”Ruski osvajački rat u Ukrajini umnogome podsjeća na srpski osvajački rat u Hrvatskoj. Ponekad se stječe dojam da zapravo gledamo isti rat, samo trideset godina kasnije i u mnogo većim razmjerima. Onoliko većim koliko je Ukrajina veća od Hrvatske i koliko je Rusija veća od Srbije. Istovjetni su velikodržavni projekti (velikoruski, odnosno velikosrpski) koji čine srž tih ratova, gotovo da nema razlike između srpske i ruske ratne propagande, razlike između ruske “denacifikacije” Ukrajine i srpske “deustašizacije” Hrvatske”, piše Višnja Starešina u svojoj kolumni za Slobodnu Dalmaciju koju djelomično prenosimo.
(…)
U srazu s ruskim Golijatom, Ukrajina je ostvarila nacionalno buđenje i nacionalno jedinstvo, baš kao nekoć Hrvatska. Ukrajinska vojska izrasta u respektabilnu vojsku, prolazi kroz istovjetan proces kroz kakav je u Domovinskom ratu prolazila hrvatska vojska. Stoga je razumljivo da je ukrajinski veleposlanik u Hrvatskoj Vasil Kirilič, čestitajući nam Dan pobjede, poželio i Ukrajini reprizu hrvatske Oluje. “Hrvatska je vratila svoj teritorij. Vratit će i Ukrajina”, poručio je.
Generali poslije bitke
(…) Dok su svi gledali u Donbas, odakle Ukrajina pred ruskom ofenzivom organizirano evakuira svoje stanovništvo, dogodila se potpuno nenadana (čak i za Ruse, a ne samo za promatrače) ukrajinska ofenziva na Krim. Krimski poluotok, koji je zbog strateške važnosti, uključujući i Sevastopolj kao bazu ruske crnomorske flote, Rusija sustavno naseljavala ruskim stanovništvom, a 2014. i anektirala, do jučer je izgledao kao najčvršća ruska utvrda na ukrajinskom tlu, kao nepovratno izgubljen za Ukrajinu. Baš kao što je prije Oluje Knin izgledao kao najčvršća i neosvojiva srpska utvrda u Hrvatskoj.
Ali onda je uslijedila iznenadna ukrajinska južna protuofenziva na strateške ruske ciljeve na krimskom poluotoku, panika i bijeg najprije turista, potom i civilnog stanovništva. Sada i svi “generali poslije bitke” vide da Krim više za Ukrajinu nije nedostižan cilj i da južnom ukrajinskom ofenzivom na Krimu rat ulazi u novu fazu. No malobrojni su generali koji su to vidjeli prije bitke.
(…)
”To je iskušenje koje tek čeka Ukrajinu”
Instrument vanjske političke kontrole nad Ukrajinom u konsolidacijskom poslijeratnom razdoblju bit će – ljudska prava, a osobito suđenja za ratne zločine. Doduše, zbog ruske uloge u ratu, suđenja izvjesno neće imati širu međunarodnu, već više lokalnu dimenziju. Ali njihova uloga u modeliranju buduće ukrajinske države i društva bit će značajna. Tko bi 1995. godine u Hrvatskoj pomislio da će se jednog dana na optuženičkoj klupi za ratne zločine naći praktički svi zapovjednici velikih vojnih operacija i šefovi obrana napadnutih hrvatskih gradova? A da će tu optuženičku klupu izbjeći praktički svi vojni zapovjednici agresorske vojske? Da će vojne zatvore u Hrvatskoj prekvalificirati u – logore, a zločini nad hrvatskim ratnim zarobljenicima i civilima u srpskim logorima biti potpuno ignorirani?
To je iskušenje koje tek čeka Ukrajinu. U pomoć im je, u američkom aranžmanu, kako čitamo, otišao i najdugovječniji hrvatski državni odvjetnik Mladen Bajić, koji svakako ima ogromno iskustvo s procesima ratnih zločina. Ali i znade kako srpski osvajački rat u Hrvatskoj pretvoriti u unutarnji (građanski) sukob, a rat za obranu i oslobađanje države u – udruženi zločinački pothvat. Zato bih Ukrajincima preporučila da nam paze na Mladena. Jer stvarno puno zna. I da ga se čuvaju. Iz istih razloga, piše Starešina za Slobodnu Dalmaciju.
Cijelu kolumnu možete pročitati ovdje.
* Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr.