Čestitke svima koji danas slave. Ne, ne mislim samo na vas (nas) koji smo uspješno preživjeli još jedan radni tjedan i dogurali do najiščekivanije kolumne tjedna. Ovaj petak obilježavamo, neki možda i slave, još nešto, a to nešto je točno deset godina Andreja Plenkovića na mjestu predsjednika Hrvatske demokratske zajednice. Zavidan uspjeh. Ne, ne šalim se. Deset godina guslati na mjestu predsjednika najjače političke stranke u RH, i nešto malo manje na mjestu premijera, u nestabilnim okolnostima visoke politike u kojoj je borba za moć pokretač svega, a nož u leđa najnormalnija stvar, uspjeh je vrijedan poštovanja.
A sad kad smo ustanovili i napisali, pa makar i implicitno te preko volje, da je Andrej Plenković nesumnjivo umješan političar koji je, nota bene, svojim stažem na najvišoj izvršnoj funkciji u RH prestigao i Franju Tuđmana, red je analizirati tzv. Plenkovićevu desetljetku. Ocjenu – dovoljan (2), raspalit ću bez puno kalkulacija i razmišljanja, onako “po osjećaju” što je često i najiskrenije.
Zašto ovaj nadaleko poznati briselski igrač i samoprozvani provoditelj modernog suverenizma nije zaslužio više i koji su mu najveći grijesi od kada se na vrlo intrigantan način pojavio na čelu HDZ-a?
Korupcija, Pupovac, Istanbulska konvencija, opstrukcija referendumskih inicijativa, demografija, legalizacija prijevare birača, stvari su koje prve padaju na pamet…
Detaljniju analizu pročitajte u nastavku.
Intrigantan dolazak na čelo HDZ-A
17. srpnja 2016. godine Hrvatska demokratska zajednica izabrala je Andreja Plenkovića za novog predsjednika stranke.
Još jednom čestitke njemu, HDZ-u, njihovim (pre)revnim biračima i svima ostalima koji slave.
Za početak, ako u sebi mrmljate “zar već 10 godina” ili nešto u tom stilu, vjerujte mi niste jedini.
Tempus fugit, kaže stara latinska uzrečica.
Plenkovićev dolazak u sam vrh HDZ-a, a time i hrvatske politike, ni nakon deset godina nije sasvim objašnjen.
Ono što je poznato je to da je na današnji datum formalno preuzeo HDZ, ali ključan događaj u njegovom dolasku (ili instaliranju) na mjesto predsjednika najjače političke stranke u Hrvatskoj bio je zapravo 28. svibnja iste godine kada je Plenković, na Općem saboru HDZ-a, izrekao znamenitu rečenicu koja je u međuvremenu ušla u legendu: “Stranka ne može biti talac političke sudbine ni jednog svoga člana“.
Ovom lijepo sročenom, a opet jasnom kritikom tadašnjeg predsjednika Tomislava Karamarka, Plenković se gotovo niotkuda prometnuo u jedinog izglednog nasljednika tadašnjeg stranačkog predsjednika koji je i tako bio na nezaustavljivom putu prema dnu.
Sve ostalo, pa i demokratski izbori bez protukandidata, bili su za Plenkovića odrađivanje posla.
Je li, tko, kako i zašto Plenkovića tada instruirao, potaknuo, a neki kalkuliraju i s pojmom “instalirao”, vjerojatno nikada nećemo saznati.
>Pregled tjedna Viktora Peterlina: Deklaracija DP-a uzburkala strasti hoće li Trump pomoći Hrvatima u BiH?
On i njegov krug najbližih pobočnika će svakako reći da teorije zavjere ne drže vodu i da je sve splet nevjerojatnih okolnosti i osobnih ambicija, a njegovi najveći kritičari ustvrdit će da je kao privilegirano dijete komunističke elite od najranije mladosti bio pripreman, odgajan, školovan te na kraju postavljen na najviše političke položaje.
Istina je vjerojatno, kao i vrlo često, negdje u sredini.
Legalizirao žetončiće i izdaju birača
Deset godina na čelu HDZ-a i tek nekoliko desetaka dana manje da mjestu premijera RH (zato će se analiza njegovih premijerskih poteza ispreplitati s potezima predsjednika stranke) teško je sumirati u nekoliko kartica teksta.
Baš zato ovo neće biti stručna analiza koja će obuhvatiti sve učinjeno niti će sve biti strogo kronološki navedeno, nego će to biti moj osobni izbor onoga što je obilježilo Plenkovićevu desetljetnu vladavinu u HDZ-u i Hrvatskoj.
U 3.650 i nešto dana, logično, bilo je dobrih i manje dobrih poteza. I dok će njegovi novinari u raznim medijima zasigurno mnogo više isticati (navodne) uspjehe, pregled tjedna ići će drugim smjerom.
Plenkovićeva legalizacija “žetončića” i prijevare birača nešto je što je nemoguće ne spomenuti.
Za sve one koji su zaboravili podsjećam da je baš Andrej Plenković uz asistenciju Ivana Vrdoljaka (HNS) i Milana Bandića (BM365) 2017. tvorac jedne od najsramnijih epizoda naše kratke demokratske povijesti.
Plenković je tada iz Vlade izbacio Most i na njihovo mjesto, kako bi nadoknadio izgubljene saborske ruke, u vladajuću koaliciju ubacio lijevo-liberalni HNS i Bandićeve žetončiće koji su mahom bili dojučerašnji SDP-ovci.
