U spektru ponašanja konformizam i individualizam su dvije suprotne strane. Konformizam je bezuvjetno prilagođavanje, a individualizam naglasak stavlja na razvoj osobnosti i autentičnosti. Individualizam podrazumijeva samostalno donošenje odluka neovisno o očekivanjima drugih, piše Zlatko Miliša.
Nestajanje čovjeka, pod diktatom mase, vodi uniformiranosti mišljenja i ponašanja. To je opis vremena u kojemu živimo. Masa je skup jedinki oskudnih karaktera. Socijalističke zemlje i kolektivističke kulture potiču poslušnost i konformizam, a Skandinavske zemlje, SAD-e … promoviraju individualističku kulturu s naglaskom na osobnu slobodu i autonomiju.
Atribut slobodnog građanina može biti zajamčen samo ako se oslobodimo konformizma. Individualizam se može promatrati kao korektiv konformizmu. Samo ekstremni individualizam vodi egocentričnosti.
>Miliša: Zašto i kako stvaramo kriva uvjerenja?
Konformizam nije nikada pozitivan
Nikada nisam gledao na konformizam u pozitivnom svjetlu. U konformizmu osoba je podređena očekivanjima većine, što vodi gubitku autonomije. Kada nas netko uvjeri da se prilagodimo nekome ili nečemu, a to se kosi s našim životnim načelima, onda to nije kompromis nego vlastito kompromitiranje. Stephen Covey u knjizi “Sedam navika uspješnih ljudi” objašnjava frustrirajuće situacije i u situacijama kompromisa. Covey opisuje to stanje kao odnos polupobjednika i polugubitnika. “Napraviti kompromis znači smanjiti gubitak nagodbom kojom dobivamo dio onoga što želimo. Time se dobiva privremeno olakšanje” (Covey). Kompromisom ne rješavamo brojne situacije. Stvaraju se nove frustracije jer druga strana dobiva ono što nije željela. Ako je točna ova opservacija kako onda netko može tvrditi da postoje pozitivne strane konformizma!? Samo radi velikog respekta neću spomenuti osobu koja je tvrdila da je “individualizam bolest društva”. To je promašena teza. Bolesti suvremenih društava čine nametnuti kolektivizam, konformizam i narcizam.
Metodološki nominalizam i narcistički konformizam
Metodološki nominalizmom zagovara tezu da se društveni problemi mogu najbolje razumjeti ako se dokuči utjecaj vrijednosti koje utječu na ponašanje pojedinaca.
Nominalizm je fokusiran na pojedinačno, a kolektivizam na društvo. U koncepciji nominalizma svaki čovjek se tretira kao jedinstvena i neponovljiva osoba, a skupine i društveni entiteti su apstraktniji konstrukt. Max Weber je kao velikan sociološke misli društvene skupine i društvo analizirao nominalističkom pristupom.
Tvrditi da je narcistička kultura proizvod nominalističkog pristupa je krajnje neuvjerljivo i zbog činjenice da je danas dominantan, osobito u subkulturnim skupnama, narcistički konformizam. Narcistički konformisti su pod pritiskom skupina u stanju raditi drugima najodvratnije stvari.
Škole i druge institucije nedovoljno potiču individualnost. Konformizam je pasivno prilagođavanje, tj. uklapanje u amorfne kolektivitete. Pored toga, i u ciljevima socijalizacije nigdje se ne spominje razvoj pojedinačnih posebnosti.
>Zlatko Miliša: Posljedice imperativa sviđanja
Kada jake osobnosti postaju nepoželjne
Činjenica je da su neprilagodljivi pojedinci obilježili ljudsku povijest, od Isusa do brojnih velikana misli, progonjenih od različitih ljudi i režima samo zato što su (bitno) odskakali od prosjeka. Socijalno angažirani su se kroz povijest tretirali društveno opasnima.
Većina ljudi ima odbojnost prema jakim osobnostima. Isus se nikada nije povinjavao interesima i mišljenjima većine, a istovremeno je pomagao najranjivijim skupinama. Oni koji su dio mase nikad se nisu pomakli s mjesta.
Dvostruki život
U socijalizaciji je cilj uklapanje u skupinu. Na školska pravila ne utječu učenci. Zato ndividualni pristup u središtu rada stavlja potrebe, vrijednosti, interese, sklonosti, razvoj kritičkog mišljenja te zajedničko planiranje aktivnosti. Tako se formira sukonstrukcijski model, gdje je vidljiv doprinos svakog pojedinca kod donošenja skupnih odluka.
