Krunica je osobit način molitve svojstven katolicima. Za one koji je nikada nisu prakticirali, i neopisiv. No, ona je i na vrlo poseban način dio hrvatskog identiteta. I važan simbol koji je vladao Domovinskim ratom dok su je branitelji nosili, svaki oko svoga vrata. Mnogi od njih to čine i danas.
Zdena i njezina borba uz molitvu
Imala sam čast poznavati jednu Zdenku. Zdena joj je bio nadimak. Spajale su nas rodbinske veze. Svaki put kad pomislim na nju, pred očima mi je samo jedan prizor: prizor s njezina vjenčanja, 10. kolovoza 1991. Točnije, nekoliko sati prije nego je rekla DA.
Prije nego je obukla vjenčanicu, sestrične su je posjele usred dvorišta i nanosile joj šminku. No, njezino lice je bilo obasjano osmijehom sreće i zrakama toplog sunca. Dvorište je odjekivalo smijehom. Mir koji je ispunjavao te trenutke nezaboravan mi je do danas. “Nikada nije bila ovoliko lijepa”, pomislila sam u sebi sa svojih nepunih 12 godina promatrajući je sa strane. Posebna je bila Zdenina radost toga dana. I ta je radost nije napuštala do kraja života.
Nešto više od godinu dana nakon toga, Zdenina obitelj i moja šira rodbina, došla je iz Bosanske Posavine u ratom zahvaćeni Slavonski Brod. Neki su odselili i dalje. No, uvijek su zajedno dijelili dobro i zlo.
Krunica u ruci do posljednjeg trenutka
Posljednje godine Zdenina života protekle su u borbi sa sarkomom. Unatoč lošim liječničkim prognozama, Zdena je s tom dijagnozom uz svoju obitelj ostala pune tri godine.
Mnogi ljudi, suočeni s teškom bolešću, bivaju – svojevoljno ili voljom okoline – udaljeni od članova svoje obitelji i prijatelja. No, kod Zdene to nije bio slučaj. Posljednje tri godine života ona je, zajedno sa svojom obitelji, potpuno svjesna svoga stanja, širila radost, nadu i ljubav s krunicom u ruci i molitvom na usnama. Nakana je bilo uistinu puno. No, zajedništvo u molitvi koje je okupilo obitelj nastavilo se i godinama nakon Zdenina odlaska.
Osoba koja je bila s njom u posljednjim trenucima života opisivala mi je jednom prilikom taj dan. Iako na rubu snaga, Zdena i ona molile su zajedno. Tog 1. ožujka 2017. u 16 sati otkucavala su zvona na crkvi. Zdena ih je čula, upitala koliko je sati i u miru molitve otišla Ocu. Ako se mene pita, nijedan vjernik ne bi smio otići drukčije.
Javna molitva
Danas smo svjedoci vremena u kojemu se na sve moguće načine želi utišati molitva. U Hrvatskoj je to (zasad) javna molitva krunice. No, ne tako daleko od Hrvatske, oni koji mole, pa bilo to i u sebi, bivaju uhićeni, odvedeni pred sud i osuđivani. Molitva je tako, umjesto razgovora s Bogom, postala opasnost u očima ekstremno liberalnih politika.
Opasni su to presedani koji su se pretočili u apsurd zakonodavstava tih država. I zapravo nam pokazuju koliko je tanka granica između slobode izražavanja vjere i njezinog nasilnog dokidanja. No, ne događa se to “tamo negdje”. Ovakve samovoljne i dosad samo verbalne konstrukte u Hrvatskoj, neke političke strukture i u Hrvatskoj žele nametnuti zakonom. Deklarativno u borbi za slobodom i pozivajući se na demokraciju, u potpunosti nalikuju na totalitarne režime.
Nema sumnje da liberalne struje zapravo plaši krunica i njezina stvarna moć. Možda ih duboko plaši i Božja blizina. Pa i samo Njegovo postojanje. U protivnom, prve subote na Trgu bana Josipa Jelačića jednostavno bi se šutke moglo proći pored molitelja koji koriste svoje Ustavom zajamčeno pravo na izražavanje vjere.
Uhićenja u ime molitve i prava na život
Javna molitva u Hrvatskoj se sve više dočekuje ‘na nož’. Jednako onako kako se borci za pravo na život dočekuju po europskim gradovima. Oni, koji ispred bolnica bivaju privedeni jer mole za život u tišini. Zbog svojih misli. Do kojeg smo to stupnja stigli kao čovječanstvo?
No, hrvatska javnost se po pitanju diskriminacije molitelja i samog ometanja izražavanja vjere, čini se, i ne uzbuđuje previše. Zašto je tome tako, pitanje je koje zahtijeva i javne odgovore na nekih višim instancama. Jer, ustavna prava koja su zagarantirana jednom dijelu (očito povlaštenih) građana, morala bi vrijediti i za one koji bi ideološki trebali predstavljati većinu hrvatskih građana. Postoji li samo na papiru većina vjerski opredijeljenih? Ili u stvarnosti postoji, ali je šutljiva do mjere da pušta gaženje vlastitih prava?
Jer, ometanje molitelja u javnoj molitvi tek je početak. Tjeranje na molitvu u “četiri zida” i uhićenje zbog tihe privatne molitve na ulici, i u Hrvatskoj glasno kuca na vrata.
Pitam se što bi Zdena rekla na ovo. Vjerojatno ništa. Samo bi se još jednom tiho pomolila. A krunica bi joj bila u rukama. I to je ono što svima nama preostaje. Dok još smijemo (javno) zavapiti Bogu.
* Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr.
