Ukrajina i Hrvatska obilježavaju simboličan datum – 27. obljetnicu uzajamnog priznanja dviju država. Upravo je Ukrajina 11. prosinca 1991. bila prva članica UN-a koja je priznala neovisnost Hrvatske. I Hrvatska je bila među prvim državama koje su priznale neovisnost Ukrajine, 5. prosinca iste godine.
Putovi Ukrajine i Hrvatske slični su po mnogočemu. Tijekom dugog razdoblja dvije države nastojale su izboriti svoju neovisnost, osobito od velikoruskog i velikosrpskog imperijalizma, te realizirati svoju pripadnost velikoj europskoj obitelji naroda.
Pripadnost Hrvatske i zapadne Ukrajine Austro-Ugarskoj
Osim toga, tu je i višestoljetna pripadnost hrvatskih i (zapadno)ukrajinskih zemalja, koje su srce državotvornog pokreta Ukrajine, istoj Austrougarskoj monarhiji. Ta pojavnost determinirala je niz srodnih tendencija u povijesnom, političkom i kulturnom razvoju, ponajprije u težnjama prema neovisnosti.
Propast Austro-Ugarskoga Carstva srodno se odrazila u političkim zbivanjima i tendencijama ove dvije zemlje – od razjedinjena ukrajinskih zemalja, kao i hrvatskih (Trojedina kraljevina op.), do težnji prema cjelovitosti državnog teritorija.
Ukrajina i Hrvatska imale su sjajnu vlastitu državnost u srednjem vijeku
I Hrvatska i Ukrajina bile su u srednjem vijeku središta sjajnih država na istoku i jugu Europe: Hrvatska kako kneževina i kraljevina od 9. do početka 12. stoljeća do potpadanja pod Ugarsku monarhiju, a Ukrajina kao srce nekadašnje najsjajnije države istoka Europe Kijevske Rusi koja je nastala u 9. stoljeću, a nestala pod strašnim navalama Mongola u 13. stoljeću.
Gotovo 200 godina mongolskog pustošenja uništilo je područje današnje Ukrajine, ali narodna svijest o nekadašnjem carstvu i vlastitoj posebnosti nikada nije umrla, te usprkos pritiscima velikoruske ideje ostala je prisutna u obliku ukrajinskog nacionalizma.
Borbe Hrvata i Ukrajinaca s Mongolima, pa Turcima
Vodeći dugotrajnu i tešku borbu s Mongolima, ukrajinski se narod pri kraju 14. i u 15. st. postupno upustio u borbu s novim, ali ništa manje opasnim neprijateljem europske civilizacije: Turcima-Osmanlijama. Kao što je poznato, ta se borba nakon nekog vremena pretvorila u kolektivni problem država Europe. Odredi iz područja današnje Ukrajine priključivali su se vojsci Poljskoga Kraljevstva, koja je zajedno s vojskama gotovo svih zemalja tadašnje Europe, uključujući Englesku i Italiju, sudjelovala u zajedničkom pohodu 1396. na Turke-Osmanlije. To je bila znamenita bitka kod Nikopolja (današnja Bugarska) koja je katastrofalna završila za kršćanske snage u rujnu te iste godine.
U 15. st. ukrajinski odredi iz Velike Kneževine Litve, zajedno s Mađarima, Hrvatima, Poljacima i Talijanima, ratuju protiv Turaka-Osmanlija na Dunavu, svladavajući njihovu navalu na Mađarsku.
Velikoruske i velikosrpske ekspanzionističke laži
Osim toga, velikoruska prisezanja na Ukrajinu su u različitim formama bila srodna i slična velikosrpskim prisezanjima u Hrvatskoj.
Valja istaknuti i ovo što smo rekli, kao koncept razbijanja velikoruskih laži: jezgra današnje države Ukrajine bila je sjajna država srednjeg vijeka poznata pod imenom Kijevska Rus. Jezgra današnje Rusije bila je puno sjevernije i razvila se pod imenom Novogordske kneževine i kasnije Moskovije koja se širila prema zapadu i jugu. Naravno, Rusi su razvojem velikoruskog imperijalizma pokušali posve prisvojiti svu baštinu koja ponajviše pripada današnjem modernom ukrajinskom narodu i glavnom gradu Kijevu. Tu ideju je naročito podržavala Ruska pravoslavna crkva, na sličan i agresivan način kao Srpska pravoslavna crkva u hrvatskim zemljama čiju baštinu Srbi svojataju kao svoju.
