Humana smrt. Zvuči pomalo oksimoronski. Može li smrt uopće biti humana? Ovo kompleksno, duboko filozofsko, egzistencijalno i teološko pitanje zapravo i ne prolazi dug put do odgovora. A odgovor leži ne u našem stavu prema smrti, već upravo suprotno. U našem stavu o životu.
Smrt je sama po sebi nepoznanica. O njoj često i ne razmišljamo. Najčešće do trenutka kada se tiče nas samih. Kada se suočimo sa smrću bliske osobe. Ili do iskustvene spoznaje vlastite prolaznosti. Sve je to vrlo individualno.
Odluke o životu i(li) smrti gotovo su jednoznačne. To najbolje znaju majke koje su u utrobi nosile novi život. I premda nema sumnje da život traje od začeća do prirodne smrti, ipak ima ljudi koji si uzimaju za pravo raspolagati njime kao da je kakav predmet. Kao kakva otrcana krpa koju treba baciti ili zapaliti.
Terminološke zamke
Uljepšavanje termina oduzimanja života spada u posebnu rubriku političkih korektnosti isprepletenih patologijom.
Koliko manjka hrabrosti u retorici, toliko manjka humanosti u činjenju.
Koliko kreativnosti u riječima, toliko okrutnosti u djelima.
Uzimanje smrtonosnih pripravaka kojima se prekida život, u zemljama koje su uvele eutanaziju kao najnormalniju stvar na svijetu, predstavlja se skoro kao neobavezan odlazak na piće s prijateljima.
Nepodnošljiva lakoća umiranja!
I sve pod krinkom “dostojanstvenog odlaska”.
Ne razmišljajući da nekome upravo takva smrt, eutanazijom, znači lišavanje čovjeka njegova dostojanstva.
‘Potpomognuto samoubojstvo’
Termin koji se koristi za ‘humanu smrt’ ili ‘dostojanstven odlazak’ je i ‘potpomognuto samoubojstvo’.
Kakav bizaran konstrukt! ‘Pomoći ćemo ti da se ubiješ!’ Što je u tome dobro? Plemenito? Što u pomaganju pri samoubojstvu može biti humano i dostojanstveno?! Vidi li itko u tome paradoks? Kao da netko stoji na stolcu s omčom oko vrata, a ti mu prethodno pomogneš sa strategijom kako da si sam izmakne stolac! (Da, isto je!) I, kakav bi bio osjećaj? Jesi li mu pomogao?!
Čekajući da se još glasnije oglase pobornici života diljem svijeta, podsjetit ću na upozorenje slovenskih biskupa oko dopuštenja potpomognutog samoubojstva u toj zemlji.
Potpomognuto samoubojstvo u Sloveniji još uvijek nije dopušteno. Međutim, na referendumu u lipnju prošle godine većina susjeda izjasnila se za zakonsko reguliranje dopuštenja pomoći pri samoubojstvu.
Biskupi su istaknuli da bi taj čin bio “prvi korak prema obezvrjeđenju ljudskog života i dugoročnom proizvoljnom odlučivanju o tome tko ima pravo umrijeti i kasnije tko ima pravo živjeti”.
Kao alternativu, zahtijevaju opsežnu izgradnju palijativne skrbi u Sloveniji.
Ne mogu da se ne zapitam: da se sutra u Hrvatskoj održi referendum po pitanju eutanazije, kakvi bi bili rezultati? Što bi pokazao odraz trenutne hrvatske moralne kaljuže?
‘Rješavanje’ ‘viška’ stanovnika
Znanstveno-fantastični film odvija nam se pred očima. I ne smijemo ih zatvarati!
Smrt na zahtjev?! Nema problema. Samo odabereš destinaciju, pa dobiješ termin. (I tamo su liste čekanja.) Dobiješ i sobu s pogledom. S pogledom na sve ono što svjesno ostavljaš iza sebe. Tvoje je samo da dođeš u zakazano vrijeme, napraviš što treba i… nema te više. Kakva jeza! Kako neprirodno!
Ta, urođeno nam je da dišemo! Da se refleksno odupiremo smrti! Da grčevito plivamo ako se utapamo! Tko se, punoga zdravog razuma, posve svjesno i mirne savjesti, uistinu želi odreći života? Samo čovjek koji je u svom očaju u potpunosti dotaknuo potpuni mrak uma i metastaze duše.
No, kako smrt učiniti poželjnom, zadaća je svih onih koji rade protiv života. Čovjek je predodređen da se bori za život. Stoga u globalnoj, masovnoj legalizaciji eutanazije zapravo leži odobravanje istrebljenja čovjeka.
Nije li (dobrovoljna) eutanazija sjajna prilika da se dio izopačenih vladara ‘riješi’ ‘viška’ stanovnika? Onih od kojih nema koristi? Nije li ona izlika da o(p)stanu samo mladi, zdravi, radno sposobni? Da se svijet ‘riješi’ onih koji su mu ‘na teret’? Da istrijebi stare, bolesne, nemoćne, sve one koji mu ne donose dobit?
Čista legalizacija sveopćeg genocida!
Prinudna smrt
Dostojanstvena smrt podrazumijeva okruženje humanošću do posljednjeg trenutka života. Čak i nakon njega. I briga za čovjekovo tijelo nakon smrti, i pokop, također su dio tog dostojanstva.
Mnogi ljudi pred kraj života pate od teških bolesti. Mnogi su s takvim patnjama suočeni od početka života. No, daje li to ikome pravo da postane njegovim gospodarom? Da donese odluku hoće li tko i u kojem trenutku (pre)živjeti?
Prihvaćanje patnje oslobađajući je blagoslov, iako često zahtijeva nadljudsku snagu. Nemogućnost sagledavanja patnje kroz prizmu prihvaćanja dovodi do potpuno ateističkog pogleda na svijet. I nije problem u ateizmu. U konačnici, svi imaju pravo na svoj pogled. Problem je kada kultura smrti postane imperativ privlačnosti koji se nameće diljem svijeta. A upravo smo tome svjedoci.
Suptilno i tiho. Perfidno i umilno. Opojno, kao parfem u celofanu, prinudna smrt kuca na sva vrata. I ima samo jedan cilj: uvjeriti vas da je jednoga dana poželite.
* Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr.