Prijevara birača bez imalo srama, a na sličan se besraman način nekoliko godina kasnije opstrukcijama (lažima) najmračnijeg tipa obračunao s referendumskim inicijativama pokrenutim o važnim društvenim pitanjima.
Istanbulska konvencija
U ideološkom smislu, ma koliko ponavljao mantre o modernom desnom centru i nekakvom tzv. suverenizmu novog tipa, Plenković je HDZ odveo u centar.
Ako ćemo biti pošteni, odavno HDZ nije ona tuđmanovsko-nacionalno-konzervativna priča koja se, još uvijek uspješno, prodaje biračima. Plenković je kao i u slučaju žetoniziranja samo takvu, već postojeću praksu, podigao za nivo ili dva više.
U tom smislu najveći Plenkovićev grijeh je guranje i na kraju izglasavanje tzv. Istanbulske konvencije čije posljedice u vidu sveobuhvatnog nadiranja rodne ideologije, koliko nam se god neki tada smijali, osjećamo i danas.
Eutanazirao unutarstranačku oporbu
Izglasavanje Istanbulske konvencije u Saboru, prilikom koje su oduševljeno Plenkoviću zapljeskali zastupnici ljevice, bio je Plenkovićev okidač i za unutarstranačke čistke.
Podsjećam, od samog preuzimanja HDZ-a Plenković nije skrivao da mu je namjera “reformirati HDZ kako bi reformirao Hrvatsku”.
Malo po malo, a nakon neposluha nekolicine HDZ-ovaca koji su se oglušili na “naputak” kako bi trebali glasati za ratifikaciju Istanbulske konvencije, i malo brže, očistio je Plenković stranku od velike većine neistomišljenika.
>Pregled tjedna Viktora Peterlina: Dok nogomet vlada Hrvatskom, stranke zauzimaju pozicije za jesen
Simptomatično po Plenkovićevu stvarnu političku narav je to da su svi ti koji su s njegovog broda tijekom vremena ispali u javnosti bili percipirani kao oni koji predstavljaju desno stranačko krilo.
Milijan Brkić, Miro Kovač, Ivan Penava, Zlatko Hasanbegović samo su neki od njih.
Ministri se mijenjaju kao na traci
Tijekom desetgodišnjeg razdoblja na čelu HDZ-a i Hrvatske Plenković najradije spominje riječ – stabilnost.
Ovaj neodređen pojam postao je lajtmotiv njegovog djelovanja, a brani ga u svakom javnom nastupu i svima nama željnima promjene s visoka tumači njezinu (navodnu) vrijednost.
Nije poznato kako se u tu priču uklapaju deseci ministara koji su prodefilirali kroz sve dosadašnje Plenkovićeve vlade.
Kakva je to stabilnost?
Poseban grijeh Plenkovića je i taj što su mnogi od njih odlazili zbog ozbiljnih sumnji na korupciju (radari mu ne rade dobro) čime je pokazao da se stranka po tom pitanju nije previše odmakla od sanaderovskog vremena.
Prije poglavlja o ljubavi Andreja Plenkovića i Milorada Pupovca potrebno je nabrojati i njegove ostale “smrtne političke grijehe”.
Uvođenje eura u ekonomski teškom trenutku koje je bez ikakve sumnje dodatno rasplamsalo inflaciju, naseljavanje RH migrantima iz trećeg svijeta, neshvatljiva mirnoća promatranja demografskog propadanja, financiranje antihrvatskih i zanemarivanje hrvatskih kulturnih sadržaja, samo su neki od Plenkovićevih grijeha koji se u svakoj, pa i ovoj prilici, moraju makar spomenuti.
Ne odriče se Pupovca
Dolazak Andreja Plenkovića na čelo HDZ-a, nakon u medijima omraženog Tomislava Karamarka, pozdravio je među prvima, zanimljivo, Milorad Pupovac.
Lider SDSS-a tijekom svih ovih godina, uz manje padove, bio je i ostao najodaniji suradnik Andreja Plenkovića.
Njihova suradnja, na žalost obojice političkih frendova, zbog DP-a trenutno nije službena, ali je itekako nastavljena u pozadini.
Najočitiji primjer je nastavak obilatog financiranja Novosti koji svojim pisanjem vrlo često vrijeđaju veliku većinu hrvatskog naroda, ali to Plenkovića očito i ne dira previše.
Plenković ne da na Pupovca niti kad su u pitanju postojeća nepoštena izborna pravila koja Pupovca i ostale manjince stavljaju u privilegirani položaj u odnosu na druge saborske zastupnike. Svi to vide, a mnogi i žele korjenite promjene – pokazale su referendumske inicijative opstruirane od AP-a…
S većinom se nažalost ne slaže Plenković koji bi i sada, da se ukaže i najmanja prilika vrlo rado DP-ovce zamijenio Pupovcem i njegovom ekipom.
>Pregled tjedna Viktora Peterlina: Hrvatskoj politici potreban je Dalić
Za kraj pojašnjenje na početku dane ocjene Plenkovićeve desetljetke.
To što sam mu dao ocjenu dovoljan (2) jer, ruku na srce čistu jedinicu ipak nije zaslužio, ne znači da nisam njegov veliki kritičar i da ne mislim da nije vrijeme za njegov odlazak.
Baš suprotno, mislim da bi time prodisao i HDZ i Hrvatska, a što bi u tom slučaju bilo s Pupovcem te bi li bio sretan ili tužan možemo samo pretpostaviti…
*Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr.
Tekst se nastavlja ispod oglasa Tekst se nastavlja ispod oglasa