Neurolog prof. dr. sc. Anđelko Vrca: O modelima nastajanja, trajanja i učincima virusa

Foto: Anđelko Vrca

Naše misli su ovih tjedana usmjerene prema velikoj nezgodi koja je zadesila cijeli svijet. To je epidemija zarazne bolesti koja je donjela veliki broj oboljelih i medju njima veliki broj preminulih. Uzrok joj je virus. Veliki broj ljudi bi u ovom trenutku želio znati puno toga o samoj bolesti, a veliki broj među njima bi htio puno više znati o uzročniku koronavirusu i virusima općenito, piše neurolog prof. dr. sc. Anđelko Vrca.

Do sada je u svijetu napisano nebrojeno raznih vrsta „dokumenata“ o virusima, uostalom kao i drugim uzročnicima bolesti iz svijeta mikroorganizama kao što su to prioni, rikecije, bakterije, gljivice, paraziti kao i razni nametnici. Bolesti koje oni izazivaju nalazimo ne samo kod ljudi, nego i medju životinjama i biljkama.

Ako se zadržimo samo na virusima mogli bi slobodno kazati da danas u svijetu postoji svježih relevantnih, referentnih, modernih i kvalitetnih, negdje oko sto knjiga. Svaka od njih, laički rečeno, broji oko tisuću stranica s „tekstom i slikama“. Kad bi bili u mogućnosti u kraćem vremenu pročitati i razumjeti svih tih sto knjiga od tisuću stranica ima se dojam da bi nam i dalje ostalo nešto nedorečeno. Uvijek nam nešto u tim tekstovima nedostaje i mnogo pitanja ostaje otvoreno. To se odnosi kako na čitače laike, manje i više obrazovane, tako i na ljude „prilično potkovane“ u medicini, mikrobiologiji. Svaki tekst koji pročitamo je dobar, ali kada ih idemo povezati u jednu cijelinu kao da „ne ide“. Struktura tih tekstova, iz spomenutih knjiga, vrlo lijepo objašnjava neku fazu u virologiji i baš kada očekujete da će krenuti istim logičkim i prihvatljivim stilom objašnjavati ono što nas najviše zanima dođete do ograda, predpostavki, isprika, „alibija“ i slično.

Zašto je to tako?

Pođimo nekim redom. Što je to virus? Virus je jedna organska „masa“ sastavljena od nasljednog materijala, dvostruke uzvojnice DNA i omanje nakupine različitih proteina, bjelančevina, koji se nalaze uz i oko DNA uzvojnice. I ništa više. DNA, dvostruka uzvojnica je kombinacija četiri kemikalije koje se zovu aminokiseline i nosilac je nasljednih osobina. Nasljedne osobine proizvode organske kemikalije, proteine, a proizvidnju proteina pokreću baš geni s DNA uzvojnice. Ne samo virus nego i svaka živa stanica ima svoj DNA. Međutim virus, kao i još jednostavnija struktura od virusa, prion, nema ono što ima svaka stanica živog organizma bilo jednostaničnog ili višestaničnog. Nema opnu, nema unutarstaničnu tekućinu ograđenu opnom, nema u toj tekućini jezgru, nema jezgricu, nema mitohondrije, nema unutarstanične cijevčice, tubule, i ostalo. Dakle, virus nije stanica, ali sa stanicom ga veže to što on, kao i svaka stanica, ima DNA. Na virusnoj i svakoj drugoj DNA uzvojnici su zapisani samostalni geni. Kako? Svaki je gen zapisan drugačijom kombinacijom i drugačijim brojem one spomenute četiri vrste aminokiselina. Nijedan gen nema isti zapis. Geni proizvode proteine, a proteini izražavaju sva svojstva onog koji je njihov nosilac, u ovom slučaju i virusa. Virusi tih samostalnih gena imaju od nekoliko stotina do nekoliko tisuća. A gle čuda, one spomenute virusne proteine proizvde samo nekoliko gena. Drugi geni od spomenutih stotina i tisuća su mirni, uspavani i ne proizvode nikada nikakve proteine?? Postavlja se razumno pitanje: što će onda virusu ti geni i odakle mu ti geni?? Kasnije ćemo se vratiti na to ključno pitanje svih pitanja u vezi virusa.

