Imperativ sviđanja je obrazac koji se krivo tumači kao “društveno poželjan” model ponašanja, ali ima negativne implikacije s povodljivošću, konformizmom, karijerizmom, poltronstvom i sl. Opsjednutost ostavljanja pozitivnog dojma pred drugima postaje sve raširenija ovisnost. Osobe koje robuju pod imperativom dopadljivosti nisu autentične i pate od brojnih etičkih kušnji. Latinska poslovica kaže da je laskanje “hraniteljica mana”, piše Zlatko Miliša.
Nikada nisam vjerovao ljudima kojima je obrazac ponašanja dodvoravanje ili laskanje. Zašto nam je važno što drugi misle o nama? Psihijatrica Elisabeth Kübler – Ross je zapisala: “The opinion which other people have of you is their problem, not yours.” (Mišljenje koje drugi imaju o vama je njihov problem, ne vaš.). Stalno nastojanje da se svidimo svima je glavni neprijatelj osobnosti. Sami mijenjamo svoj život, a za to nam nisu potrebna očekivanja drugih. “Bolje biti omražen zbog onoga što jesmo, nego biti voljen zbog onoga što nismo” (André Gide).
>Miliša: Zašto je licemjerno slaviti praznik rada?
Kada nas netko uvjeri da se prilagodimo, a to se kosi s našim životnim načelima, onda to nije kompromis nego vlastito kompromitiranje. Utapanje u skupinu smanjuje osobnu odgovornost. Osoba sklona stalnim kompromisima postaje asimilirana. Oni koji odustaju od svoga ja svoj identitet vezuju za druge. Fra Žarko Relota priznaje da je došao u krizu identiteta sve dok je živio pod pritiskom da se svim župljanima dodvorava.
Zarobljenici očekivanja
Svidjeti se svima je nemoguće. Jorge Bucay u knjizi “Put duhovnosti” konstatira da mi sebe doživljavamo onako kako se drugima predstavljamo, što se “u maniri tipična neurotičara pokušavamo svidjeti.” Tada se postaje zarobljenikom tuđih očekivanja. U sportu se takvi identificiraju s navijačkim skupinama i sve će uraditi da bi bili primijećeni. U političkim strankama takvi tipovi se dodvoravaju partijskim šefovima. Oni su oličenje beskičmenjaštva.
To su poltroni ili politički klaunovi, kojima je je odanost nadređenom važnija od vlastita dostojanstva. U partnerskim odnosima inferiorna strana će sve učiniti da udovolji željama svog dragog/e. U takvom ozračju su dominantni površni odnosi, emocionalna ovisnost i gdje se stvara iluzija napuštenosti. To u samo neki primjeri filozofije nezamjeranja pod imperativom dopadljivosti. Takvi žive u zabludi da će time olakšati život jer misle da će pod imperativom sviđanja biti viđeni(ji) i cijenjeni(ji). Latinska poslovica kaže: “Mnogima bi se dopao da se nisi trudio ugađati svima”.
Jorge Bucay u drugoj knjizi “Ispričat ću ti priču” donosi poučnu zgodu “Diogenov put”: Jednog je dana Diogen jeo tanjur leće. U cijeloj Ateni nije bilo jeftinije hrane i jesti varivo od leće značilo je biti u najvećoj oskudici. Prolazio je vladarev ministar i rekao mu: ‘Da nisi samo laskao vladaru ne bi morao jesti leću’. Diogen mu odgovori: ‘Jadan ti, da jedeš leću, ne bi morao biti tako pokoran i laskati vladaru’.“ Diogenov put otkriva vrijednost samopoštovanja, nasuprot želje za puzanjem pred nadređenim. Čovjek koji ne zna sebe cijeniti treba znati da ga ne cijene ni drugi. Kada prestanemo biti ovisni o odobravanju drugih tada upravljajmo svojim životom i prestaje iskorištavanje.
Sviđanjem se kompromitiraju prijateljstvo i roditeljstvo
Amerikanac Dale Carnegie, autor je svjetske uspješnice “How to Win Friends and Influence People” – Kako pronaći prijatelje i utjecati na ljude nudi licemjerni “recept” kako steći i zadržati prijatelje: “Nikada nikome ne govorite da je u krivu, ne budite različiti od drugih i ne budite ono što jeste”. Tako se dokida iskrenost, a potiče prijetvornost sa stalnim laskanjem. Nisu nam prijatelji oni koji nam laskaju.
Popustljivi roditelji svojoj djeci stalno popuštaju. Kada im djeca postanu odrasli ljudi onda pristaju na služenje unucima i pristaju na nove oblike ponižavanja. Kao što djecu treba učiti da kažu NE kada ih vršnjaci odvode u razne rizične aktivnosti, tako i roditelji trebaju djeci reći odlučno NE kada se ona rukovode željama a ne potrebama.
Pogubnost imperativa sviđanja u mladosti
Obrazac ponašanja u kojemu je je glavni cilj biti prihvaćen, ima brojne psihološke posljedice na razvoj osobnosti. Konformizam s imperativom bezuvjetnog prilagođavanja (posta)je veliki teret mladima. Isključiva usmjerenost na socijalizaciju “ubija” osobnost. Oni koji žive pod pritiskom imperativa sviđanja nemaju obrambene mehanizme pa su podložni iskorištavanju, ucjenama i manipulacijama.
Parafrazirajući misli Bogdana Suhodolskog, može se reći da pedagozi nisu razmatrali probleme i potrebe mladih s aspekta njihova stvarnog položaja, nego “u okviru uskih granica prilagođavanja postojećim uvjetima, ma kako bilo očito da takvo prilagođavanje znači neuspjeh bez obzira na to s kojeg aspekta razmatrali mlade”.
Kod mladih je snažan pritisak prilagođavanja ekipi. Kada ih se pita da što karakterizira njihovu osobnost oni se referiraju na druge. Spremni su promijeniti svoje preferencije, navike, mišljenja ili svoj izgled, sve kako bih se uklopili u očekivanja drugih. No, potreba za stalnim odobravanjem je višestruko štetna i iscrpljujuća. Zato je mladima važno ukazati zašto trebaju reći NE povodljivosti.
Pored toga, važno i je objasniti da je autentičnost neusporedivo važnija od toga kako ih percipiraju vršnjaci. Oni koji ne prestaju tražiti odobravanje zapostavljaju sebe. «Čitav čovjekov život ovisi o dva ili tri ”da” i dva ili tri ”ne” koje izgovorimo u mladosti…i kako je teško nadoknaditi te dane mladosti!” (Paul Claudel)
Djeca i mladi koja ne znaju reći “ne” jer su ih odrasli učili da moraju biti poslušni mogu postati objektom požuda raznih perverznjaka. Srednjoškolci koji biraju studij prema želji roditelja, a ne prema vlastitim interesima postaju objekt. Takvi se za vrijeme studija ne žele zamjeriti profesorima koji svoje komplekse rješavaju zastrašivanjem studenata. Ti i nebrojni drugi primjeri ukazuju da mlade od djetinjstva treba podučavati kako se osloboditi straha od odbacivanja i imperativa sviđanja.
Umjesto zaključka
Mihail Litvak, jedan od najpriznatijih svjetskih psihologa provocira pitanjem: “Ako mislite dobro o sebi, zašto je potrebno da i drugi misle dobro o vama”? On smatra da je sposobnost suočavanja sa samoćom pokazatelj duhovne zrelosti jer tada ne moramo nikome ništa dokazivati, a “želja da se svidimo svima je put do neuspjeha.”
* Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr.
Tekst se nastavlja ispod oglasa Tekst se nastavlja ispod oglasa