Ugrožavanje autoriteta vodi krahu odgoja. Svi se sjećamo naših najboljih učitelja kao strogih, principijelnih i pravednih, a popustljive i indiferentne smo zaboravili!
Ranije sam pisao o indiferentnom i indiferentnom stilu odgoja. Nisam pisao o autoritarnom i autoritativnom odgoju. Ovdje ću analizirati potonji stil odgoja…
Susrećemo se s brojnim autoritetima iz kulture, školstva, Crkve, obitelji, pojedinca, profesija i sl. Dakle, imamo više autoriteta kao i identiteta. Riječ „autoritet“ svakodnevno izgovaramo i čujemo, i mislimo da znamo što se pod tim podrazumijeva. Je li to baš tako?
Lj. Tadić autoritet tretira kao odnos koji počiva na nadređenosti i podređenosti; (u knjizi Autoritet i osporavanje). Međutim, autoritet nema komponente autoritarnosti, kako Tadić tvrdi. On nije zasnovan na sili, bezuvjetnoj poslušnosti ili strahu, nego ima demokratska obilježja. Autoritet se ne dobiva samovoljom, već pravednošću i dogovorom koji obje strane moraju poštivati. Autoritet se stvara dvosmjernim utjecajem, a ne jednosmjernom moći. Poslušna osoba ne mora poštovati autoritet i može iskazivati nepoštovanje. Onaj koji poštuje zna slušati, uvažavati, pohvaliti, ne osuđivati nego opraštati..
U knjizi K filozofiji odgoja Milan Polić konstatira da je demokratski odgoj emancipacija, ili “svekoliko oslobođenje od svih vrsta ovisnosti i podčinjenosti”
Obilježja autoritativnog i/ili demokratskog odgoja
Autoritativnom ili demokratski odgajatelji postavljaju granice i provode nadzor, ali (istodobno) pružaju potporu djetetu/ učeniku i ne sputavaju djetetovu osobnost. To nisu savršeni odgajatelji, ali primjenjuju najbolji stil odgoja. Demokratskog odgojitelja krasi “mudro, suosjećajno, opraštajuće, tolerantno, pravedno i hrabro ponašanje. Hrabrost je vrlina razvijanja i održavanja demokratskog odgoja. Nema demokratskog ponašanja bez hrabrosti” (P. Brajša). Dobra je podloga za stjecanje povjerenja kada otkrijemo zajedničke zapreke u radu. To nam može olakšati i definirati listu prioriteta zajedničkih aktivnosti. Osim toga, važno je da djeca samostalno artikuliraju svoje misli i želje. To je pretpostavka za samostalno odlučivanje i odgovornost.
Demokratski roditelji ili odgajatelji postavljaju visoke standarde odgovornosti prema drugima i sebi. Na osobnom planu, najvažnija je iskrena i motivirajuća samokritičnost, kao putokaz što trebamo mijenjati. Demokratski odgajatelj nije uspio ako djecu nije poučio milosrđu i empatičnosti. Što mu vrijedi njegova empatičnost ako u potomku nije razvio osjećaje za potrebe, interese ili patnje drugih?! Zato je samokritičnost je ispit demokratskog odgoja.
U demokratskom ili autoritativnom odgoju djeca i mladi su u poziciji subjekta, a ne objekta. Autoritet se ne dobiva samovoljom, već pravednošću i dogovorom koji obje strane moraju poštivati. Ovaj odgoj putem strpljenja, požrtvovnosti i privrženosti vodi samoostvarenju i odgovornosti. U demokratskom odgoju vanjska kontrola zamjenjuje se unutrašnjom kontrolom. Demokratski odgoj uključuje vrednote altruizma i empatičnosti. Demokratski odgoj znači preuzimanje odgovornosti za vlastite postupke. U demokratskom odgoju nije važno koliko se djeci daje ili čak koliko se provodi vremena zajedno s djecom, nego kvaliteta odnosa i načina kako ga provodimo.
