Neprihvatljivo je da odnos liječnika, ravnatelja bolnica ili ministra zdravstva prema necijepljenima bude drugačiji od onoga prema cijepljenima. Ali,proteklih nekoliko tjedana, kao dio dogovorene medijske strategije ‘za cijepljenje’, mogli smo čuti izjave iz političkog i zdravstvenog vrha kojima se počelo prozivati dio građana koji nisu cijepljeni. Necijepljenima se predbacuje da “zauzimaju krevet drugim pacijentima”. Da “direktno diskriminiraju druge pacijente”. Odnosno, da su “moralno odgovorni za kolateralne žrtve”.
Zdravstveni i državni vrh pokreće diskriminacijski naratvi prema necijepljenima
“Moramo shvatiti da svaki necijepljeni koji završi u bolnici, zauzima krevet za nekog drugog koji boluje od neke druge bolesti” (Plenković, 6.11.2021). „Svaki krevet koji je dodijeljen COVID necijepljenom pacijentu, oduzima mjesto drugome tko boluje od bolesti i to moramo spriječiti” (Beroš, 6.11.2021). Ne znam je li ravnatelj KBC Zagreb Ante Ćorušić (29.20.2021) bio prvi koji je izrekao nešto slično: “Zauzimaju krevete odgovornim građanima, e sad mi vi recite tko je tu diskriminiran”. Ili je to bio netko drugi. Nije niti bitno. Činjenica je da je državni i zdravstveni vrh počeo medijsku hajku i vođeni diskriminatorni narativ prema dijelu pacijenata – necijepljenima.
Kad su nas, zdravstene djelatnike, učili da diskriminiramo pacijente?
Više od mjesec dana postavljam si pitanje – je li ovo zdravstveni djelatnici mogu uopće pomisliti, a kamoli izjavljivati u medijima? Za premijera se ne čudim. On nije pod Hipokratovom zakletvom. On je karijerni političar. No, liječnici? Pa kada su nas, zdravstvene djelatnike, učili da diskriminiramo pacijente? Ili da ih svjesno stavljamo u nepovoljan položaj kao krivce za neko stanje? Ovakav narativ grubo etiketira necijepljene te stvara nepovoljno okruženje za njihovo liječenje. Time ih se možda i obeshrabruje da se jave u bolnicu kada se razbole, da ne “zauzimaju krevet nekom drugom”. Kako se je moglo dogoditi da dio zdravstvenih djelatnika odobrava ovakav odnos prema necijepljenima? Sigurna sam da većina zdravstvenih djelatnika i građana ovo odbacuje s gnušanjem. Možemo li vjerovati da će isti političari ili zdravstveni djelatnici koji se usuđuju ovako dijeliti svoje pacijente – voditi ispravne državne i zdravstvene politike? Ili dobro utjecati na savjesno liječenje pacijenata bez obzira na status cijepljen/necijepljen?
Liječnička prisega je jasna: odnos prema cijepljenima i necijepljenima treba biti isti
Ženevska liječnička prisega glasi: „U času kad stupam među članove liječničke struke, svečano prisežem da ću svoj život staviti u službu humanosti. Svoje ću dužnosti obavljati savjesno i dostojanstveno. Najvažnija će mi briga biti zdravlje moga pacijenta. Čuvat ću tajne onoga tko mi se povjeri. Svim svojim snagama održavat ću čast i plemenite tradicije liječničkoga zvanja. Kolege će mi biti braća. U obavljanju dužnosti prema bolesniku na mene ne će utjecati njegova dob, bolest, invalidnost, spol, nacionalnost, politička, vjerska, rasna, ili klasna pripadnost, te spolna orijentacija. Ljudski ću život poštovati od samoga začetka. Ni pod kojom prisilom neću dopustiti da se moja medicinska znanja iskoriste protivno zakonima humanosti. Ovo prisežem svečano i slobodno, pozivajući se na svoju čast“.
Liječili smo četnike i JNA vojnike – i nikad nismo čuli da je “liječenje skupo”
Pripadam generaciji liječnika koja je studirala, diplomirala, stažirala i počela raditi tijekom Domovinskog rata. Bolnice su bile pune. Mukom smo se snalazili s lijekovima i sanitetskim materijalom. Imali smo mobilne sanitetske jedinice koje su išle na prve crte bojišnice….Ne sjećam se da su predsjednik Tuđman, ministar Hebrang ili zdravstveni djelatnici ikada spomenuli da postoje dvije vrste pacijenata – naši i ‘njihovi’. Nikada tijekom rata nismo čuli da vojnik neprijateljske vojske (JNA, četnik i dr.) zauzima krevet našem branitelju. Ili drugom pacijentu. Nismo čuli da troše lijekove naših državljana. Ili da je liječenje skupo. Iako smo znali da druge države (Srbija, BiH…) neće platiti troškove liječenja za svoje bolesne i ranjene. Bili smo ponosni na takve stavove – bili su liječnički, ljudski, uzvišeni. Tijekom Bljeska i Oluje radila sam kao liječnica u Okružnom zatvoru Zagreb. Pregledavali smo i liječili sve jednako. Bili smo ponos struke i Hrvatske.
Plenković, Beroš, Ćorušić dijele nas na cijepljene i necijepljene
A sada nas Plenković, Beroš, Ćorušić i ostali gotovo s likovanjem dijele na cijepljene i necijepljene stvarajući višestruku štetu pacijentima, zdravstvenim djelatnicima, ali i građanima koji se s pravom pitaju možemo li vjerovati da smo ‘za njih’ svi jednaki? Ili su neki jednakiji? Danas necijepljeni, a sutra možda – pušači, pretili, ovisnici i dr. – hoće li i oni sami biti krivi za svoju bolest i zauzimati krevet ostalima? Tko su uopće “ostali” u jednom zdravstvenom sustavu?
Cijepljenje je dobro za mnoge, spasilo je mnoge živote tijekom ove epidemije. Ali epidemija ne smije biti izlika za diskrimitorne izjave iz državnog vrha. I ne, necijepljeni nisu moralno odgovorni za kolateralne žrtve. Prije bi to bio slab i za mnoge nedostupan zdravstveni sustav (i bez korone) te nedostatak zdravstvenih djelatnika.
Vrijeme je da se ministar Beroš prestane skrivati iza epidemije i počne baviti unaprjeđenjem zdravstvenog sustava, poboljšanjem dostupnosti liječenja građanima i uvjetima rada zdravstvenih djelatnika.
I da – ministre Beroš, jeste li još uvijek i ministar necijepljenih?
* Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr.
Tekst se nastavlja ispod oglasa