV, 72. bVP, Diverzanti HRM itd..Moglo bi se reći da je to bio prvi izravni sraz na ovoj razini i pokazatelj budućeg odnosa vojnih snaga i neminovnog poraza SAO krajine i vojnog poraza srbočetničkih okupatorskih snaga koje su svoj konačni poraz doživjele u završnim operacijama Olujom i Južnim potezom kao krunom naše pobjede. Maslenica je oslobođena uz velike žrtve naših branitelja, 127 poginulih i oko 160 ranjenih pripadnika HV do 31.03.1993. i stabiliziranja stanja na ovoj bojišnici. Posebno velik broj stradalih bio je iz 3.GBr Kune u borbama oko Kašića, njih ukupno 23 u jednom danu i kao spomen na njih stoji križ od slavonskog hrasta na mjestu njihovog stradanja.
I sve ovo razdoblje, svih ovih 20-27 punih godina obilazimo na naše datume naše križeve, naša mjesta i naša groblja, na slavu ovih događaja i spomen i sjećanje onih kojih više nema, a sve nas je manje i sve smo stariji. Na žalost neki su nas ograničili i žele nas ograničiti samo na ova sjećanja, na paljenje svijeća i polaganje vijenaca i svete mise kao spomena na naše pokojne i na ove događaje i na žalost to uvelike uspijevaju. I oni će se doći prigodničarski pokloniti žrtvi i palim herojima, zapaliti svijeću, položiti vijence pred kamerama i možda čak i u crkvu otići, no ne radi vjere i uvjerenja već radi svoje političke dobiti. A mi ćemo taj dan biti zadovoljni, jer smo pritisnuti emocijama i sjećanjima, jer smo spremni praštati, jer smo skloni zaboravu, jer smo takvi.
I onda će se već sutra vratiti hrvatska stvarnost, naša svakodnevica i neka drugačija paralelna realnost. U toj stvarnosti postoji neki drugi svijet i neka drugačija Hrvatska koja ne da mira ni nama, ni našim pokojnima i stalno kopa po našim ranama i udara u temelje ove zemlje. Ti koji Hrvatsku nisu ni željeli svakodnevno rade na omalovažavanju, stvaranju negativnog ozračja i udaraju na temelje jednog naroda i na sve njegove institucije. I oni dobro znaju na što treba udariti, a to su obitelj, Domovinski rat, Katolička crkva, hrvatski branitelji i Hrvatska vojska. I to sustavno i paralelno traje koliko i obilježavanje naših obljetnica.
Jedan od planova koji su proveli, preko medija kojim vladaju u ovoj zemlji i uz pomoć svih vlasti u ovoj zemlji, je taj da su nas sustavno makli od utjecaja u društvu i ograničili na obilježavanje naših obljetnica, koje nisu i njihove. One malobrojne koje su ostavili u sustavu, njima su svakom pojedinačno odredili cijenu i to sa novcima, političkim položajima, raznim odborima, tvrtkama i oni su tihi i oni slušaju u interesu svoga dobitka i probitka, a na štetu svoga naroda.
A ti neki su zauzeli duhovnu nadogradnju hrvatskog naroda u Hrvatskoj državi, a to su obrazovanje i školstvo, kultura i medijski prostor. I tu se ponašaju kao da su to dobili u nasljeđe od svojih očeva i djedova, a možda su po tome u pravu.
Tako se nad Hrvatskom mogu nesmetano iživljavati razni Grlići, Marinkovići, Matanovići, Tomići, Šerbedžije, Frljići, Đikići, Babići i slični i svi od reda financirani preko HAVC-a, Ministarstva kulture, HRT-a i drugih hrvatskih institucija.
Ovih dana su se redali događaji koji su čista suprotnost vrijednostima Maslenice i cijelog Domovinskog rata. Sve ovo što se odvija pod okriljem hrvatskih institucija nam govori u kojem smjeru duhovno ide ova današnja vlada i vlast. Mislim da nitko nema pravo zabadati glavu u pijesak i negirati realnosti koje nas svakodnevno šamaraju.