U ovome tipu odgoja postavljene su jasne granice i pravila koja se dosljedno obrazlažu od situacije do situacije. Odgajatelji koji prakticiraju ovaj stil odgoja potiče djecu i mlade da iskažu svoje mišljenje, pitanja, komentare ili neslaganje. Ovdje se njeguje kritičko mišljenje i dijalog, a različitost mišljenja ne tumači pitanjem što nas razdvaja nego pitanjem u čemu smo suglasni. Zasluge za uspjeh pripisuju se zajedničkom radu. Odgoj se tretira kao dvosmjerni proces, jer ne usmjeravaju samo odgajatelji. Demokratski odgajatelji uvažavaju mišljenje drugih, ne okrivljuju jednu stranu, u potrazi su za rješenjima, razvijaju dobru komunikaciju jer prakticiraju stjecanje povjerenja i povjeravanja. Takvi odgajatelji uvažavaju dječje mišljenje.
Brojna istraživanja i iskustva upućuju da autoritativan stil pokazuje najbolje rezultate jer uključuje ove osobine odgoja: emocionalnu potporu, dogovorena pravila ponašanja (uz nadzor odgojitelja) te poticanje i razvoj samopouzdanja kod razvoja dječje samostalnosti (David and Julia Jary The Harper Collins Distrionary of Sociology). Iz ovakvog tipa odgoja nastao je pojam odgovorno roditeljstvo, gdje se uspostavljanju čvrste, privržene veze između roditelja i djeteta. Privrženi roditelji poštuju jedinstvenost djetetove osobe. Istraživanja iz razvojne psihologije i obiteljske pedagogije upućuju na zaključak da djeca koja ostvaruju kvalitetan odnos s roditeljima uspješnije rješavaju konflikte, imaju više samopouzdanja i samostalnosti, pokazuju emocionalnu stabilnost, imaju kvalitetnije odnose s drugima, bolji školski uspjeh te veću sposobnost samokontrole te (osobne) odgovornosti. “Preuzimanje odgovornosti jedna je od najboljih mjera nečije zrelosti” (A. Robbins). Prema tome, demokratski odgajatelj nije postigao svoj cilj ako su djeca ovisna o roditeljima i nakon punoljetnosti ili ako vazda od drugih očekuju pomoć, a nisu zainteresirani za potrebe drugih.
U demokratskom odgoju svi sudionici odgovorno shvaćaju svoje obveze i dužnosti i savjesno ih realiziraju. To je odgoj u kojem se njeguju briga, poštuju preferencije, potrebe i osjećaji. Djeca se pitaju za mišljenje, a granice i zahtjevi prema djetetu primjereni su dobi djece. U ovakvom stilu nema monologa, jer je komunikacija dvosmjerna, a djeci odgajatelji objašnjavaju (od situacije do situacije) svoje postupke i odluke.
Djeca i mladi u ovome stilu odgoja osjećaju se subjektima kada imaju prigodu procjenjivati svoj rad i odraslih. Samostalno donositi odluke ne znači ignorirati mišljenje drugih. “Hrabrost je ono što nam treba da bismo ustali i progovorili, no hrabrost nam također treba da bismo slušali” (Winston Churchill). U knjizi skupine autora Lijepo je biti roditelj pokazuju se dodatne osobine takvih odgajatelja: strpljivi su, tolerantni, prilagodljivi, pozitivan su primjer djeci, uživaju u odgoju, usavršavaju odgojne vještine, vlastito samopouzdanje prenose
na djecu, uvažavaju i/ili respektiraju mišljenja drugih, u svakom trenutku spremni su drugima pomoći, ali i prihvaća(ju) pomoć od drugih. Takve osobe su okrenute kritičnim i kreativnim suradnicima. Otvorene su za suradnju i kritike (s prijedlozima): što bi trebao prestati raditi, što nastaviti i s kojim projektima započeti kao najvažnijima. Mišljenje drugih prihvaćaju u korigiranju vlastitih iskaza, postupaka ili projekata. Probleme tretiraju kao izazove. I u najtežim trenucima života ne posustaju.