Dualizam vrijednosti otkiva “provalija” između ponašanja i preferencija. Naime, težiti istovremeno konformizmu i individualizmu stvara nutanje i vanjske pritiske te konfliktna stanja. To se očituje u težnji konformizma u javnom životu, a individualizmu u privatnom. Taj raskorak stvara krizu identiteta. Tako se stvara paralelizam svjetova, dva načina govora i ponašanja istoga čovjeka – prvi zadovoljava društvene potrebe, a drugi osobne. Ovaj fenomen je prvi uočio S. Lipset u knjizi “Politički čovjek”. Zato trebamo “staviti točku na i između onog što se čini i onog što se propovijeda” (Gustavo Gutierrez).
I danas su aktualne poruke roditelja koji kod djece potiču konformizam: «Budi poslušan i imat ćeš budućnost», «Ne budi bijela vrana», « «Ne prigovaraj odraslima», «Tko šuti, dva uči».
Ljudi koji svoj život posvećuju ugađanju drugima su zarobljenici konformizma. Potlačeno “ja” je ugušeno konformizmom.
Svi se upitajmo koliko živimo i radimo da bi udovoljili drugima, odustali od vlastitih principa, a koliko smo iskrenost zamijenili konformizmom?
>Miliša: Djeca i mladi postaju sve okrutniji
Imperativ sviđanja
Većina radije bira konformizam neslobode. Zaokupljeni su pitanjem kako ih vide drugi. U cilju izbjegavanja neodobravanja konformistička osoba mijenja svoje stavove i ponašanje. Na primjer, mladi čovjek se počinje oblačiti kao vršnjaci da ne bi bio izopćen iz ekipe. Ovdje ću opsati jedan događaj s jednog fakulteta. Tamo sam bio gostujući profesor. U pauzi predavanja sjedio sam na kavi s četiri asistentice. U jednom trenutku tri su se ohrabrile i pitale kolegicu do kada će se staromodno oblačiti te da će joj one pomoći da se prilagodi modnim trendovima. Ona im je iuzvratila: “Ja ne znam u čemu je problem. Vi ste meni sve iste, a ja imam svoj stil odijevanaja. Vi ste “markirane”, pratite najnovije modne trendove”. Kolegice su se nasmijele, a jedna je uzvratila: “Pa ti na sebi imaš odjeću kao naše bake. Koji je to tvoj stil”? Spremno je odgovorila: “Vas zaokuplja samo kako biti trendi cure, Zato je moj stil biti demode!”
Pofesor Šušnjić opominje “U javnom životu više ti je stalo što će drugi misliti o tebi nego što ti je stalo do sebe – kakav stvarno jesi.”
Konformizam je često povezan s rizičnim ponašanjima (npr. nasilje među navijačkim skupinama, vršnjačko nasilje itd). Živeći u svijetu individualizma razvija se svijest o posljedicama pritisaka skupine. Zato je individualizam svojvrsna brana pred različitim vanjskim pritiscima.
Bijeg u privatnost i odgojne poruke
Jedan od ključnih problema a koji osobito poglavito tišti mladu generaciju je rascjep vrijednosti svijeta konformizma (kao poželjne matrica ponašanja) i svijeta individualnosti. Bijeg u privatnost je često posljedica traženja zadovoljstva izvan svijeta konformizma. Suvremeno doba potiče mladog čovjeka da živi paralelizam vrijednosti koji razara njegov identitet.
U vrijeme odrastanja odvijaju se sukobi između potrebe za pripadanjem i potrebe za autonomijom. Pogubno je kada mladi shvate da moraju “odglumiti role” konformističkog obrasca ponašanja.
Zaključno
Zabrinjava pojava da se ljudi odlučuju živjeti dvostruki život – biti konformist u javnom životu, a individualist u privatnom. Tako se stvara paralelizam svjetova, dva načina govora i ponašanja istoga čovjeka – prvi zadovoljava potrebe za pripadanjem, zaboravljajući na osobni rast. Konformizam je bolest društva, a ne individualizam. Individualizam je brana pred vanjskim pritiscima.
* Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr.
>Miliša: Lijevi liberalizam je podvala
Tekst se nastavlja ispod oglasa Tekst se nastavlja ispod oglasa