Budući da je svaki plastični proizvod tek korak od vlastite transformacije u otpad, budući da je vijek trajanja jednokratne plastike tek dan ili dva, neželjeni se polimeri, ambalaže kratkoga poluživota, nakupljaju u dnevnom boravku, na stubištu, u polju… Europu je stoga zahvatio kontinentalni »nimby« efekt – nitko ne želi plastiku u svojem dvorištu. Piše Valerije Vrček za Glas Koncila.
> Vrček: Velika gužva u Zemljinoj orbiti
Prljavi izvoz
Materijal komocije, loše kvalitete i simbol smeća postao je prvorazredni ekološki problem. Jedno rješenje, patentirano u Europskoj uniji, jest transport plastičnoga otpada u udaljene zemlje. No to nije izvoz kojim se zarađuje, to nije roba koja se prodaje, nego se radi o proizvodu koji primatelj naplaćuje pošiljatelju.
Njemačka je, očekivano, najveći europski izvoznik plastike. Gotovo 700 tisuća tona plastičnoga otpada svake godine iz njemačkih luka isplovi prema poznatim ili nepoznatim odredištima. Slijedi je Nizozemska s oko 570 tisuća tona, Belgija (390), Francuska (350), Italija (205), Austrija (175)… Hrvatska, srećom, nije u klubu najprljavijih država članica. S obzirom na broj stanovnika Belgija i Nizozemska prednjače s izvozom plastičnoga otpada: tri puta više od europskoga prosjeka, dvadeset puta više od plastičnoga prometa u Hrvatskoj.
> Vrček: Top-lista hrvatskih znanstvenika
Eldorado za plastični otpad
Zanimljivo je da su najveći gutači europskoga plastičnoga smeća Malezija (uvozi oko 350 000 tona plastike godišnje), Turska (oko 320 000 tona) i Indonezija. Nakon kineske zabrane uvoza europskoga plastičnoga smeća (od 2018. godine) Malezija je postala laka meta i konačno odredište za izvoz prljave plastike. Nalazi se na skraćenoj morskoj ruti prema Kini, zapošljava jeftinu radnu snagu i ima izrazito niske ekološke standarde. Eldorado za kopanje po plastičnom smeću.
Kako zeleni peru ruke
I Turska je, nakon kineskoga embarga, postala rješenje za fizičku eliminaciju plastičnih vrećica, bočica, igračaka, ambalaže, ukrasa, cvijeća… Postoje podatci prema kojima se u Turskoj samo šest posto uvezenoga plastičnoga otpada prikladno zbrinjava, odnosno reciklira. Sve ostalo, dakle, uglavnom sve, zakopava se u zemlju, spaljuje se u cementarama ili se baca u more… Na taj način Europa, poput Poncija Pilata, pere ruke i oblači halju zelene tranzicije. Među glavnim gradovima plastičnoga uvoza u Turskoj je Adana: velika luka lako dostupna brodovima s (i)legalnim polimerima, gdje je velika populacija Kurda koji, prisiljeni ili ne, obavljaju prljave poslove.
> Vrček: Plijen oko kojeg se otimaju ‘piromani’ i ‘obnovitelji’
Groblje za plastični otpad
Naposljetku na trećem mjestu velikih »ljubitelja« europske plastike jest Indonezija. Tradicionalno groblje za plastični otpad. Oko 20 posto plastičnoga otpada iz Europske unije završi po otocima te zemlje. Lokalne su vlasti često podmitljive pa se tona neželjene plastike može prokrijumčariti za sto eura. Redovita, legalna cijena tri do četiri je puta veća. Svake godine Indonezija službeno uvozi oko 300 tisuća tona zapadne plastike, a neslužbeno, naravno, mnogo više. To se obavlja u noćnim smjenama brodova za rasuti teret, zakapa se u zemlju, spaljuje se na nenastanjenim otocima…
Hrvatski slučaj plastike
Ovih su dana i u Hrvatskoj vidljive posljedice krijumčarenja plastičnoga (i medicinskoga) otpada. Spregom političara, inspektora i poduzetnika moguće je mljeveni plastični otpad zakopati u zemlji i prekriti ga šljunkom. No uvoz prljave plastike, mito, pranje novca i požari na skladištima (ne)zbrinute plastike ili guma obično završavaju uhićenjima i sudskim procesima.
Gomilanje plastičnoga otpada nije samo ekološka, nego i (geo)politička bomba. Mnogi bi, takozvani piromani, rado gledali plastiku u plamenu, ali očigledno to nije jednostavno tehničko rješenje. Baš zato svake godine milijuni tona plastike, umjesto u pećima, završe na palubama teretnih brodova.
* Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr.
> Vrček: Pad nataliteta sigurnosni je problem
Tekst se nastavlja ispod oglasa Tekst se nastavlja ispod oglasaIzvor: Narod.hr/Glas Koncila
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i društvenim mrežama Narod.hr dopušteno je registriranim korisnicima. Čitatelj koji želi komentirati članke obavezan se prethodno upoznati sa Pravilima komentiranja na web portalu i društvenim mrežama Narod.hr te sa zabranama propisanim člankom 94. stavak 2. Zakona o elektroničkim medijima.