Ovaj stil odgoja formira sukonstrukcijski model, gdje je vidljiv doprinos svakog pojedinca kod donošenja skupnih odluka. Demokratski ili autoritativni odgajatelji vješto spajaju privrženost djeci i kontrolu, dok u autoritarnom stilu su dominirajuće zabrane, rigidna kontrola te (često) emocionalna hladnoća (kao i kod indiferentnih roditelja). I autoritativni i autoritarni stil ima kontrolu djetetovog ponašanja. Razlika među njima je u emocionalnoj (ne) privrženosti i kvaliteti nadzora u odgoju.
Autoritativan odgajatelj odabire suradnike, otvorene za suradnju i kritike. Mišljenje suradnika prihvaća kao korigiranje vlastitih iskaza, projekata ili postupaka. Alexandre Havard u knjizi Istinsko vodstvo smatra da je kvalitetan odgajatelj autoritativan, pravedan, hrabar, vlada sobom, razborit, dosljedan, služi drugima, a što podrazumijeva velikodušnost i poniznost! Po njemu takvi autoriteti šire povjerenje, dobro raspoloženje, poučavaju a ne zapovijedaju, milosrdni su – lako opraštaju, odaju priznaje i uključuju što širi krug sugovornika u procesima odgoja i obrazovanja. Takvi iskazuju empatiju tako što sa svakim sudionikom odgojno-obrazovnog procesa postupaju kao s jedinstvenim i neponovljivim osobom.
U knjizi K filozofiji odgoja Milan Polić konstatira da je demokratski odgoj emancipacija, “svekoliko oslobođenje od svih vrsta ovisnosti i podčinjenosti”. Dobra je podloga za stjecanje povjerenja kada otkrijemo zajedničke zapreke u radu. To nam može olakšati i definirati listu prioriteta zajedničkih aktivnosti. Osim toga, važno je da djeca samostalno artikuliraju svoje misli i želje. To je pretpostavka za samostalno odlučivanje i odgovornost. Samokritičnost je ispit demokratskog odgoja.
U kvalitetnom odgoju razvija se dijalog i tolerancija. Loša usmena komunikacija ima trajne posljedice na međuljudske odnose, kada ne znamo jasno artikulirati svoje misli i osjećaje, kada ispadamo nedorečeni, bojimo se izreći ili govorimo na dvosmislen način. “Jedni druge ne slušamo. Ako i nešto čujemo, o tome ne razmišljamo, nego o tome što ćemo reći kada (i prije nego) sugovornik prestane govoriti. Razgovori postaju monolozi koji teku jedan pokraj drugoga i jedan mimo drugoga. Kako možemo zamjerati dugome da nas ne sluša, a sami nismo razvili kulturu slušanja? Ne slušamo … zato što nismo zainteresirani za sugovornika ni njegovo mišljenje. Razgovor je slušanje onoga tko nam govori, razmišljanje o onome što smo čuli, te govorenje o onome što smo čuli i o čemu smo razmišljali” (P. Brajša). Nema razgovora između nepomirljivo suprotstavljenih strana. U djelotvornoj komunikaciji nema optuživanja.
Carl Rogers, najpoznatiji psihoterapeut 20. stoljeća je napisao: “Velika većina ljudi ne zna slušati i stoga smo prisiljeni prosuđivati.” Za razvoj vještina uspješnog komuniciranja važno je sagledati pitanja što ja želim, što drugi očekuju od mene te što ja od drugih. Izraelski filozof Martin Buber u svojoj knjizi Ja i Ti konstatira da je poželjna situacija u razvoju međuljudskih odnosa kada “Ja aktivira Ti te Ti koje aktivira Ja“. I naš pedagog Ante Kolak smatra da je u kvalitetnoj komunikacije “najpoželjniji odnos: ja vrijedim – ti vrijediš”.
