Oboljeli od COVID-19 posebno su ranjiva skupina, jer ne mogu kroz duže vrijeme primati posjete članova svoje obitelji, boluju od nepoznate bolesti, osim sa simptomima bore se i sa strahom. Upravo zato važno je da im bude omogućen pristup svećenika za sakramente i duhovnu potporu.
Iskustvo potvrđuje: Svećenik na odjelu za COVID-19 nije luksuz, već čimbenik oporavka
Narod.hr odlučio je istražiti kako oboljeli od Covid-19, koji se nalaze u dvije zagrebačke bolnice, mogu dobiti duhovnu skrb. Klinici za infektivne bolesti “Dr. Fran Mihaljević” i KB Dubrava, koja je pretvorena u Covid bolnicu, poslali smo upit i zatražili informacije koje su važne oboljelima i njihovim obiteljima.
Pitali smo:
1. Je li oboljelima od COVID-19 osigurana duhovna skrb i potpora u Vašoj bolnici?
2. Ako da, na koji način je organiziran dolazak svećenika i davanje sakramenata?
3. Koja je procedura za oboljelog i/ili članove njegove obitelji – kome se konkretno trebaju javiti kako bi zatražili dolazak svećenika radi ispovjedi, pričesti i/ili bolesničkog pomazanja?
4. Da li se u okviru medicinske skrbi pacijente i njihovu obitelj informira o mogućnosti dolaska svećenika i načinu upućivanja zahtjeva za njegov dolazak?
Odgovore ćemo objaviti kad ih dobijemo.
Podsjetimo, brojna istraživanja potvrđuju da se pristup svećenika bolesnicima treba tretirati kao esencijalna, osnovna skrb, jer dokazano doprinosi oporavku.
Iz perspektive općeg kirurga, svećenika i ravnatelja bolnice, dr. Daniel E. Hall, protestanski pastor piše u znanstvenom časopisu za religiju i zdravlje o tome kako je svećenicima bilo zabranjeno posjećivanje vjernika u većini bolnica diljem SAD-a tijekom vrhunca pandemije koronavirusa.
Autor objašnjava zašto pastoralni posjet treba smatrati osnovnom njegom – posebno u vrijeme krize – i potiče administratore bolnica u cijeloj zemlji, da se svećenike prihvati kao neophodno osoblje, uz uspostavljanje pravila i postupaka kojim bi se umanjuj rizik za pacijente i svećenike u posjetu.
S obzirom na činjenicu da su većinu bolnica u SAD-u osnovale vjerske organizacije te one još uvijek nose pečat tog utemeljenja u njihovim imenima, bilo bi tragično da te iste bolnice odsjeku pacijente od svojih vjerskih zajednica upravo u vrijeme kada su im potrebne najviše, argumentira dr. Hall.
“U više od jednog slučaja znam da je umirućem pacijentu uskraćen pristup svećeniku, čak i uz pokušaje prosljeđivanja telefona na uho pacijenta radi riječi utjehe i molitve. Većinu bolnica diljem SAD-a osnovale su vjerske zajednice”, ističe.
Autor piše kako su samo u Pittsburghu bolnice nazvane po rimokatoličkim, episkopalnim, prezbiterijanskim, luteranskim i židovskim osnivačima.
“U vrijeme antike nisu postojale dobrotvorne bolnice za njegu o bolesnima jednostavno zato jer je potreba za skrbi nastala tek u redovničkim zajednicama.
Njega, čak i kad izlječenje nije moguće utkana je u temelje naših bolnica. Odvajanje pacijenata od njihovih vjerskih zajednica koje im pružaju podršku je kratkovidno, posebno u vremenu kada je medicinska tehnologija često nemoćna zaštititi od ovog virusa. Potrebna nam je podrška i pomoć naših kolega svećenika”, zaključuje Hall.
Pastoralna je skrb ključna za one koji je traže, jer osobno i javno zdravlje nisu jedine vrijednosti koje vrijedi slijediti – čak i u pandemiji. Nemojte me pogrešno shvatiti, zdravlje je vrlo, vrlo važno, ali kao što je Shakespeare primijetio kroz Hamleta: ‘Na nebu i zemlji ima više stvari, Horatio, nego što sanjaš u svojoj filozofiji’. Bolesti svih vrsta izoliraju bolesnike i dijele ih od odnosa zbog kojih život vrijedi živjeti i o kojima ovisi naš zajednički život. Takva izolacija i razdvajanje izvor su velike patnje za one koji su bolesni”, piše Hall.
“Zanemarivanje pastoralnih potreba pacijenata nije opcija. Dvije trećine ispitanih pacijenata smatra da je duhovna podrška nužna skrb; čak i više na kraju života (Balboni i sur. 2013; Koenig 1998; MacLean i sur. 2003; Steinhauser i sur. 2000).
U svom pismu vjernim kršćanima u Rimu, sveti Pavao uvjerava da ni smrt, ni život, ni moći, ni kneževine, ni sadašnje stvari, ni stvari koje će tek doći, ni visina, ni dubina – ništa, čak ni Covid-19 – ne mogu nas odvojiti od ljubavi prema Bogu u Kristu Isusu, čije ruke i noge čine njegovi ljudi na zemlji zvani Crkva. Uskratiti kršćanima priliku da utjelove ovu istinu koja traje čak i kad su tehničke moći medicine bezuspješne, bila bi tragedija vrijedna Shakespearea. A uskratiti ovakvu vrstu svjedočenja ljudima bilo koje vjere u institucijama koje su utemeljile vjerske zajednice bilo bi oličenje ironije”, zaključuje dr. Craig E. Hall, opći kirurg, ravnatelj bolnice i protestantski pastor.
Tekst se nastavlja ispod oglasa