A sad: kako virus izaziva bolest? Virus u organizam ulazi putem otvora najćešće dišnog i probavnog ili preko kože i sluznica. Kad se nađe u organizmu naiđe na žive stanice i u njih ulazi. Kako? To mu omoguće njegovi proteini koji destabiliziraju nepropusnost stanične opne. To je najvažnija osobina virusa. Što tamo radi? Približava se nasljednom materijalu DNA stanice. (RNA je isto nasljedni materijal samo odvojen od DNA i smješten na drugoj lokaciji u stanici, dakle za ovaj tekst isto kao i DNA). Virus u tim „povoljnim i luksuznim uvjetima“ unutrašnjosti stanice u koju je ušao, odradjuje svoje „fizikalno biokemijske nagone“ karakteristične za ono što on ima, a to je njegov DNA. Shodno tome, virusni DNA se od dvije uzvojnice raspetlja i odvoji u dvije nespetljane samostalne i pojedinačne uzvojnice. Svaka od pojedinačnih raspetljanih uzvojnica ima „fizikalno biokemijski nagon“ da stvara sebi istu kao što je i ona od koje se odvojila. Kao slika u zrcalu. Tako nastaju od jedne duple uzvojnice dvije duple uzvojnice. Od jedne dvostruke zapetljane uzvojnice nastale su iste takve dvije. Gdje nalazi materijal za stvaranje dvije duple uzvojnice? Tamo gdje ga i ima „kao na tanjuru“, a to je DNA stanice u koju je virus ušao. Virus uzima samo gotovi materijal, a on je DNA stanice. Štoviše, u stanicama, u koju je virus ušao, ima materijala za nekoliko takvih podupljavanja. Virus nema nikakvih organela kao što ih ima stanica koje bi mogle nešto izgraditi. Virus uzima samo gotove „proizvde“. Virus, osim toga, „ne zna“ ništa drugo raditi. Zato virusu treba živa stanica koja ima „hrane“, a to je DNA. Mrtva stanica je nakupina nekvalitetnog raspadnutiog organskog materijala u kojoj se virus ne može poduplavati jer nema organizirane i strukturirane DNA kao hrane. Stanica nakon toga propada. Zašto? Zato što ona više nema DNA, nema više gena koji proizvode stanične proteine i sva svojstva te stanice. Posao je gotov. Od jednog virusa i jedne stanice nastalo je nekoliko desetaka virusa i nešto „smeća“ od raspadnutih djelova stanice. Virus nakon toga, aktivnošću nekih svojih gena proizvede nekoliko svojih proteina, koji mu daju osobine koje smo prethodno spomenuli, a najvažnija je sposobnost destabilizacije nepropusnosti stanične opne žive stanice. Svaki od tih virusa nastavlja isti „posao“ dalje dok ne uništi sve stanice u koje može ući. Proces je relativno jednostavan i relativno brz. Raste broj virusa, a smanjuje se broj stanica organizma. Nastaju smetnje u funkciji napadnutih organa i funkciji cijelog organizma kojemu organi pripadaju. Pojavila se bolest. Smrću organizma umiru i virisi, a njihov život se nastavlja tek u drugom organizmu u koji su se u međuvremenu, dok organizam nije propao, uspjeli „prebaciti“ inficirati ga. Ako se virusi nisu uspjeli prebaciti, živjeti u drugim organizmima, oni nestaju iz prirode. Primjer, nestanak virusa za velike boginje iz prirode, postoji samo konzerviran u laboratorijima.

Foto: Getty Images

Kako su nastali virusi? Virusi su nastali kao usputni događaj raspadnutih stanica nekog organizma. Stanice se raspadaju zbog kritičnog nedostatka kisika, kritičnog nedostatka drugih važnih materijala za normalan život i rad stanice, mehaničkim oštećenjima, otrovanjima, starenjem i slično. Raspadaju se svi njeni „derivati“, svi njeni sastavni dijelovi i svi tzv. organeli. Zato što su postali nestabilni svi njeni dijelovi u biokemijsko fizikalnom smislu.