William Glasser u knjizi Nastavnik u kvalitetnoj školi navodi uvjete kvalitetne nastave: 1. Dobrom učitelju učenici vjeruju; 2. Razredno ozračje je poticajno. Svi sudionici odgojno-obrazovnog procesa vjeruju da drugi rade za njihovu dobrobit; 3. Učenici imati osjećaj da rade najbolje što mogu; 4. Učitelja učenike poučava vještinama samovrednovanja; 5. Učenici su privrženi svome učitelju/nastavniku: „Poznajemo li bolje neku osobu, više ćemo za nju raditi“. Ovaj Glasserov imperativ u odgojno-obrazovnom procesu rezultat je temeljnih postavki po kojima ćemo raditi više za one do kojih nam je stalo (pripadanje), za one koje poštujemo i koji poštuju nas (respekt), za one s kojima se smijemo (zabava), za one koji dopuštaju slobodno misliti i djelovati (sloboda izražavanja) te za one koji nam pomažu održati se na životu (vještina samoodržavanja). Prema tome, učitelj/nastavnik trebao bi reći učenicima za što se zalaže (koji su mu prioriteti, temeljne vrednote, u što vjeruje, što podržava, a što ne), kako bi mogao tražiti isto i od učenika. U kvalitetnoj školi, po Glasseru, nema prijetnji, ni kazni: Daje sugestiju učiteljima: „Vaš je cilj da vas oni smatraju najboljom osobom koju su ikad upoznali izvan svoje obitelji. Moraju imati o vama visoko mišljenje i nositi vašu sliku u svojem svijetu kvalitete čitava života.“
Autoritet o obiteljskom odgoju pomaže da se dijete osamostali i/ili oslobodi od roditelja. Najbogatiji su oni roditelji kojima djeca hrle u zagrljaj kada imaju prazne ruke. Takvi roditelji su djeci dali korijene i krila. Najbolji roditelji primjerom, a manje riječima, pokazuju kako živjeti. Takvi grade povjerenje i povjeravanje.
Posljedice ugroze autoriteta
Ugrožavanje hijerarhije i autoriteta vodi krahu odgoja i raspadu obitelji. Anarhisti trabunjaju o tome kako smo izloženi nasilju starijih osoba i roditelja, u školi, u uredu te da uvijek postoji nekakav autoritet koji nas tjera na poslušnost. Anarhisti i danas imaju istu parolu: “Ondje gdje umire autoritet, rađa se sloboda”. Na nama je da je odbacimo s porukom: Ondje gdje umire autoritet, nema slobode!
Povjerenja, poštovanja i povjeravanja je (na svim razinama) sve manje. Mladi sve manje vjeruju autoritetima, misle da država, škola, Crkva, roditelji itd. ne ispunjavaju svoju funkciju i kreću u njihovo osporavanje. Dokidanje svih autoriteta prouzročilo bi kaos i bezvlađe. Odgoj uči zahvalnosti, dijalogu, toleranciji, poniznosti, poštivanju autoriteta, a manipulator traži osobu okrenutu sebi u borbi za (samo) svoja prava. Poštovanje roditelja od strane djece i obratno je pretpostavka kvalitetnih odnosa. Kao pedagog, poručujem da je poštovanje autoriteteta ključ uspješnosti u razvoju djece! Istraživanja pokazuju “da je za odgoj djeteta s visokim IQ-om bolje biti prestrog nego suviše popustljiv” (L. E. Shapiro u knjizi Kako razviti emocionalnu inteligenciju djeteta). Djeca su jednako deprivirana u autoritarnom okruženju kao i kad im je sve dopušteno. Demokratski odgajatelj nije postigao svoj cilj ako su djeca ovisna o roditeljima i nakon punoljetnosti ili ako vazda od drugih očekuju pomoć, a nisu zainteresirani za potrebe drugih.
