12. siječnja 1863. don Mihovil Pavlinović – velikan koji je među prvima prepoznao velikosrpstvo u jugoslavenstvu

Foto: Andrej Šalov www.commons.wikimedia.org

Don Mihovil Pavlinović bio je u svom vremenu jedan od najdalekovidnijih, ali i najrealističnijih osoba što je za politiku od presudne važnosti. Nijedan narod ne živi od neostvarivih ideja i ideala, već od ideala koji se ostvaruju kroz realpolitiku u vremenu i prostoru.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Među prvima je prepoznao, još u 19. stoljeću, pokvarenost i perfidnost Srbije, te način kako koristi ideju jugoslavenstva kao pokriće za velikosrpstvo. Vrijeme je pokazalo da je Mihovil Pavlinović bio vizionar i da je jugoslavenstvo za Srbiju samo pokriće za velikosrpstvo.

 

Na sjednici Dalmatinskog sabora, u vrijeme vladavine Habsburgovaca, koja je održana na današnji dan 1863. godine, Narodna stranka na čelu s don Mihovilom Pavlinovićem zauzela se za uvođenje hrvatskog jezika kao službenog u Saboru, školstvu, sudstvu i vladinim uredima.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

 

Mihovil Pavlinović – velikan koji mora dobiti svoje pravo mjesto u Hrvatskoj

Don Mihovil Pavlinović jedan je od velikana moderne hrvatske povijesti, o kojem i sami Hrvati malo znaju. Bio je svećenik, te jedan je od utemeljitelja i vođa Narodne stranke i hrvatskog preporoda u Dalmaciji. Čitavog života zagovarao je sjedinjenje Dalmacije s ostatkom Hrvatske.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Kao zastupnik u Dalmatinskom saboru (1861), u doba prevage Autonomaške stranke u Dalmaciji (jedne preteča Orjune kao antihrvatske ideje u Dalmaciji), Mihovil Pavlinović održao je prvi govor na hrvatskom jeziku. God. 1862. bio je jedan od pokretača i glavni suradnika glasila Narodne stranke Il Nazionale, periodico politico e letterario (s prilogom Narodni list), u kojem je objavljivao članke namijenjene najširim slojevima dalmatinskog puka radi buđenja njegove hrvatske nacionalne svijesti. God. 1865. bio je izabran za zastupnika u Hrvatskome saboru, a od 1873. bio je zastupnik u Carevinskome vijeću.

Njegova dugogodišnja borba za položaj hrvatskog jezika rezultirala je prihvaćanjem njegova prijedloga da se hrvatski jezik uvede kao službeni u sve dalmatinske državne urede (1883). Zauzimao se za hrvatsku samostalnost, cjelovitost i ustavnost u okviru južnoslavenske zajednice te za preuređenje Austro-Ugarske Monarhije na federalističkom načelu koji bi Hrvatima dao državni status u monarhiji. Osim političke, zapažena je i njegova prosvjetiteljska djelatnost i nastojanje oko otvaranja narodnih čitaonica.

 

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Mihovil Pavlinović – jedan od prvih prepoznao velikosrpstvo u ideji jugoslavenstva

Može se slobodno kazati kako je Pavlinović najdalekovidnija i ujedno najrealističnija politička osobnost svoga vremena među Hrvatima, u mnogočemu aktualna i danas. Dok su se mnogi istaknuti Hrvati njegova vremena i mnogi nakon njegova vremena, pa sve do devedesetih godina 20. stoljeća, a evo i sada, zanosili raznim idejama integralizma, slavenstva, jugoslavenstva i ilirizma, Pavlinović nastupa s jasnim političkim programom. Mi hoćemo, piše on, samostalnu Hrvatsku, piše hkv.hr

Priznajemo zajedničku krunu s Ugarskom dok ju nosi netko iz porodice Habsburgovaca, no čim ona izumre, nema više ni zajedničke krune. Nagodba iz 1868. je, drži Pavlinović, ništetna i nezakonita, jer je ugovorena od nezakonitoga sabora i bez sudjelovanja svih sastavnica trojedne kraljevine , tj. bez Vojne krajine i Dalmacije. Mi hoćemo, to je druga točka njegova programa, Hrvatsku, potrganu i okupiranu s raznih strana i stranim silama, u njezinoj cjelokupnosti kakva je bila pod Zvonimirom i Krešimirom, a to znači bansku Hrvatsku ujedinjenu s Dalmacijom i Bosnom što se stere Vrbasom i Plivom, te s Kotorom. Pavlinović priznaje Srbima u Hrvatskoj pravo na ime, kulturne i vjerske posebnosti, ali svi koji žive u Hrvatskoj moraju poštivati hrvatsko državno pravo, jer smo svi ‘sinovi hrvatske domovine’.