Filmovi prikazani na HRT-u MINISTARSTVO LJUBAVI i USTAV RH za koje je HAVC izdvojio 10-ak milijuna kuna, gostovanje četnika Bore Drljače za doček Pravoslavne Nove godine u Domu hrvatskih branitelja u Puli, ultimativna najava potpredsjednice HNS Marije Puh o ratifikaciji Istambulske konvencije prema HDZ-u koju će i izglasati u Saboru zajedno sa SDP-om – GLAS-om Vesne Pusić uz određeni broj HDZ-ovih zastupnika koji će biti protiv i onda će Plenković reći da je to demokracija (kao da mi sami ne možemo donijeti svoje zakone o zaštiti žena i svih slabijih i ugroženih u našem društvu) -, napadi na ministra hrvatskih branitelja Medveda sa svih pozicija, čudna komemoracija i pjesme na ispraćaju Predraga Lucića – no kada se smrt čovjeka koristi za mržnju prema drugima onda to sve govori o tim ljudima.
I kao vrhunac svega predstava ŠEST LIKOVA TRAŽI AUTORA Luigija Pirandella koju je u Petak na večer u kazalištu Kerempuh Oliver Frljić preuredio tako da bude golo vrijeđanje Hrvatske zastave, Bogorodice, vjere, Domovinskog rata, hrvatskih branitelja, državotvornih političara i svega što miriše i diše hrvatski. Mnogi uglednici iz javnog života i političari, među kojima je nekoliko bivših ministara i predsjednik SDP-a, uživali su i pljeskali ne nalazeći ništa sporno u vrijeđanju i izljevima mržnje prema drugima. Samo da vas podsjetim kako je u predstavi uprizoren biskupa Mile Bogovića koji dolazi na plinskoj boci koja bi trebala biti sjećanje na braniteljski prosvjed u Savskoj, a koji im je svima trn u oku, jer im je skinuo najdražeg predsjednika Ivu Josipovića, i taj biskup lopatom kokaina daje pričest bivšem ministru kulture Zlaku Hasanbegoviću u trenutku muslimanske molitve. Tu je i silovanje žene na hrvatskoj zastavi koju prate povici Vilima Matule U ime obitelji, U ime obitelji, pa slijedi poklanjanje kolijevke sa kosturom mrtvog djeteta iz Ahmića i onda šutanje glave mrtvorođenog djeteta od strane pripadnika Specijalne policije MUP-a RH i drugih.
I da ne nabrajam dalje maštu umjetničke slobode Olivera Frljića koji je svoju bolesnu maštu mogao jedino realizirati u ovakvoj Hrvatskoj uz svesrdnu pomoć Duška Ljuštine – dugogodišnjeg Bandićeva glavnog namjesnika za kulturu u gradu Zagrebu i ravnatelja kazališta Kerempuh – i Vilima Matule bivšeg člana CK SKJ SFRJ koju tu tvorevinu nikako ne može prežaliti i ovo sve čini iz osobne mržnje prema Hrvatskoj koja ga za bogato nagrađuje. Sve ovo je blagoslovljeno od strane vladajućeg HDZ-a, partnera u vlasti i Ministarstva kulture kao vid umjetničkog izražavanja i umjetničke slobode, a nikako širenja mržnje i vrijeđanja naših svetinja hrvatske zastave, Domovinskog rata, obitelji i naše vjere.
I ovaj osvrt bi završio sa poraznom rečenicom za sve nas:
I nema ni jednog naroda na svijetu kao što su Hrvati, koji sami financiraju najcrnju propagandu o sebi i svom herojskom vremenu.
Marko Radoš, tajnik udruge 100% -tnih HRVI I. skupine
Zagreb, 21.siječanj 2018.
* Stopostotni hrvatski ratni vojni invalid Marko Radoš Mara, podrijetlom je iz Kongore kod Tomislavgrada. U invalidska kolica Mara je dospio nakon teškoga ranjavanja koje se dogodilo u ljeto 1993. godine. Ratovao je u Herceg-Bosni. Osamdesetih je došao u Zagreb, bio je student strojarstva, a 1991. godine odlazi u obranu Herceg-Bosne. Bio je u kampovima, vodio obuku topništva.
Tekst se nastavlja ispod oglasa