Na današnji dan 11. kolovoza 1456. umro je Janko Sibinjanin, vjerojatno najveći i najuspješniji borac i vitez kršćanske Europe u borbama protiv muslimanskih Turaka.
Katolička enciklopedija ga spominje kao jednog od herojskih branitelja katoličke vjere protiv muslimanskog imperijalizma (http://www.newadvent.org/cathen/07564b.htm).
Taj velikan europske povijesti ušao je i u hrvatsku narodnu pjesmu kao borac protiv Turaka („Jeste li vidjeli moga sinka Janka“), a za hrvatsku povijest je značajan jer je sudjelovao u mnogim bitkama kada se odlučivalo i o sudbini Hrvata.
Bio je otac Matije Korvina, jednog od najmoćnijih hrvatsko-ugarskih kraljeva.
Kada je umro u Zemunu na današnji dan, papa Kalist III, rekao je razmišljajući o Jankovim zaslugama za obranu kršćanske Europe slijedeće riječi: “ Jedno od svjetlila kršćanstva se ugasilo.“.
Ušao je u legende i pjesme mnogih naroda Europe koji su stenjali pod turskim jarmom i koji nastojali sačuvati kršćansko ime i identitet.
Tko ustvari Janko Sibinjanin?
Janko Sibinjanin je pravim imenom Hunyadi Janos (hrv. Hunjadi Ivan), porijeklom iz plemićke ugarske obitelji u Erdelju (danas Transilvanija u Rumunjskoj).
U stalnim borbama i uspjesima protiv Turaka, osobito u dijelovima Europe omeđenim rijekama Savom, Dravom i Dunavom stekao je velike simpatije kršćanskog svijeta i ušao u narodne legende.
Sredinom 15. stoljeća upao je sa svojom kršćanskom vojskom na mnoga područja današnjeg Balkana koja su bila pod turskim jarmom, pa je tako potisnuo Turke iz njihove jake utvrde Smedereva, Vlaške (današnja Rumunjska), a 1443. skupio je u Budimu veliku kršćansku vojsku u kojoj su bili i Hrvati s namjerom da protjera Turke u Aziju. Ostvario je brojne pobjede i došao sa svojom vojskom čak do Sofije i obala Crnog mora.
Veliki problem Hunjadijevoj vojsci su predstavljali zima, nestašica hrane i jak turski otpor, kao i pokušaji raznih političkih kompromisa europskih vladara. Snagu kršćanske vojske slabili su pojedini izdajnički vladari Balkana kao srpski despot Đurađ Branković i vlaški vojvoda Vlad Tepeš Drakula,koji su time postali omraženi u kršćanskim narodima. Zanimljivo da je kasnije
Vlad Tepeš opet promijenio stranu i prišao Hunjadiju u bitci kod Beograda.
Izdaja srpskog despota Brankovića u drugoj velikoj bitci na Kosovu 1448.
Tako je i poraz kršćanske vojske u drugoj velikoj bitci na Kosovu 1448. posljedica izdaje kršćanskih vladara vlaškog prijestolonasljednika Dana II i spomenutog srpskog despota Đurađa Brankovića koji su presreli kršćansku vojsku Juraja Kastriotića koja je iz područja Skadra i današnje Albanije išla u pomoć Hunjadijevim snagama na Kosovu.
Kasnije se Hunjadi osvetio srpskom despotu zbog izdaje nanijevši mu težak poraz.
Zanimljivo je da je Đurađev otac srpski despot Vuk Branković u povijesti i narodnoj bio također označen kao jedan od izdajnika koji je pomogao turskoj vojsci da nadvlada kršćanske snage na Kosovu 1389. Malo je poznato da su toj velikoj bitci osim Srba sudjelovali i albanski vojnici kao i katolici Hrvati bosanskog kralja Tvrtka, pa čak i Hrvati iz Hrvatske (http://www.historiografija.hr/hz/1989/HZ_42_5_ANTOLJAK.pdf).
Beogradska bitka i smrt
Pad Carigrada 1453. bio je težak udarac za Europu,te se uvukao strah da bi Turci mogli osvojiti Beč, a onda i cijelu Europu.
Jedna od odlučujućih bitaka protiv nadiranja Turaka u Europu bila je kod Beograda (mađ. Nandorfehervar) gdje je pod vodstvom Hunjadija prvo Beograd utvrđen i ojačan, te tako spreman za obranu. Podršku u ovoj ključnoj bitci za katoličku Europu dao je i sveti Ivan Kapistran koji je osobno došao iz Italije molitvom, zagovorom i svakom vrstom ohrabrenja pomoći kršćanskim snagama.
Kršćanski vojnici iz cijele Europe, a osobito iz Hrvatske, pridružile su se Hunjadijevoj vojsci.
Turci su doživjeli 1456. težak poraz kod Beograda, a sam sultan Mehmed II je bio teško ranjen.
Ova pobjeda osigurala je mir na panonskim granicama hrvatsko-ugarskog kraljevstva 70 godina(!), a pobjednik Janko (Janos) ušao je u legende i pjesme koje su se održale do današnjeg dana.
Papa Kalist III. u vrijeme priprema za bitku kod Beograda odredio je da svakog dana u podne zvone zvona na katoličkim crkvama Europe pozivajući na molitvu za dobar ishod bitke i pobjedu nad Turcima.
Tri tjedna nakon pobjede, poradi velikog broja nepokopanih tijela u okolici Beograda, izbila je kuga u logoru Hunjadijeve vojske. Hunjadi je umro 11. kolovoza 1456. godine u Zemunu (ili Iloku?), a nedugo za njim i sveti Ivan Kapistran koji je i pokopan u Iloku. Kasnije su njegovi ostaci preneseni u katedralu u Stolnom Biogradu i položeni uz njegova starijeg brata.
Zbog svoje izuzetno mudre politike, privrženosti kršćanskoj (katoličkoj) vjeri i vojnih uspjeha postao je čašćen u cijelom kraljevstvu kao zaštitnik slabih, bez obzira na narodnost, a svi su ga narodi počeli prihvaćati kao vlastitog junaka.
Smrt Janka Sibinjanina i njegov značaj za kršćansku Europu:
Tekst se nastavlja ispod oglasa