Raspada se i DNA. Međutim, DNA se ne raspada odmah na svoje osnovne elemente od kojih je sastavljena, a to su one četiri aminokisline. To je krajnji rezultat. Ali prije tog krajnog rezutata DNA se raspada na nekoliko djelova koji postoje, egzistiraju, stanovito „međuvrijeme“ a imaju na sebi i dalje povezane aminokiseline u obliku gena. Na primjer, DNA se raspadne na deset djelova različite veličine. Recimo da jedan ili, slikovito, najveći dio ima i dalje tisuću genskih jedinica. Dok je DNA bila u živoj stanici ona je imala točno određeni kontrolirani redosljed aktivnosti pojedinih gena, a time i proizvodnje određenih proteina po svakom genu, ali samo kad za to dobije naređenje i prestanka proizvodnje proteina, kada joj se to naređenje uskrati. Tko izdaje takva naređenja i uskraćuje takva naređenja genima DNA? Opet neki drugi gen ili neka kemikalija u staničnoj tekućini, izvan gena, izvan DNA. Također, u to svojstvo spada i dijeljenje, umnožavanje stanične DNA, kada je to od nje zahtjevano, a prestanak dijeljenja kada joj je to uskraćeno. U zdravoj stanici je tako DNA radila kao „švicarski sat“ jer je ustrojena kao „mercedes“. Sve je išlo OK. Međutim, kada je ona oslobodjena od žive stanice i raspala se na manje komade koji su još neko vrijeme organizirani u obliku gena moguće je da jedan komad sada ima potencijal dijelenja, a nije pod zabranom, ima mogućnost stvaranja nekog proteina, a nije pod zabranom, nije pod utjecajem regulacijskog mehanizma stanice jer on u raspadnutoj stanici više ne postoji.

„Jamstva savršenog rada po švicarskom satu i Mercedesu“ su prestala važiti jer to više nije kompletna DNA u živoj stanici nego samo jedan njen dio izvan žive stanice. On, taj dio, ide u svoj „samostalan život“ koji karakteriziraju dvije osobine: dijeljenje i stvaranje proteina. Od komada DNA koji ima oslobođene te dvije osobine mogućnost dijeljenja i mogućnost proizvodnje nekih proteina mogu nastati tri stvari. Prvo je virus, drugo je tumorska stanica, a treća je materijal koji uzrokuje propadanje stanica bez virusa i bez tumora, a to je degeneracija. ( U ovom momentu ljudima je najpoznatija neurodegeneracija, a u okviru toga Alzheimerova bolest).

Kada od nekontroliranog dijeljenja ostataka ili nekontrolirane DNA nastaje virus, kada tumorska stanica, a kada materijal poznat kao materijal za degeneraciju?

Tumorska stanica ili, bolje rečeno, za tumorsku stanicu je potrebno da kod raspadnute prethodno zdrave stanice, ostane na okupu veliki dio DNA koji je oslobođen „regulacijskog mehanizma“ preko kojeg se daje dopuštenje, odnosno ograničava dijeljenje, to jest „kopiranje“. Tada taj oštećeni, ali nesputani i nekontrolirani dio DNA počne proizvoditi stanične elemente odnosno stanice bez ograničenja broja. Proizvodi ih iako to od njega nitko ne traži, ali ga nitko niti ne sputava. To je tumor. Ako nedostaje regulacija dijeljenja, kopiranja u oštećenoj DNA i još neki drugi gen, nastat će stanica koja nije funkcionalna, ali ipak stanica. Manje će sličiti prethodnoj stanici, ali povećavat će svoj broj, svoju masu i tumor će rasti. To su tzv. više ili manje diferencirani tumori.

Kad nastaje virus: Virus nastaje onda kad se odlomi neki manji komad ili neki dio DNA, a kako nema regulacijskog mehanizma dijeljenja nema niti onog koji „nagonu“ DNA ne da da se „kopira“ odnosno umnožava. Pored tog nedostatka slučajno ostane „na životu“ nekoliko aktivnih gena koji proizvedu nekoliko proteina. Ti zaostali aktivni geni mogu biti proizvođači onih proteina koji omogućavaju da takva tvorevina bude u okruženju u kojem je nastala, stabilna, a kao drugo da ima protein ili proteine koji joj daju svojstvo destabiliziranja nepropusnosti stanične opne zdravih stanica u blizini. A to su jedine tri potrebne osobine virusa, ali dovoljne za sve što virus jest. Tako smo dobili virus s mnogo nepotrebnih, ali nazočnih gena i nekoliko aktivnih koji daju stabilnost i mogućnost ulaska u ostale žive stanice. Možemo li reći da je virus manji brat tumora (materijal DNA za degerativni proces izaziva još manji brat virusa)? Možemo. Bit je samo u veličini raspadnutog dijela DNA i onog što mogu od sebe učiniti ti manji nesputani komadi raspadnute DNA.

