Zamislite da na svom putovanju svemirom na udaljenom planetu Barbarus-AD2020 naletite na stvorenja koja ne komuniciraju ni govorom ni pismom. Umjesto toga, sporazumijevaju se grimasama, pantomimom i drugim oblicima neverbalnog komuniciranja. Ako bi i proizvodila neke zvukove to bi više ličilo na nemušto kreveljenje ili koncert elektronske glazbe, nego na artikulirani jezik znakova i simbola. Na glavi bi možda imala antene putem kojih bi povremeno slala signale za neke složenije pojmove. Iako pomisao na takvu civilizaciju može djelovati pomalo šašavo, u njoj komunikacija ne bi bila sasvim nemoguća. Doduše, odsustvo neverbalne komunikacije suočilo bi tu vrstu s nekoliko nezgodnih posljedica. Prije svega, sva komunikacija bila bi direktna. Ako biste htjeli prenijeti poruku nekome tko je udaljen morali biste osobno otići k njemu ili poslati nekoga tko bi prenio poruku umjesto vas. Informacija bi bila vezana uz njenog nositelja i nestajala bi s njim, piše Borislav Ristić u kolumni za Večernji list koju djelomice prenosimo.
(…)
Prirođena lijenost ljudske vrste favorizira “hladne” medije na račun “toplih”, a razvoj “video kulture” u digitalnom dobu značio je i sve veće potiskivanje razuma i činjenica u korist doživljaja i emocija. Opredjeljujemo se za jednu ili drugu stranu jer nam se više sviđa prenositelj poruke, a ne zbog sadržaja poruke koju prenosi. Politika više nije argumentirana rasprava o činjenicama, već borba reklamnih panoa. Pored “personaliziranja” javne komunikacije, internet je tu komunikaciju učinio i neposrednom.
Pogledamo li društvene mreže vidjet ćemo kako sve više ljudi prenosi “uživo” sve moguće banalnosti svog života. Život se preselio na “live stream”. I vremenski okvir je sve uži. Bombardirani smo sadržajem koji od nas zahtijeva emotivnu reakciju, bez puno vremena za promišljanje. Računaju se samo “lajkovi” i “emotikoni”, a ne argumenti i dokazi. Za to se nema vremena.
To je i razlog zašto je zdravstvena kriza oko korone neminovno uzela formu panike. Ako se sjetimo prvih slika pretrpanih bolnica iz Wuhana ili Bergama, jedini smisao tih slika je bio izazivanje neposredne emotivne reakcije, a ne poziv na promišljanje o novoj situaciji.
Dok racionalni sadržaj epidemioloških mjera nije daleko odmaknuo od običnog sapuna i držanja distance, s druge strane vidimo kako su u međuvremenu znanstvenici napustili svoje laboratorije i preko noći se premetnuli u srdite “medijske zvijezde” i “starletane”.
Zapravo, uopće ne morate zamišljati onaj udaljeni planet u svemiru. Dovoljno je osvrnuti se oko sebe. Stara dobra Gutenbergova galaksija daleko je iza nas, a digitalno doba tradicionalne je oblike komunikacije učinilo suvišnim. Antene već imamo, pa se i sadržaj onoga u glavi čini sve izlišnijim, zaključuje Borislav Ristić u kolumni za Večernji list.
Kolumnu u cijelosti pročitajte na Večernjem listu.
* Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr.