Kako su pravaši slavili uspomenu na Zrinske i Frankopane kao narodne mučenike, Kumičić je svojom “Urotom” širio pravašku misao među najšire narodne slojeve. Ali znajući kakva pogibelj hrvatskomu narodu prijeti od srpstva i jugoslavenstva i cjepkanja na pokrajinska imena (istrijanstvo, dalmatinstvo, slavonstvo), on se je jednakim žarom protivio tim pojavama kao i austrijskoj i mađarskoj politici.
Eugen Kumičić, književnik i političar, rodio se u Brseču, Istra, 11. siječnja 1850., a umro u Zagrebu 13. svibnja 1904. Živio u Zagrebu kao književnik, ali kao oduševljeni pravaš širi pravaštvo, tu integralnu hrvatsku državotbornu ideju, u Istri.
S dr. Matkom Laginjom i Erazmom Barčićem pokreće u Kraljevici list “Primorac”. Uređuje pravaške novine i to od 1882. do 1883. “Hrvatsku vilu”, a od 1887. do 1888. “Hrvatsku”. Od 1892. do 1895. bio je gradski zastupnik Grada Zagreba. U dva navrata biran je za narodnoga Zastupnika u Hrvatski sabor, u kojemu se istakao kao izvrstan govornik.
Eugen Kumičič poznat je kao najdosljedniji sljedbenik Oca Domovine dr. Ante Starčevića.
Stoga je i on, nezadovoljan stanjem u Stranci prava zbog njezina skretanja u oportunizam i napuštanja izvornoga pravaškoga nauka, zajedno s velikim imenima pravaške i hrvatske povijesti dr. Antom Starčevićem, dr. Josipom Frankom, dr. Milom Starčevićem i istomišljenicima 22. listopada 1895. izlazi iz te stranke i osnovao Čistu stranku prava. U toj stranci obavljao je dužnost potpredsjednika.
Kumičić je u književnosti poznat kao plodan prozni pisac. Napisao je znatan broj romana iz istarskog i iz zagrebačkog gradskoga života. U romanima iz istarskoga života ističu se kao uspjeli naročito opisi mora. U najbolje njegove romane ubrajaju se “Gospođa Sabine”, “Otrovana srca” i “Pobijeljeli grobovi”. Kao francuski đak u književnosti je zagovarao naturalizam.
Ali najveću svoju slavu postigao je Kumičić povijesnim romanima “Kraljica Lepa ili propast kraljeva hrvatske krvi” i “Urota Zrinsko – Frankopanska”. U “Kraljici Lepoj” on opisuje propast hrvatske države zbog negativnoga utjecaja dalmatinskih Latina kao predstavnika rimske ekspanzionističke politike prema Hrvatskoj. U “Uroti Zrinsko – Frankopanskoj” obrađuje propast dviju velikaških obitelji kao nositelja hrvatske državne ideje, koji su bili smetnja bečkoj ekspanzionističkoj politici, da Hrvatsku pretvori u svoju nasljednu pokrajinu i liši je svih elemenata državnosti.
Kako su pravaši slavili uspomenu na Zrinske i Frankopane kao narodne mučenike, Kumičić je svojom “Urotom” širio pravašku misao među najšire narodne slojeve. Ali znajući kakva pogibelj hrvatskomu narodu prijeti od srpstva i jugoslavenstva i cjepkanja na pokrajinska imena (istrijanstvo, dalmatinstvo, slavonstvo), on se je jednakim žarom protivio tim pojavama kao i austrijskoj i mađarskoj politici.
