Iznova i iznova se čudim i vrtim u tom krugu čuđenja, a nema potrebe. Svake godine ista priča, a ja se živciram više od svih učenika, roditelja, profesora hrvatskog jezika i definitivno više od ministra znanosti i obrazovanja. Nad našim glavama i u javnosti vrišti jedna pojava, jeziva poput utvare. Javlja se u ovo doba godine. Državna matura. (Odmahnuh rukom. Ta, kao da nitko od nas nikada nije maturirao…) A na toj maturi – horor zvan esej. ESEJ. Sanjaju li ga generacije i generacije današnje djece? Zbog čega je ovo uopće tema u javnosti?
Čemu služi esej i zašto se oko njega diže prašina?
Čemu danas služe i esej, pa i kompletna državna matura, to valjda, prema sadašnjim kriterijima, više nije jasno nikome. A ponajprije obrazovnim sindikatima. Kao i obično, stavljali su oni prošlih tjedana “interes djece” iznad svega, pa opet ‘prijetili’ štrajkovima.
Njihovi potonji pregovori s resornim Ministarstvom, međutim, djelovali su kao da su bili pod utjecajem visokih temperatura zraka. “Idemo se nešto dogovoriti, pa da završimo s tim prije mature.” Eto, tako nekako su izgledali redom svi akteri pregovora. Nitko nije dizao ni glas ni tenzije kao prije nekoliko mjeseci. Umorili su se, čini se, i sindikalisti i ekipa iz Ministarstva znanosti, obrazovanja i mladih. ‘Ratna’ sjekira zakopana je tijekom ljetnih praznika. Sad su još na redu maturanti.
A maturanti rekoše da ih nije toliko brinuo ispit iz hrvatskog jezika koliko – esej. Postajem nevjerojatno znatiželjna da doznam znači li esej isto što je značio i prije 25 – 30 godina. Vrijede li još uvijek ista pravila pisanja? Sastoji li se priča još uvijek od uvoda, razrade, zapleta, vrhunca i zaključka?
Zbog čega se diže tolika prašina oko jednog običnog eseja koji bi trebao biti minimum pismenosti jednog zdravog mladog čovjeka koji završava srednjoškolsko obrazovanje?
Komunikacija i sindrom karpalnog tunela
Sudeći prema brojnim izjavama i napisima koji zauzimaju javni prostor, primjećuje se nekoliko floskula koje se vrte u rječniku kao derviš iz djela Meše Selimovića. (Tko je čuo za lektiru,…) Jedno vrijeme (tamo negdje oko ulaska u EU) sve je bilo “projekt”. Sada su svi “dionici” nečega i djeluju u “sinergiji”. Kad se spoje te tri riječi – projekt, dionici i sinergija – možete ih uklopiti u bilo koju priču na tržištu i “na konju” ste. Meni osobno se od tih riječi vrti u glavi.
Nisam upućena u navike čitanja današnjih srednjoškolaca, ali sudeći po njihovoj verbalnoj komunikaciji, razine su (pre)niske. Komunikacija se svela na tuđice i kratice, simbole i vizuale. Gdje je nestalo vrijeme suvisloga komuniciranja? Govorenja i slušanja? Debatiranja? Razmjene (kritičkog) mišljenja? Je li tehnologija ubrzano uništila usmeno i pismeno izražavanje? Nema sumnje da jest. No, nadam se ne i nepovratno.
U vremenu u kojemu vladaju društvene mreže i virtualna “stvarnost”, lakše je “zalijepiti” emotikon, ubaciti GIF ili naljepnicu nego poslati smislenu, sadržajnu verbalnu poruku. Zato esej ulijeva strah u kosti mladih koji su, zahvaljujući virtualnoj dimenziji, sve češće suočeni sa sindromom karpalnog tunela.
>Mostarkić Gobbo: Štrajk, sindikati, nacionalni ispiti i… Elon Musk
Zabrana mobitela za srednjoškolce
S talijanskim ministarstvom obrazovanja sam na istoj valnoj duljini. Ono je, naime, srednjoškolcima zabranilo uporabu mobitela tijekom nastave. Kod nas je to djeci zabranjeno samo na maturi. (Ipak, neki i tada posežu za zabranjenim spravama.)
Ovisnost o ekranima i društvenim mrežama je i dovela do kolektivnog kognitivnog ‘godišnjeg odmora’ za sve mlađe generacije. Vjerujem da je usvojena “mrežna retorika” uvelike utjecala i na pismenost i izražavanje djece, povrh ostalih opasnosti. Australija je otišla i korak dalje zabranivši društvene mreže mlađima od 16 godina. Hvalevrijedan potez o kojemu sanjam da se dogodi i kod nas iz više razloga.
Unatoč brojnim upozorenjima stručnjaka iz područja psihijatrije, poput dr. Hermana Vukušića koji je društvene mreže nazvao zlom, još nitko s odgovornog vrha nije se ozbiljnije pozabavio tim pitanjem. I tako naši klinci “rasturaju” internet, ali ipak plaču nad pisanjem eseja.
Kriteriji pismenosti
Što se tiče razine pismenosti, ako imate neke kriterije, onda je dovoljno pregledati poruke u mobitelu (pisma i razglednice već dugo vam ne stižu, zar ne?) i elektroničku poštu, pa zaključiti da je, izgleda, jako puno ljudi zaboravilo osnove pisanja.
Oduvijek mi je draže gledati bolju stranu ljudi. Pa, ako treba, i utvarati da su pismeniji no što jesu. Ali, zadnjih godina u ruke mi je stiglo uistinu bezbroj odgovora, tekstova, poruka… Mnogi od autora potpisuju se brojnim titulama, slove za intelektualce. Ipak, dopuštaju mijenjati mjesto velikim i malim slovima, prepuštati se neznanju -ije i -je, “č” i “ć”, pisati negaciju uz glagol bez da trepnu. Poražavajuće.
Nisam osoba od komplimenata, ali jedan od najdražih mi je uputio bivši kolega kazavši: “Pismena si”. Jer, pismenost je danas rijetka i čudimo joj se gotovo kao i ljubaznosti.
Budućnost uz tipkovnice i umjetnu inteligenciju
Možda budućnost uopće više neće trebati pismene ljude, već pojedince i timove s čvrstim mišićima koji će izdržati danonoćno tipkanje po tipkovnicama i dovoljno nježnim dodirom za ekrane. Možda nas na kraju pojede ili prožvače i ispljune umjetna inteligencija.
No, ja i dalje vjerujem da je svijet gladan pismenih ljudi. Pismenih i smislenih. Suvislih. I vjerujem da je znanje moć. U mojim razmišljanjima pisanje eseja na kraju srednjoškolske priče nije noćna mora, već kruna tog prekrasnog perioda mladosti.
Možda vremena ipak nisu ista kao u doba moje mature. Život se sada otkriva jednim klikom miša ili dodirom po hladnom ekranu. Mi smo ga otkrivali odlaskom u knjižnice, čitanjem, učenjem i razgovorima. Pa i pisanjem eseja. Ne samo na maturi.
* Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr.