Degenrativni proces je nešto složeniji i u ovom tekstu se za sada na njemu ne bi zadržavali. Možemo samo spomenuti: ogromna količina znanstvenih radova o degenerativnim primarno progresivnim degerativnim procesima u svojim zaključcima stalno „titra, vibrira“ oko dva pojam: nekontroliranog dijeljenja, nekontroliranog stvaranja „nečega“ što nezaustavljivo izaziva degenraciju i kao drugo, širenja tog „nečega“ po određenima vrstama stanica ili cijelog organizma, što znači „tzv. unutarnje zaraznosti“.

Dakle, tko je proizvođač virusa, tumorskih stanica i tzv „neobjašnjivih materijala degenerativnih procesa organa“? Sam organizam. Kako? Preko nekontroliranog raspadanja njegove DNA. Zašto? DNA nije samo organska struktura koja je u našem organizmu vrši pozitivne uloge u stanicama i organizmima. To je molekularna struktura ogromnih mogućnosti proizvodnje proteina, znači, raznih svojstava, razdvajanja i ponovnog stvaranja istog, dijeljenja, kopiranja. Kako cijela, i zdrava, na prirodnom mjestu u stanici, DNA je struktura ogromnih mogućnosti, ali je i pod svim mogućim kontrolama. Ako se taj potencijal DNA oslobađa u cijelini ili pojedinom dijelu u stanovitim okolnostima, DNA postaje opasan „otrov“. Da, baš upravo tako. Podsjeća me ovo na jednu našu narodnu poslovicu: zakoni bez sankcija su smješani, pravi cirkus, ali sankcije bez zakona su zločin! Ovdje se misli na raspadnute dijelove DNA kao strukture „bez zakona“.

Na koja pitanja ovaj model života najpotentnjije molekule u prirodi i povjesti prirode DNA daje odgovor?

Na pitanje od kuda tako velika količina uspavanih gena u virusu od kojih se koristi samo nekoliko i zašto su oni isti kao i geni domaćina? Je li ih domaćinu dao virus? Ne, nego ih je virusu dao domaćin, oni su dio raspadnutog DNA domaćina, oni su samo dio degradiranog domaćina. Oni su jedna frakcija DNA domaćina koja je proradila sama. Zašto je veliki dio gena neaktivan? Zato što ga nema tko aktivirati, a nije niti potrebno. Dakle, virus ne nastaje odozdo evolucijskim nadogradnjama. On nastaje odozdo degradacijom evolucijski stvorenog koji ima ostatni potencijal, ima ostatnu mogućnost.

Zašto se na viruse jedne vrste ili viruse jednog pojedinca u toj vrsti ne stvara imuni odgovor koji bi trebao ubiti virus? Ne može se stvarati kad su sve molekule od kojih je izgrađen i sve molekule koje proizvodi virusa iste kao i molekule vrste u kojoj je virus nastao i koje već organizam ima. Naime, imuni sustav zna sve svoje molekule i ne bori se protiv svojih molekula. Imuni sustav se bori samo protiv stranih, a u virusu, koji je nastao od materijala domaćina jedne vrste, nema stranih molekula.

Zašto virusi teško prelaze sa jedne vrste na drugu? Zato što su protinski sustavi virusa različitih vrsta različiti i druga vrsta ga prepozna i napadne kao „šalu malu“. Tu se krije velika virulentnost virusa u jednoj vrsti, a slaba u drugoj.

Može li se virus u svom daljnjem životu kad je nastao dalje „usavršavati“ i biti opasan i za drugu vrstu’? Može i to se dogadja. Kojim procesima? Jedan je tako često spominjana mutacija, a drugi je rekombinacija ili izmjenjivanje gena. Kako? Kada virus uđe u organizam druge vrste, prije nego ga imune stanice druge vrste prepoznaju i dohvate, ipak neki uđe u neku stanicu i nasloni na DNA stanice. On ne mora pokupiti od te DNA samo aminokisline za svoje poduplavanje, kopiranje, može pokupiti i cijeli gen ili nekoliko gena u seriji, a time postati genski bogatiji, a za imuni sustav te vrste neprepoznatljiviji, sporiji u njegovom eliminiranju. S druge strane baš „taj pokupljeni“ gen može otvoriti put prema dotičnoj vrsti. Mutacije. Kako se virusi sa svojom DNA vrlo brzo dijele i umnožavaju svaka promjena u njihovoj DNA kao kemikaliji pod utjecajem fizikalnih veličina može izazvati promjene ili aktivirati neki od njihovih uspavanih gena koje imaju. Ako je taj gen sa tom novom osobinom povoljniji za njihov život i razmnožavanje oni postaju opasniji u uništavanju živih stanica, znači brži i potiskuju druge viruse jer im uzimaju životni materijal i prostor. Dakle u svom životu u nekom organizmu oni se mogu i usavršavati. To znači razviti drugačiji gen ili aktivirati postojeći koji im daje neku za njih povoljniju, to jest za žive stanice, pogubniju osobinu.

U ovome svojstvu virusi nisu niti malo slični jednostaničnim i višestaničnim drugim „nametnicima, mikrorganizmima“. Oni su nešto drugo, oni se ne zadržavaju u jednoj vrsti, oni ulaze u sve organizme bez obzira na vrstu. Oni su „organizam u organizmu“ te imuni sustav svih vrsta na njih odgovara uspješno ili neuspješno, ali odgovara.

Karakteristike korona virusa koji napada čovjeka. U moru novonastalih virusa baš on ima sljedeće karakteistike. Relativno je velika DNA struktura. Ima nekoliko tisuća gena. Velik broj gena se nije uspio izraziti kao i kod svakog virusa. Međutim, ipak se u odnosu na druge viruse izrazio, stvorio relativno veliki broj proteina. U tom velikom broju od nekoliko desetaka aktivnih gena i njihovih proizvoda proteina, izrazili su se oni koji mu omogućavaju da bude stabilan izvan stanice organizma u organizmu dok ne uđe u stanicu te da uđu u stanicu na nekoliko mehanizama. Dalje, ima proteine koji mu omogućavaju da preživi stanovito vrijeme i u nepovoljnijim situacijama izvan organizma u izlučevinama ljudskog organizma kao što su to kapljice kihanja, suze, slina, izmet itd. Dakle prkosi općoj logici „života“ virusa. Može preživjeti i izvan žive stanice neko vrijeme.
Reklo bi se da je među tim primitivnim mehanizmima života koronavirus jedan od najkompliciranijih, „glumi stanicu“. Zato u epidemiološkom smislu nije potrebna samo izolacija od zaraženih nego i izolacija od stvari na kojima on može preživljavati neko vrijeme.

Kod ovog koronavirusa ima još nešto što ne odgovara na sva pitanja virologije niti imunologije niti epidemiologije. Kada sve dosad poznate parametre uvrstimo u stanovite statističke modele i pretpostavimo ishod prema tim modelima ne dobijemo odgovor koji se poklapa sa stvarnosti. Zašto? Zato što nam nedostaje još nekoliko elemenata, a ne poznamo ih.

Ima li takvih primjera u našem dosadašnjem iskustvu „statističkom modelu“ i iskustvu kao i kod korona pandemije ? Ima.

Početkom dvadesetog stoljeća počela se pojavljivati jedna bolest koja je u gastroenterologiji bila veliki problem. Naime, zbog migracije stanovništva u gradove, promjene načina života i prehrane povećano se javlaju ulkusi na želucu i dvanaestercu, poznati kao ulkusna bolest. Velik i slabo rješiv zdravstveni problem. Shvaćen kao progrizanje sluzice želuca i dvanaesterca vlastitom kiselinom iz želučanih žlijezda i žuči, a koje su tu radi probave hrane koja je zbog gore navedenih uzroka promjenila otpornost. Liječenje sve do osamdesetih godina prošlog stoljeća prilično bizarno, antacidima, koji smanjuju kiselost želučane tekućine ili presjecanjem živaca koji autonomno potiču lučenje tih žljezda. Već dvadesetih godina prošlog stoljeća njemački biomatematičari, biostatističari i epidemiolozi su medelirali ulkusnu bolest kao zaraznu bolest. Kao model koji je sličan zaraznoj bolesti. Tako je rekla biostatistika i epidemiologija. Međutim, tadašnje poznavanje mikrobiologije je govorilo da je to nemoguće. U tako kiselom mediju probavnog sustava ne može opstati nijedan mikrorganizam jer ga oni tadašnjim tehnikama nikako nisu mogli dokazati. Biostatističare su tadašnji autoriteti lako demantirali ili što bi se reklo današnjim riječnikom „popljuvali“. Nikad se više nisu pojavljivali sa svojom tzv. suludom idejom. Do pojave australskog lječnika koji je dokazao da devedeset posto ulkusa želuca i dvanaesterca izaziva bakterija HP. Štoviše, dokazao njeno postojanje i liječenje. Kako? Na sebi. Zarazio se i izliječio. Za to je dobio Nobelovu nagradu. Znači, epidemiologija i biostatistika su bile u pravu već dvadesetih godina prošlog stoljeća, ali ih nitko nije slušao. Nešto slično i danas kao da se nazire i s koronavirusom. Reklo bi se laički: ima tu još nešto, a ne samo virus:

