Jedno od glavnih pitanja u ovoj epidemiji jest: koliko ljudi umire od koronavirusa? Ispočetka nije umirao nitko, ali znalo se da to ne može potrajati; i onda je umro prvi naš sugrađanin, pa drugi, treći – uvijek uz ono iritantno objašnjenje da je to osoba “starije životne dobi” te da ima “značajni komorbiditet” i/ili “kronične bolesti”.
Time se htjelo umiriti one mlađe i zdrave, iako nitko nije objasnio kolika količina mladosti i zdravlja štiti od prerane smrti. Na dan predaje ovoga teksta, umrlo je 23 ljudi od zloćudnog virusa – praktički svaki sat jedan naš zemljak preselio se na onaj svijet, od početka pandemije ukupno 511. Ali zašto je tih 511 slučajeva važnije od 50.000 drugih koji u Hrvatskoj umru svake godine, pitao je ovih dana hrvatski biolog Miroslav Radman, piše Boris Beck u kolumni za Večernji list koju djelomice prenosimo.
(…)
Tako je ovaj tjedan ugledni epidemiolog Franz Allerberger, u razgovoru za Treći program Austrijskog radija, na pitanje koliko će se ljudi zaraziti koronavirusom lakonski odgovorio: “Zarazit će svi – osim onih koji su prije toga umrli.” To jest – svi ćemo se zaraziti. A oni koji ne umru od virusa umrijet će od nečeg drugog.
Jedini dan kad je smrt vijest, to je na blagdan Svih svetih, kad se u katoličkim krajevima tradicionalno pohode groblja. Zapravo su se tradicionalno pohodila dan kasnije, na Dušni dan, a Svi sveti bili su radosno slavlje, nešto nalik Božiću – ali ne treba cjepidlačiti, glavno da se bar jednom godišnje ozbiljno razmisli o smrti. I nije dobro, kako to mediji potiču, sjećati se pokojnih i misliti na njihovu smrt. Ne, treba misliti na svoju smrt, i to na vrijeme, dok je još nema, da nas ne bi zatekla. Svaki svoj postupak treba pogledati, kako je to govorio nizozemski filozof Spinoza, iz vizure vječnosti, a ne se ponašati kao da se život može preživjeti.
Smrt je u medijima uvijek smrt nekog drugog, dalekog i nepoznatog; neobičan događaj, ali nas se ne tiče. Tek nas smrt bliske osobe podsjeća da ćemo se i mi morati odreći svega što imamo, što znamo i što jesmo. Ali smrt od virusa, iako ta osoba bila i stara i bolesna, kako to zamumulje u Stožeru civilne zaštite, smrt je koja bi i mene mogla pohoditi, jer virus je zbilja dosta zarazan i širi se zrakom. Vijesti o umrlima od korone uznemiruju nas zato što nas uznemiruje naša smrt. Smrt je jeziva, što se tu može. Ili, kako bi to rekao Woody Allen: “Ne bojim se smrti, samo ne bih volio biti tu kad dođe.”, zaključuje Boris Beck u kolumni za Večernji list.
Kolumnu u cijelosti pročitajte na Večernjem listu.
* Mišljenja iznesena u kolumnama osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr
Tekst se nastavlja ispod oglasa
