”Vi ste potpuno lud narod. Volim vas!”, vikao je rukometni Dagur s dalekog Islanda na prekrcanom Jelačić placu. Još nam jedan stranac treba tepati kako smo lijepi i dobri i da mu je u Hrvatskoj – super. Te proste činjenice mi sami više ne vidimo. Vide ih samo oni sa strane.
Impresije stranaca koji osjete barem samo mali djelić hrvatskih ljudi – gotovo uvijek idu u jednom smjeru. Vole nas, super smo im. Ljudi ljubazni, zemlja divna.
Uvijek me to frapira, jer ono što ja svakodnevno gledam i čitam, posve je suprotno. Kao da nam netko u glavu želi utuviti da ne valjamo, da smo slučajan narod, da su bolji drugi u svemu i stalno. Da smo niškoristi.
Kad djetetu to netko stalno govori, kada tupi stalno o njegovim malobrojnim manama, a vrline ne spominje, dijete počne u to i vjerovati.
Samopouzdanje na nuli. Pitajte dječje psihologe kako to izgleda. Po godinama, mi smo dječja država.
No stranci nas vide kroz drugu prizmu, prizmu koja nije zagađena HRT-om, Hinom, Indexom, Telegramom, ostalim mainstreamom.
Vidi nas tako i Dagur i mnogi drugi. Vide vrline. Susretnu se kasnije i s našim manama, no onaj prvi dojam prevlada. Od nas ne dižu ruke ni kad sami od sebe iste apatično dignemo. Jer su nam utuvili da smo jadni.
Oni koji se oslovljavaju s drugovi i drugarice, koji 364 dana u godini drže mainstream, kukaju kada zarobljena Hrvatska, poput kakvog taoca, virne kroz prozor i ukaže se, taj jedan dan u godini, i tako svakih nekoliko godina.
Ostatak godine mainstream je njihov.
Talac se uspije othrvati otmičaru tek rijetko, kad naši razvale negdje na sportskim borilištima. I to je to.
Glasnogovornik Srpskog narodnog vijeća Eugen Jakovčić smatra da je i taj jedan dan – dan previše.
Kaže da bi prije krepao nego ovom ”neoustaškom strašilu dao pravo javnosti i mainstreama”.
Ne misli na Dagura, koji drži ruku na srcu dok svira himna zemlje koju tek kratko i privremeno zove domom i onog koji lovi pokoji stih ‘Ako ne znaš šta je bilo’.
Onaj čije se ime, a kamoli nadimak, ne smije izgovoriti
Misli na onog koji do glavnog zagrebačkog trg uspije doći tek kad ga nogometaši prošvercaju u autobusu pa mu režiseri na bini isključi mikrofon ili sada kad je na trgu održao i mini koncert. I toga ne bi bilo da rukometaši nisu inzistirali.
Milijunski pregledi na YouTubeu, a njegovo se ime ne spominje na radio stanicama, zabranjeno je i na HTV-u gdje mogu pustiti koji domoljubni hit, ali kad ga ne izvodi on, već netko drugi.
Onaj čije se ime, a kamoli nadimak, ne smije izgovoriti.
Njega su rukometaši izvukli iz sjene u ‘javnost i mainstream’. Da se Jakovčića pita, on bi onog čije se ime, a kamoli nadimak ne smije spominjati, izvukao samo na banderu.
Da visi.
Po uzoru na tjeranje katolika u sakristije, Jakovčić i i slični bi i sportaše samo u svlačionice, a ne da njima prosvijetljenima serviraju na Jelačić placu nekakvog Thompsona.
Jakovčić citira ‘drugaricu i suborkinju’ iz Osijeka Lejlu Šehić Relić.
”Biti svjetski prvak u sportu nije samo rezultat. Prvaci se ne dokazuju samo medaljama, već i svjetskim ponašanjem, afirmacijom univerzalnih ljudskih vrijednosti. Sve oko tebe postaje poruka, pa i to koga zoveš da ti pjeva”, napisala je .
Tu je apsolutno u pravu. Inzistiranje na Thompsonu je svakako poruka.
”Savezi i institucije”
”Ako želiš biti na vrhu svijeta, sve što ide u javni prostor ne može biti na razini svlačionice, jer ima značaj daleko izvan granica jedne zemlje. Ako to igrači ne mogu razumjeti, za to postoje savezi i institucije da usmjere, educiraju i jasno postave granice između sportskog ponosa i neodgovornih poruka”, nastavlja lamentaciju.
Dakle Thompson ne smije dalje od svlačionice, a za doček – to će odrediti savezi i institucije.
Može li joj netko javiti da su ta vremena prošla. Da savezi i institucije ne bi trebali filtrirati glazbu i izvođače. Ja sam i protiv zabrane cajkaških koncerata.
E da, i kad već zaziva saveze i institucije, može li netko pitati zašto goste na manifestaciji Srpsko veče koju organizira Srpsko narodno vijeće kojem je Jakovčić Eugen glasnogovornik, dovlači kafanske pjevačice, neke i bliske prijateljice obitelji Milošević. Pritom to sve plaćaju hrvatski porezni obveznici.
Može li netko pitati zašto se javnim novcem plaćaju zborovi i horovi, koji nastupaju po Trnjanskim kresovima i sličnim opskurnim manifestacijama, pjevajući budnice, ne iz prošlog, već pretprošlog rata?
Gdje su tu savezi i institucije?!
Thompson je njihov produkt
Ljevičarskoj, kriptokomunističkoj ekipi nije jasno da je upravo ona stvorila Thompsona. Da su se stvari u Hrvatskoj od 2000. godine odvijale drugačije, za onim što Thompson predstavlja, ne bi bilo nikakve potrebe. Čavoglave bi se puštale na pokojoj braniteljskoj obljetnici i to je to.
Thompson postoji upravo zbog Jakovčića i sličnih. Oni su glavni razlog njegovog postojanja i njegove organske popularnosti.
I kad ih lupe u glavu taj jedan dan u godini ili rjeđe, kad se donese kakvo srebro ili zlato, i to im je previše. Oni to ne razumiju, Eugen ne razumije.
Daguru je pak sve jasno. Njemu se ne treba objašnjavati .
On nas voli.
Samo mi još moramo početi ponovno voljeti sami sebe.
* Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr.
Tekst se nastavlja ispod oglasa Tekst se nastavlja ispod oglasa
Izvor: narod.hr
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i društvenim mrežama Narod.hr dopušteno je registriranim korisnicima. Čitatelj koji želi komentirati članke obavezan se prethodno upoznati sa Pravilima komentiranja na web portalu i društvenim mrežama Narod.hr te sa zabranama propisanim člankom 94. stavak 2. Zakona o elektroničkim medijima.