Tijekom povijesti društveni status i mjesto stručnjaka u javnosti i društvu mijenjao se ovisno o vladajućem političko-društvenom svjetonazoru. Suvremena figura stručnjaka nalikuje figuri instant-magičara, čudotvornog čarobnjaka koji ima specijalizirani stručni hermetični žargon (filozofija, eko, psiho, medicinsko, tehno-nešto) i nadasve medijsku mrežu koja ga redovito poziva i tetoši, piše Jure Vujić za Vijenac.
Otkako je kriza s koronom počela, ne prođe dan bez komentara, ekspertiza, mišljenja, izjava virologa, epidemiologa, medicinskih stručnjaka, koji naizgled nudeći odgovor na sve nažalost često sami sebe demantiraju proturječnim statistikama, dokazujući koliko je zapravo krhka znanost kada su u pitanju konkretni odgovori na nešto što poput virusa COVID-19 ostaje nepoznato u smislu uzroka i učinaka. Unatrag nekoliko godina svjedoci smo porasta javne političke, gospodarske, ali i ekspertne zdravstvene moći, kao da je politička sfera, kojoj je zadaća u osnovi zaštita nacionalnih interesa i opća dobrobit zajednice, ustupila mjesto novo oktroiranoj kasti znanstvenika, eksperata, stručnih sveznalica, koji su kolonizirali svakodnevni medijski javni prostor.
Otkako se kriza zbog korone našla u središtu medijske pozornosti, liječnici epidemiolozi sveprisutni su u medijima, posebno u 24-satnim vijestima. S druge strane, od ekonomista, sociologa, politologa čuli smo relativno malo iako su se društvene, psihološke ili ekonomske posljedice zatvaranja i socijalne distancijacije mogle pokazati jednako ozbiljnima kao i sama kriza koronavirusa.
Otkako se kriza COVID-19 našla u središtu medijske pozornosti, liječnici epidemiolozi sveprisutni su u medijima, posebno u 24-satnim vijestima.
Oduvijek su stručnjaci postojali, no tijekom povijesti njihov društveni status i mjesto u javnosti i društvu mijenjali su se ovisno o vladajućem političko-društvenom svjetonazoru. Pojam ekspertokracije usko je povezan s pojavom moderniteta i sve veće složenosti društvenih odnosa i ekonomskog funkcioniranja društva. Legitimacijski diskurs u korist vladavine eksperata, koja se pridružuje općem načelu tehnokratskog upravljanja i na razini „globalnog upravljanja“, jest da složenost izazova liberalne globalizacije nameće političkim akterima – koji su, u okviru predstavničke demokracije, sredstvo narodne suverenosti – da dijele ili čak delegiraju svoju odgovornost u donošenju odluka akterima iz civilnog društva i tržišta, jer navodno samo stručnjaci sa specifičnim vještinama mogu postići optimalne rezultate. U tom kontekstu, srž problema tehnokracije i vladavine eksperata jest njezin odnos i nekompatibilnost sa samim temeljnim načelima demokracije.
Tehnicizacija politike i znanstvena politička korektnost
Kriza korone rasvijetlila je političku podjelu između pristaša „tehnicizacije“ političke moći koja se oslanja na eksperte i „populista“ koji nastoje jačati ulogu naroda u procesu odlučivanja. Pojavom novog neoorvelovskog jezika biopolitičke moći, koji je nastao u sklopu medikalizacije javnog prostora, nastala je nova politička korektnost, tzv. znanstveno korektno, koja pomalo miriše na scijentizam, a sve različite medicinske i alternativne teze nazivaju se teorijom zavjere. Nije ni čudo da su populisti tu novu političku korektnost svemoćne znanosti identificirali kao glavni uzrok krize legitimiteta političke moći. Međutim, treba imati na umu da stručnjaci ne čine monolitni blok jer proturječe jedni drugima i često se upuštaju u sterilne polemike. Pojam „znanstvenog konsenzusa“ čini se sve nejasnijim i teško ga je postići, dok brojni stručnjaci govore o „znanstvenom populizmu“, koji se odnosi na alternativne i kritičke teze.
Pojam ekspertize, koji nastaje u Velikoj Britaniji u 16. stoljeću kroz figure stručnjaka medijatora, postupno ulazi u znanstvenu sferu kroz društvene znanosti, koje danas u sklopu suvremenih tzv. science and technology studies proučavaju odnose tehnoznanosti i moći.
Zanimljivo je ustanoviti kako filozofske korijene današnje tehnokracije pronalazimo kod „utopijskih socijalista“ iz 19. stoljeća i u ideologiji Saint-Simona, koja je u sklopu tadašnjeg prosvjetiteljstva zagovarala vjeru u linearni neprestani napredak, znanstveno utvrđen kao „pravi smisao povijesti“, i u ideal emancipacije čovjeka u odnosu na njegove arhaične okove. Sensimonizam želi biti u osnovi eudemonistički opći projekt i ukazuje na nastanak „univerzalnog mira“ kao jedini horizont koji dolazi.
Politika se mora u potpunosti staviti u službu potpore industrijskom napretku, štoviše Saint-Simon politiku proglašava „naukom o proizvodnji“ i predviđa cjelokupno „upijanje politike u ekonomiju“. Uz veličanje mobilnosti bez prepreka, sensimonizam zagovara likvidaciju nasljedstva i obitelji, navješćujući današnji bezgranični trend i hipermobilnost globalnoga nomadizma. Postulati Saint-Simonove misli pronalaze dojmljiv suvremeni odjek u tezi tekućeg moderniteta i društva Zygmunta Baumana. Ne treba zaboraviti da je sensimonizam bio glavna inspiracija ideji europskog zajedničkog tržišta – prvobitna Europska zajednica za ugljen i čelik na čelu sa Jeanom Monnetom, jednim od očeva Europe i deklariranim sensimonistom. Sensimonističke teze poslije će i pronaći plodno tlo unutar postupne menadžerizacije i tehnokratizacije politike koju opisuje James Burnham u djelu Menadžerska revolucija.
Medikalizacija društva
Medijska zastupljenost medicinskih eksperata također je simptom procesa medikalizacije javnog i privatnog svakodnevnog života. Taj proces, koji se očituje kroz široku lepezu zdravstvenih i biopolitičkih mjera, rezultat je duga procesa nastanka moderne medicine i njezina ustoličenja kao socijalne institucije. Predstavljena kao pozitivna inovacija i socijalni napredak što smanjuju stopu smrtnosti, medikalizacija je proizvela patologizaciju društvenih ponašanja i socijalnih problema poput medikalizacije zločina. Stoga je taj fenomen naišao na razne kritike koje ukazuju na ekscese medikalizacije: izum novih bolesti i nepotrebno uzimanje lijekova.
Francuski filozof Georges Canguilhem kritizira biomedicinski redukcionizam, jer se ljudski organizam ne može svesti na fizikalno-kemijske mehanizme, dok njegov učenik Michel Foucault u nekoliko djela opisuje medicinsko upletanje u privatnu sferu kao biopolitiku, koristeći se pojmom medikalizacije kako bi pokazao dominantnu važnost medicinskog govora u društvenom životu. Komodifikacija zdravlja paralelno se razvija s procesom medikalizacije postojanja, što zdravlje čini nekom vrstom sekularne religije, gdje je tijelo definitivno zamijenilo dušu u skladu s biopolitičkim ključem Michela Foucaulta.
Ideološke korijene medikalizacije pronalazimo u ideologiji higijenizma koji iskorištavanjem hipohondrijske tendencije pojedinaca rezultira sve većim nadzorom nad životnim navikama, pomirenjem moralnog puritanizma i konformističke homogenizacije ponašanja s prihvaćanjem štetnih političko-ekonomskih uzora i prakse. Veliki križarski marketinški i javni ratovi protiv alkohola ili duhana, koji se temelje na svetim tekstovima zdravstvene struke, dio su te biopolitike koja instrumentalizirajući „pravo na sreću“ nastoji standardizirati ponašanje kako bi ga integrirala u logiku potrošnje i marketinga u korist tržišnoga profita.
Imperativ zdravlja, tjelesne performativnosti kao neodarvinistička poluga društvene homogenizacije, odraz je vladavine biokracije, oblika vladavine zasnovana na zdravom životu, odnosno kontroli sama „golog života“ o kojem govori Giorgio Agamben. Iako je zdravlje dakako važna i poželjna egzistencijalna kategorija, nikada ne može biti apsolutna vrijednost jer ga svi ranije ili kasnije izgubimo. Danas, odnosno od trenutka kada je čovjek materijalno emancipiran i lišen transcendencije, da bi u konačnici bio sveden na tržišni proizvod, postavljeno je zdravlje kao apsolutna vrijednost. Isti imperativ zdravlja odraz je demonizacije smrti, posljednjeg demona kojeg moderno društvo nastoji egzorcizirati putem palijativnih i terapeutskih mjera umjetnoga produženja života.
Teologija zdravlja
Slijepa vjera u znanost i eksperte opstaje na razini relikta drevne magične misli iz prošlosti. Možemo se prisjetiti pojave prvoga biblijskog stručnjaka praoca Josipa, faraonova savjetnika (Knjiga Postanka), kojeg faraon zadužuje da interpretira njegove snove. Suvremena figura stručnjaka nalikuje figuri instant-magičara, čudotvornoga čarobnjaka koji vlada specijaliziranim stručnim hermetičnim žargonom (filozofija, eko, psiho, medicinsko, tehno-nešto) i nadasve medijsku mrežu koja ga redovno poziva i tetoši. Nije ni čudo da danas, kako ističe njemački književnik Arnold Stadler, virolozi zamjenjuju teologe, jer smo u potpunosti zanemarili egzistencijalnu dimenziju smrti u neprestanoj borbi za zdravlje i protiv virusa. Po njemu su eksperti postali sveprisutni poput „velikih svećenika nove religije zdravlja, koja je potpuno zemaljska i svjetovna“.
Kršćansko teološko poimanje zdravlja u biti je suprotno od suvremene verzije sekularizirane teologije performativnog zdravlja i kulta tijela, jer se temelji na biblijskom teološko-antropološkom poimanju tijela i zdravlja, koje se stavlja u kontekst eshatološke perspektive spasenja. Tehnokratizacija politike ujedno je i proces dezesencijalizacije političke djelatnosti i biti. Političari se sve češće nastoje dezangažirati kod delikatnih i složenih pitanja, prenoseći odgovornost na „eksperte“ koji nisu tu samo za savjete, nego i za formiranje javnog mišljenja. Ne treba zaboraviti da nijedna znanost nije u potpunosti neutralna te je i sama plod složenog ideološkog procesa. Transferirati odgovornost iz političke javne sfere na eksperte poistovjećuje se s depolitizacijom politike i negiranjem demokracije jer ako izabrani zastupnici i političari na izborima samo upravljaju ekspertnim odlukama, onda je dovedena u pitanje sama svrsishodnost demokratskih izbora.
Od doba Aristotela i Platona čovjek si postavlja pitanje mjesta i moći politike u društvu. Danas se promiče konfuzija funkcija u mnogim društvenim segmentima, a javno i političko djelovanje podvrgnuto je repertoaru tehničkog problema, što znači da je političko odlučivanje reducirano na razini izbora određenog rješenja. U tom kontekstu „vladavina stvari zamjenjuje vladavinu ljudi“, ekspertokracija je zapravo odraz našeg modernog doba u kojem se stručnjak sve više autonomizira i prisvaja političku funkciju putem fragmentacije našeg okruženja na tehnocentrirana specijalizirana područja.
Politika u smislu res publica (javna stvar) uvijek će biti usmjerena prema vrhovnom i konačnom cilju, tzv. telos, dok znanost, ekspertiza, nikada ne postavlja pitanja konačnih ciljeva jer ostaje na instrumentalnoj razini sredstava i pitanja kako. Zbog toga što suvremena tehnokratska politika zanemaruje i potiskuje pitanje zašto i konačne ciljeve, odobravajući isključivo pitanje metoda i sredstava, može se reći da se provodi oblik tehnokratskog despotizma. Pluralizam bez istinske pluralnosti, demokracija povrgnuta procedurama i ekspertnim odlukama, apologija „znanstvenog konsenzusa“ u ime složenosti postupno se pretvaraju u tehnokratske ideološke poluge ucjene.
U tom smislu, John Dewey kritizira ekspertokraciju u korist poimanja jače demokracije utemeljene na građanskom sudjelovanju te suprotstavlja deliberativnu demokraciju ekspertokraciji, jačanjem autoriteta javnog i transparentnih institucija. Max Weber uspostavio je klasičnu razliku između znanstvenika i političara: politika je područje zauzimanja stajališta i donošenja suverenih odluka, dok znanost i znanstvenik analiziraju političke i društvene strukture. U neizvjesnoj i nepoznatoj situaciji eksperti su ranjivi jer se ekspertiza temelji na poznatim i verificiranim podacima i činjenicama, te su izloženi hipotezama, prognozama i slučajnosti. U kontekstu zdravstvene prijetnje i „nepoznate“ ugroze poput virusa, Weberova odgovornost političara i etika uvjerenja znanstvenika trebaju biti različite i odvojene odgovornosti i svaka mora pokazati važnost svojih postupaka.
Odgovornost političkog autoriteta jest informirati javnost o stanju znanja i raspoloživim sredstvima i zauzeti jasno stajalište o postizanju ciljeva za interes javne stvari, bez skrivanja iza kontroverzi među stručnjacima, dok se eksperti trebaju ograničiti na savjetodavnu ulogu i ne zadirati u područje procesa donošenja političkih odluka, jer za to nisu ovlašteni autoritetom demokratskog izbornog legitimiteta.
Tekst se nastavlja ispod oglasa