Onaj tko je tolerantan i kritički promišlja ističe autoritete iz različitih područja života, primjere dobre prakse, na primjer najprijatelja, najkolegu, altruiste, koji samostano odlučuju, pružaju ruku pomirenja…
U demokratskom se odgoju prakticira kritičko mišljenje
Djeca su po prirodi znatiželjna i postavljaju različita pitanja. Važno je napomenuti da brojna pitanja nemaju (konačne) odgovore te naglasiti važnost zajedničkog traganja za odgovorima. Odgajatelji koji prakticira kritičko razmišljanje priznaje da ne zna odgovore na sva pitanja.
Dobar je odgojitelj onaj koji poučava samostalnom radu i zaključivanju, a nije onaj koji uči servilnosti ili nudi gotove istine. On stvara uvjete za promjene, preuzima rizike, usmjerava učenike bez straha i prisile, te potiče kreativnost i kritičnost. Kritički pedagog učenicima poručuje da ne uzimaju činjenice i informacije kao gotove stvari.
M. Lipman u svojoj knjizi Thinking in Education donosi prepoznatljivosti kritičkog mišljenja: refleksivno mišljenje koje nam pomaže riješiti probleme, mišljenje koje omogućuje samostalno donošenje odluka, logičko rasuđivanje i zaključivanje, mišljenje koje prevladava pristranosti, predrasude i stereotipe, mišljenje koje pomaže da se zaštitimo od indoktrinacija manipulacija, mišljenje koji vodi konciznom prosuđivanju, ono koje doprinosi preuzimanju odgovornosti, pojašnjavajuće mišljenje, ono koje doprinosi primjeni teorijskih spoznaja u praksi, mišljenje koje relativizirata kauzalnost zaključivanja i/ili suodnos uzroka i posljedica te mišljenje koje otkriva netočne, nepotpune ili pojednostavljene interpretacije.
Zaključno
Talijanski psiholog Vittorino Andreoli u knjizi Pismo učitelju konstatira da učitelj kao autoritet je dirigent orkestra, koji piše partiture za koncert i svakoga uključuje u izvođenje sonate. Uspjeh se ne pripisuje samo “prvoj violini”, nego svima. Takvi imaju kontinuitet “užitka poučavanja”, a Andreoli takve odgajatelje vidi kao idealne, (iako takvih nema). Ipak, smatra da su, prema percepciji učenika, njihove glavne osobine: poštenje, otvorenost, svoj posao doživljavaju kao poziv, osobe pune razumijevanja, vrijedne, dosljedne, velikodušne, pomažućeg ponašanja i osobe koje u prvi plan ne stavljaju sebe nego svoje učenike. Svi se sjećamo naših najboljih učitelja kao strogih, pravednih, principijelnih, a popustljive i indiferentne smo zaboravili!
* Prof. dr. sc. Zlatko Miliša je sociolog i pedagog. Rođen je u Trogiru 1958. Diplomirao je u Zadru na Filozofskom fakultetu 1982. godine na studijskim grupama sociologije i pedagogije. Poslije diplomiranja radi kao školski pedagog u Splitu, u Centru Juraj Bonači za djecu s posebnim potrebama. Od listopada 1983. godine zaposlen je na Filozofskom fakultetu u Zadru. Magistrirao je 1988.g. na Filozofskom fakultetu u Rijeci s temom Formiranje vrijednosnih orijentacija mladih prema radu. U ožujku 1997. godine doktorirao je na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, disertacijom Teorijsko-metodološki problemi istraživanja odgojne vrijednosti rada. Autor je (ili suautor) petnaest znanstvenih knjiga-monografija u Hrvatskoj, dviju knjiga iz područja publicistike i više od osamdeset objavljenih znanstvenih i stručnih radova.
* Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr
Tekst se nastavlja ispod oglasa