Sjajnu i blistavu povijest Kijevske Rusi prekinula je strašna mongolska ekspanzija za koju su kroničari tog vremena obilježavali riječima „apokalipsa“, „kraj svijeta“, „sudnji dan“….tada je srušena veličanstveni ponos istoka Europe – Kijevska Rus, jezgra današnje Ukrajine.
Komunizam se najviše obara na Ukrajince i Hrvate
Nakon stvaranja SSSR-a, desetljeća od 1920-ih do 1940-ih godina, popraćena su u Ukrajini dramatičnim događajima, posebno u zapadnoj Ukrajini koja je bila središte ukrajinske državotvorne misli, otpora komunizmu i velikoruskom šovinizmu. Danas već cijeli svijet zna za komunistička ubijanja Ukrajinaca i poznati genocid glađu u Europi pod imenom Holodomor izvršen nad ukrajinskim narodom. Tom prilikom je od gladi umrlo milijune ukrajinske djece, žena, staraca i muškaraca.
Bio je to udarac komunizma od kojeg se Ukrajinci nisu nikada oporavili, na sličan način kao Hrvati u genocidu 1945. godine.
Komunisti su od svih naroda u SSSR-u najviše progonili nacionalno svjesne Ukrajince, baš kao i u Jugoslaviji nacionalno svjesne Hrvate.
Rusifikacija Ukrajine i srbizacija Hrvatske
Poznato je da je Rusija nasilno rusificirala Ukrajinu, na sličan način kao što je Srbija (Jugoslavija) srbizirala Hrvatsku. Te metode su bile zastrašujuće, dugotrajne, sustavne i s jasnim ciljem: političkim pritiscima, kroz kulturu, jezik, zatiranje ukrajinske nacionalne samobitnosti i progone ukrajinskih domoljuba.
Sve isto kao u Hrvatskoj.
Nakon što je Lenjin proglasio pravo na samoodređenje naroda, kako bi ne-Ruse pridobio za svoju revoluciju, Ukrajinci su 1917. po prvi puta pokušali osnovati svoju državu, ali boljševici su je, čim su malo osnažili, silom razbili. Na istok zemlje doveli su na stotine tisuća svojih ljudi, zapošljavajući ih u teškoj industriji i rudarstvu, što nije bilo ništa drugo nego daljnja rusifikacija Ukrajine.
Staljin je pokušao ‘disciplinirati’ Ukrajince brutalnom provedbom velikoga otkupa poljoprivrednih proizvoda radi čega je izgladnjelo oko tri i pol milijuna Ukrajinaca koji taj genocid nazivaju ‘holodomorom’. U Drugom svjetskom ratu Ukrajinci su dočekali njemački Wehrmacht kao osloboditelje, naivno vjerujući da će im Njemačka donijeti nacionalnu neovisnost.
I tu ima sličnosti s Hrvatskom povijesti,
Nakon što su Sovjeti protjerali njemačke osvajače, komunisti su se krvavo osvećivali svima koji su na bilo koji način surađivali s Nijemcima. I ovdje vidimo sličnost s hrvatskim Bleiburgom i Križnim putem. Antikomunistički borci u Ukrajini borili su se barem četiri do pet godina nakon rata protiv boljševičke vlasti, nešto kao hrvatski ‘križari’ protiv jugokomunističkog terora i diktatu.re
Od svih sovjetskih naroda Ukrajinci su bili najbrojniji i najborbeniji u emigraciji, kao i Hrvati u usporedbi s ostalim jugoslavenskim emigrantima.
Danas Ukrajina ima svoju neovisnu državu kao i Hrvatska. S obzirom na odnarođene postkomunističke elite i geostratešku važnost Ukrajine, koju geostratezi zovu „središtem svijeta“, teško je znati kako će završiti suvremena ukrajinska borba za europsku orijentaciju i veću demokraciju.
Sličnost povijesti Hrvata i Ukrajinaca je velika, a priča o Bijelim Hrvatima na teritoriju današnje zapadne Ukrajine i južne Poljske tek je šlag na tortu priče o Ukrajincima i Hrvatima – dva prijateljska naroda koje je povijest na čudan način obilježila u njihovoj borbi za slobodu. O Bijelim Hrvatima, ipak, drugom prilikom…
Tekst se nastavlja ispod oglasa