No na kraju može li se pobjediti u biti, u suštini korona virus? Može. Kako?

Svijet mikroorganizama, kao i razni drugi živi, neživi ili uvjetno živi svjetovi imaju, prema evolucijskim zakonima, gdje se god pojave, neku ravnotežu. Što to znači? Ako se razvija jedan i drugi oko njega se razvijaju i mješaju „u njegov životni prostor“. Tako nastaje neka ravnoteža. Niti jedan se ne razmnoži prejako. Ne daju mu drugi. Zašto korona virus sada? Došao je u situaciju gdje u ljudskom organizmu nema prirodnog neprijatelja. Ne mislimo tu na prirodni ili umjetni imunitet nego druge mikroorganizme iz njegovog okruženja koji bi ga trebali pobijediti ili ograničiti. Što to znači? Korona virus su u ravnoteži držali ili pobjedili drugi virusi ili mikroorganizmi kojih je naprostio nestalo. Kako? Možemo to smatrati trenutkom biološkog razvoja, vremenskom rupom bez kompetieitivnig mikroorganizma ili našim djelovanjem. Možda je naš način življenja, naši antibiotici, naša cijepljenja, naš zahvat u imunološki sustav imuno supresorima, imunomodulatorima, monoklonskim antitijelima poremetio ravnotežu medju mikroorganizmima, među virusima. Eliminirali smo ono što ne znamo, ali jesmo. Od ostalog bi htio posebno istaknuti: suvremeno življenje zadnjih desetljeća nas je izložilo dvama vrlo važnim kemikalijama a to su pesticidi i teški metali kojih prije nije bilo toliko, a oni su isto tako poduprili neravnotežu u mikro svijetu iz kojeg je jedan mikroorganizam iskočio. Postalo mu je zbog toga ugodno „ko u Banji Koviljači“, kako bi se reklo u bivšoj državi.

Traženje riješenja za korona virus ide, prema ovoj pretpostavci, teškim, možda i pogrešnim putem. Teško ćemo ga se riješiti cijepljenjam ili ljekovima. Riješit će to drugi virus ili drugi mikroorganizam. Zamislimo neki dobroćudni virus koji zarazi naš organizam. Za nas bezopasan, a korona virusu oduzme životni prostor.

Moje duboko, osobno i privatno mišljenje: čini mi se da su neki laboratoriji baš krenuli tim putem. Možda u Kini ili Japanu?? Proučavaju uz koji virus ili mikroorganizam ne može preživiti „mrska korona“ (malim slovom).

O preboljelima korona virusa? Ostavlja li imunitet? Ako je korona virus pobjedio neki drugi mikrorganizam ili neka kemikalija koji su se momentalno našli u tijelu nekog pojedinca onda nema imuniteta jer se imuni sustav nije ni istakao u riješavanju koronavirusa. Ako ga je pobjedio imuni sustav onda je imunitet ostao. Predpostavka, par postotaka preboljelih nema i dalje imuniteta. A možda su oni za istraživanje najzanimljiviji. Tko je to njima pobjedio koronavirus, postavlja se pitanje? E da je znati.

*Prof. dr. sc. Anđelko Vrca pročelnik je Katedre za Neurologiju Medicinskog Fakulteta Sveučilišta u Mostaru

Podržite nas! Kako bismo Vas mogli nastaviti informirati o najvažnijim događajima i temama koje se ne mogu čitati u drugim medijima, potrebna nam je Vaša pomoć. Molimo Vas podržite Narod.hr s 50, 100, 200 ili više kuna. Svaka Vaša pomoć nam je značajna! Hvala Vam! Upute kako to možete učiniti možete pronaći OVDJE

Izvor: narod.hr