Kada su kod Sošica na Žumberku u novu memorijalnu grobnicu pokopani ostatci 814 ekshumiranih tijela iz jame Jazovke koje su partizani mahom ranjene doveli iz zagrebačkih bolnica i pogubili – razotkrila se 23. kolovoza više hrvatska stvarnost nego njezina prošlost. Piše Branimir Stanić za Glas Koncila.
> Stanić: Pojavilo se svjetlo tamo gdje se najmanje očekivalo
Zagrebački nadbiskup Dražen Kutleša u propovijedi na sprovodnoj misi, govoru koji zaslužuje biti upisan među glasovite primjere hrvatskoga propovjedništva i hrvatskoga govorništva, učinio je ono što se dosad nitko nije usudio učiniti: dao je dušama pogubljenih da prvi put progovore »iz dubine zemlje« koja im je bila grob, ali i s »visine neba« koje im je postalo dom. No ne, nije to bilo »prizivanje duhova« kakvim vračari manipuliraju ožalošćenima da bi zaradili na njihovoj tuzi.
Grobna tišina na Jazovci
Bilo je to ponajprije prizivanje istine o žrtvi koju su podnijeli oni koje su mučili i pogubili bez suđenja; bio je to vapaj za obraćenje komunističkih i partizanskih krvnika i njihovih ideoloških nasljednika; bila je to molitva za ozdravljenje hrvatskoga društva koje se neće oporaviti od komunističkoga zla dokle god ostatci zadnje žrtve ne budu dostojanstveno pokopani.
Oni koji su te kolovoške subote bili na ispraćaju 814 žrtava i oni koji su proteklih godina dolazili do jame Jazovke redovito su zapažali fenomen koji je teško objasniti: u dijelu šume gdje se nalazi jama vlada grobna tišina, tišina tako teška da se ondje ne čuje čak ni ptičji pjev. Svi koji su nešto znali o Jazovki i koji su svjedočili monstruoznim zločinima morali su ostati nijemi, uključujući i ptice koje ondje odonda ne lepršaju i ne pjevaju, valjda od straha da će i njima sloboda biti oduzeta kao i stotinama muškaraca, žena i djece koja su završila u utrobi žumberačke zemlje.
Poznato je da se ptice boje upravo grabežljivaca i uopće opasnih situacija pa je i njihov bijeg, ali i to što se ne vraćaju, instinktivan obrambeni mehanizam za preživljavanje. Kao da je čitava priroda zauvijek upamtila protuprirodnu surovost komunističkih grabežljivaca 1943. i 1945. godine i kasnije.
> Stanić: Oluja i kršćanska civilizacija
Na ispraćaju nisu bili predsjednici države, Sabora i Vlade
Teško je zamisliti neko suvremeno europsko društvo u kojem bi se dogodio pokop više od 800 žrtava, i to mahom ranjenika, a da na taj ispraćaj ne dođe čitav demokratski izabrani državni vrh. Iako je Ministarstvo hrvatskih branitelja poduzelo velike korake da dođe do ekshumacije i pokopa, i iako je čelnik toga ministarstva bio ondje i emotivno govorio, na ispraćaju nisu bili predsjednici države, Sabora i Vlade.
Zanimljivo, isti se izostanak dogodio i 2005. godine na valjda najvećem pogrebu u povijesti Hrvatske, kada su na Maclju pokopani tjelesni ostatci 1163 komunističkih žrtva, iako se sve događalo pod pokroviteljstvom Vlade. Nadalje, i onda i danas mnogi su se u javnosti, a pogotovo u medijima forsiranjem tema kojima se odvlači pozornost, potrudili da se zaborave i žrtve i zločini i zločinci iz razdoblja komunizma.
> Stanić: Zahvalnost, a ne apstinencija – pobjeda kojoj ne istječe rok
Izostala je osuda komunizma
Bolno odjekuje stoga istina koju je izrekao zagrebački nadbiskup u propovijedi nad Jazovkom: »I fašizam i nacizam osuđeni su pred poviješću, a njihovi su zločinci barem djelomično procesuirani i kažnjeni. Ali komunizam, iako je ubrao najviše ljudskih života, naših života, nikada nije službeno osuđen, a njegovi počinitelji nikada nisu odgovarali. Njihova krv, naša krv, i dalje vapi Bogu s ovoga mjesta. Ta istina peče i danas jer je mnogi ne žele čuti. No ona je poput sjemena, zakopana duboko, ali kad jednom nikne, nitko je više neće moći iščupati.« Zagrebački je nadbiskup još rekao da domovina neće pronaći potpuni mir dok ne pokopa sve svoje mrtve i dok za svakoga ne zasja svijeća sjećanja. A tada će i nad Jazovkom ptice zapjevati.
* Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr.