11. listopada 1946. presuda Stepincu – koju je molitvu egzorcizma molio u Lepoglavi, a što je rekao o vjernosti Papi?

Foto: Zagrebačka nadbiskupija

Na današnji dan, 11. listopada 1946., osuđen je na 16 godina zatvora zagrebački nadbiskup Alojzije Stepinac. Taj hrvatski mučenik, blaženik i kandidat za kanonizaciju sveca sveopće Crkve, osuđen je u montiranom komunističkom procesu. Prošle 2016. Županijski sud u Zagrebu je u cijelosti poništio presudu Alojziju Stepincu koji je tako nakon 70 godina i pravno dobio status koji je uvijek imao u hrvatskom narodu – nevino osuđenog čovjeka radi svoje kršćanske vjere i domoljublja.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Nadbiskupov nećak Boris Stepinac, koji je pokrenuo reviziju, rekao je nakon objave sudske odluke da se izvrsno osjeća: “Dirnut sam strašno, nisam očekivao da će to biti tako brzo riješeno. Zahvaljujem hrvatskom pravosuđu da je konačno skinuta jedna ljaga koja se godinama vukla ne samo na kardinala, na Katoličku crkvu, na obitelj, nego na cijeli hrvatski narod. Uistinu sam dirnut i presretan sam, presretan sam da su moja djeca i unuci dočekali taj trenutak”.

Koju molitvu egzorcizma je Stepinac molio u Lepoglavi?

Ovu molitvu privatnog (ne svečanog) egzorcizma  molio je svaki dan u Lepoglavi u sužanjstvu utamničeni kardinal Alojzije Stepinac, o čemu piše u Dnevniku vlč. Josipa Vranekovića († 1964.), župnika u Krašiću.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Molitva se u to vrijeme prije svega odnosila na bezbožni komunizam koji se obrušio do tada neviđenim terorom i mržnjom na Crkvu, vjernike i hrvatski narod. Ali molitva je i obuhvaćala kompletnu nakanu borbe protiv sila zla, koju je i imala kada ju je napisao papa Leon XIII.

Župnik Vraneković – koji je sa zasužnjenim Stepincem proveo njegovih posljednjih devet godina nakon što je ovaj pušten iz lepoglavskog kazamata – zabilježio je Stepinčeve riječi o toj molitvi:

Gledajući sve što se događa kod nas i u svijetu, uvjerenja sam da se to ne događa bez specijalne asistencije đavla. Zato ja svako jutro čim ustanem, obučem se, i prvo mi je da izmolim egzorcizam Leona XIII. Svaki dan to činim od prošloga rata, kad me je na to upozorio jedan njemački svećenik. On mi je naime rekao, kako na vjeronaučnoj pouci nikako nije ništa mogao postići s djecom, jer ih je hitlerovština silno pokvarila. Nemirni su, viču, galame, tuku se. ‘Drugi put prije nego sam došao među njih, izmolim egzorcizam. I začudo, bili su tog puta mirni kao ovce. Otada svaki put molio sam egzorcizam ‒ i dobro je bilo.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Kad mi je taj svećenik to ispričao, otada i ja svaki dan molim egzorcizam. Jedanput sam ga samo zaboravio u Lepoglavi, i to baš onoga jutra, kad se jadni onaj svećenik objesio. Preporučam Vam, da ga i Vi molite svaki dan.” (Dnevnik, 1952. godina,  str. 72)

Molitva sv. Mihaelu arkanđelu

 

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Sveti Mihaele Arkanđele, brani nas u boju;

protiv pakosti i zasjeda đavolskih budi nam zaklon.

Neka mu zapovijedi Bog, ponizno molimo:

Ti, vojvodo vojske nebeske,

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Sotonu i druge zle duhove,

koji svijetom obilaze na propast duša,

božanskom jakošću u pakao strovali. Amen.

 

A što je rekao o vjernosti Papi nakon ulaska partizana u Zagreb?

Nakon ulaska partizana u Zagreb, Alojzije Stepinac je 29. lipnja 1945., na sam blagdan Svetog Petra,  izrekao znakovitu propovijed o potrebi vjernosti kršćanina katolika Katoličkoj Crkvi i Papi. Pošto je ova tematika itekako aktualna danas, u doba informacijske ere gdje svijetom medija kruže svakakve (lažne) vijesti, donosimo u cijelosti ovu važnu i vrijednu  propovijed hrvatskog mučenika:

„U rimskim katakombama, koje su bile svjedokom najtežih dana kršćanstva, nađena je jedna svjetiljka, na kojoj su bile urezane riječi: »Petar ne umire«. Da je vjera prvih kršćana bila opravdana, dokaz je među ostalim i to, što mi danas, 1900 godina nakon Kristove smrti, istim poštovanjem gledamo vrhovnog glavara Svete Crkve papu Pija XII., kao što su prvi kršćani gledali Sv. Petra apostola, čiji blagdan danas slavimo. Nestalo je moćnih dinastija svijeta, minula su kao sjena silna kraljevstva na zemlji. Prolaznost se zamjećuje svuda na svijetu. Ali jedno ostaje neizmijenjeno do konca svijeta, to je institucija papinstva, koja ostaje i pored toliko prohujalih bura i oluja. Čovjeku se nehotice nameće pitanje: »Odakle ta neslomivost?« Odgovor je u tome, što iza te činjenice stoji svemogući Bog. Bog je dao obećanje, koje je ispunio, s nama je, ako smo zdrave pameti, da povučemo jedan zaključak. Ili ćemo ostati vjerni sv. Petru i spasiti duše naše, ili ćemo se iznevjeriti i onda otpasti. Jer, dragi vjernici, kada Bog odgovara, onda nema mjesta kolebanju.

Sin Božji obećao je sv. Petru u Cezareji Filipovoj: »Ti si Petar, stijena, i na toj stijeni sagradit ću Crkvu svoju i vrata paklena neće je nadvladati. Tebi ću dati ključeve kraljevstva nebeskog. Što svežeš na zemlji, bit će svezana na nebesima, što razriješiš na zemlji, bit će razriješeno na nebesima.« Kada ljudi nešto obećavaju, onda se to može ili ne mora dogoditi, ako međutim Bog obećava, onda znamo, prema riječima Svetoga Pisma, da ne kasni Gospod sa svojim obećanjima. Zato vidimo kako je Krist nakon svog slavnog uskrsnuća predao Petru vrhovnu vlast riječima: »Pasi jaganjce moje, pasi ovce moje.« Govoriti dalje o Crkvi Kristovoj, a bez sv. Petra, znači Boga nazvati lašcem. Zato nije čudo, kada je Francuz Barane odgovorio Napoleonu na pitanje, da li Crkva može postojati bez Pape, da Crkva može biti bez Pape isto tako kao i Napoleonova vojska bez Napoleona. Pošto je sv. Petar ostavio svijet, a Crkva ima trajati do konca svijeta, onda je jasno, da vrhovna vlast u Crkvi prelazi na nasljednike Petrove, kao što je to odredio Isus Krist. Svakom čovjeku zdrave pameti jasno je da za postignuće svog vječnog cilja mora ostati vjeran Crkvi, kojoj je Papa glavar.

Prigovori protivnika, da je Katolička Crkva intolerantna, bez temelja su. Ako ima na svijetu krivotvorenog novca i robe, onda smo dužni na to upozoriti. Ali isto tako, i još više, dužni smo upozoravati ljude na duhovne krivotvorine, jer se radi o neizmjerno većoj šteti. Prigovori su bez temelja, jer Katolička Crkva ne kaže, koji će se čovjek i gdje spasiti ili ne, nego upozorava ljude, kako će se spasiti. Sud o tome pripada samo Bogu. Kada naglašujemo dužnost vjernosti prema sv. Petru do groba, ne iznosimo intoleranciju prema nijednoj osobi, nego iznosimo odgovor istine protiv laži, koja je protiv Boga, koji ne trpi nikakvih drugih bogova.

Dragi vjernici, kroz čitavu povijest Crkve kušali su protivnici da se nabacuju blatom na vrhovne predstavnike crkve, na nasljednike sv. Petra. Ovo nas ne smije pokolebati, jer nikad vrhovni predstavnici Crkve nisu utvrdili, da nema ljudskih slabosti kod njih pojedinaca. Ali Božja providnost bdije nad nasljednicima sv. Petra, i to nitko ne može poreći. Povjesničar Gregorovius, koji nije bio sklon papama, napisao je: »Povijest nema dovoljno junaka, a da bi mogla približno ocrtati djelatnost i neizmjernu slavu papa.«

Kada ističemo svoju vjernost sv. Petru i njegovim nasljednicima, s ponosom ističemo i ponovno obećajemo i prisežemo vjernost. To je i pitanje našeg obraza i časti. Nitko s malo trunka poštenja neće odobriti postupak jednog Jude, koji je za 30 srebrnika prodao svog učitelja i dobročinitelja. Svaki pošten čovjek osjeća, da je to čin podlosti. A kolika smo dobročinstva mi primili od vrhovnog glavara Katoličke Crkve, o tome ćemo se uvjeriti jednom, kad stupimo s onu stranu groba.

U minulom svjetskom ratu jedan francuski kapetan tražio je jednog teško ranjenog vojnika u streljačkom jarku. Najednom je’ začuo povik: »Upomoć!« Požurio je i našao teško ranjenog vojnika između dva mrtvaca. Ranjeni upita: »Gospodine kapetane, da li ste možda svećenik?« »Nisam«, reče kapetan, »ali ću vas odvesti u previjalište, gdje ćete ga naći.« »Gospodine kapetane«, reče vojnik, »ja dugo vremena nisam ni u što vjerovao, ali vratila mi se vjera mog djetinjstva. To mi je vratio mrtvi drug. On je zvao svećenika, a pošto ga nije bilo, zamočio je prst u vlastitu krv i napisao riječi: Ja sam kršćanin i ostajem vjeran Bogu do zadnjeg daha.«

I mi, dragi vjernici, obećajemo, da – ako bude potrebno – pokažemo našu vjernost do posljednje kapi krvi, jer znamo kome prisežemo vjernost. Prisežemo je samom osnivaču Crkve Isusu Kristu, Spasitelju svijeta. Za one koji bi se pokolebali, a to su plašljivci, kažemo što piše pred crkvom sv. Petra u Rimu.

Tamo su tri rečenice: »Krist pobjeđuje. Krist vlada. Krist zapovijeda .« Sigurno je, da ništa i nitko ne može natjerati u laž ono, što je obećao Isus Krist sv. Petru, kada je rekao: »Ti si Petar, stijena, i na toj stijeni sagradit ću Crkvu svoju, i vrata paklena neće je nadvladati. Tebi ću dati ključeve kraljevstva nebeskog. Što svežeš na zemlji, bit će svezana na nebesima, što razriješiš na zemlji, bit će razriješeno na nebesima.“ Amen.

IZVOR: CP, sv. XCIV., 4822.–4825.; u svom Rokovniku Nadbiskup je zabilježio: »29.VI.1945. u katedrali [na] Petrovo – Ostajemo vjerni sv. Petru jer ga je Bog postavio vrhovnim poglavarom Crkve – da tako spasimo dušu.«

 

Tekst se nastavlja ispod oglasa
Podržite nas! Kako bismo Vas mogli nastaviti informirati o najvažnijim događajima i temama koje se ne mogu čitati u drugim medijima, potrebna nam je Vaša pomoć. Molimo Vas podržite Narod.hr s 10, 15, 25 ili više eura. Svaka Vaša pomoć nam je značajna! Hvala Vam! Upute kako to možete učiniti možete pronaći OVDJE

Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i društvenim mrežama Narod.hr dopušteno je registriranim korisnicima. Čitatelj koji želi komentirati članke obavezan se prethodno upoznati sa Pravilima komentiranja na web portalu i društvenim mrežama Narod.hr te sa zabranama propisanim člankom 94. stavak 2. Zakona o elektroničkim medijima.