Pavlinović se nipošto ne protivi samostalnosti Srbije u njezinim povijesnim granicama. Neka Srbi, veli on, zadobiju staru Srbiju, nek zadobiju staru Rašiju, kolijevku Nemanjića Zetu s primorjem, nek’ se istinski spoje s Crnom Gorom, pa nek’ osvoje i staru Bosnu do Vrbasa, ‘eto im je blagoslovom’. Jedino neka Srbi ne traže od nas da im mi stvaramo veliku Srbiju kidajuć Hrvatsku i htijući imati ono što nikad nije njihovo bilo. On poštuje Srbe i razumije njihove težnje, ali primjećuje da između srpstva i hrvatstva postoji razlika koja nije samo razlika riječi. Te dvije riječi znače dvije povijesti, dvije domovine, dvije države, dva vjerozakona, dvije kulture, dvije civilizacije. Hrvatstvo je bliže zapadu, srpstvo istoku.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

‘Mi Srbe u Hrvatskoj primamo i priznajemo kao braću i sve što imamo to s njima dijelimo. Ali zemlja, narod, država to se za živu glavu ne dijeli’.

 

Mihovil Pavlinović – pravoslavni svećenici šire agitaciju srpstva

Sve do kraja šezdesetih hrvatski pravoslavci se i ne osjećaju Srbima, oni djeluju u Narodnoj stranci na zajedničkom programu ujedinjenja i suprotstavljanja autonomaštvu. No sedamdesetih godina, nakon uspostave srpske kneževine, započinje snažna prosrpska agitacija, koja je u pravilu u suprotnosti s hrvatskim povijesnim težnjama. Angažirane su specijalne mreže agenata, osnivaju se posebne srpske stranke i novine (Srpska stranka, Srpski list) a osnivaju se i tajni fondovi.

Najsnažniji zagovornici tog novog pravca pravoslavni su svećenici. To je vrijeme pojave famoznoga Načertanija Ilije Garašanina.

Godine 1848. Božidar Petranović, jedan od istaknutijih pravoslavnih prvaka, poslanik u Zadru i u Beču traži ubrzanje sjedinjenja s Hrvatskom, zanosno govori, slavi i izražava privrženost hrvatskom banu, hrvatskoj misli i jeziku. Episkop zadarski Stefan Knežević 1860. jamči kako 80 hiljada Dalmatinaca koji pripadaju istočnoj vjeri svi žele i čeznu za sjedinjenjem. Poslanicu narodnjaka, kada u Dalmatinskom saboru dobivaju većinu, upućenu ‘njegovom Veličanstvu’ kralju, u kojoj se oni pozivaju na državno pravo i traže povratak Dalmacije svojoj staroj državnoj zajednici, potpisuje i Stefan Ljubiša, u to vrijeme predsjednik Sabora.

 

Mihovil Pavlinović – Neka grade Dušanovo carstvo daleko od nas!

Na toj su misli, upozorava Pavlinović, Narodna stranka i njezina manjina ostali sve do godine 1870. Spomenuti Ljubiša i ostali pravoslavni zastupnici nakon te godine ‘dižu zastavu protiv ujedinjenja’, odvajaju se od Narodne stranke i osnivaju posebni Srpski klub te se priključuju autonomašima. Program je ‘srpstvo sve i svuda’ i to na ruševinama Hrvatske, razdvajanje pravoslavnih i katolika. Traži se zemlja u zemlji, nastupa se s tezom o neravnopravnosti Srba, jer, između ostaloga, sudovi upotrebljavaju samo latinicu, a ne i ćirilicu.

List Zastava optužuje Hrvate, nazivajući ih južnim Poljacima i narodom koji je izmislio Vatikan, kako paraliziraju napore slavjanskih rodoljuba pitanjem katolicizma. ‘Dok južni Sloveni upiru oči u Beograd, oni se okreću prema Pešti’.

Iz Beograda i Novoga Sada, zapaža Pavlinović, čuju se samo propovijedanja o Dušanovu carstvu, koje bi imalo progutati sve hrvatske zemlje. Odatle je krenula promidžba po Dalmaciji, Slavoniji i osobito Krajini, gdje cvjeta protuhrvatska agitacija, držeći da sve to jednom mora postati srpsko. Srpskom listu Dubrovnik je srpska Atena, Bosna je srpska, Dalmacija je naseljena srpskim narodom, po narodnosti je srpska a po kulturi talijanska.

Hrvati su, osim eventualno čakavaca i kajkavaca, isto tako Srbi katoličke vjere. Strossmayer hoće preko slavenstva negirati Srbe. Beogradski Novi vek agitira i hvali Srpski list kao primjer kako probuditi duhove da se Dalmacija srpstvom trajno zadobije: ‘Za nas su govorili i govoriće naši dževerdari i naši topovi. A za peštanske Hrvate će u historiji najveći njihov spomenik biti njihov kukavičluk….U Srba ne može biti prijateljstva prema Hrvatima, jer oni hoće pravoslavne da poniunijate te pokatoliče’.

Nakon svega, Mihovil Pavlinović zaključuje kako je ‘nesreća kod nas da Srbi radeći protiv nas, ne mogu sebi pomoći, da mi boreći se protiv njih sami sebe slabimo i da taruć se međusobno radimo oba u prilog drugomu, a sebi na propast… Zar se zbilja Srbi hoće uvijek smatrati tuđincima u ovoj lijepoj ali nesretnoj hrvatskoj zemlji… Neka prestane između nas trvenje kojim se obojica slabimo… Mi težimo kao i Srbi za slobodom, za državnom nezavisnošću, mi govorimo istim milozvučnim jezikom, isti su nam običaji, ista lijepa domovina… budimo ma gdje se gdjekoji smatrao članom druge narodnosti ipak svi svjesni državljani hrvatski.’

 

Srbi – žrtve vlastite mitologije, megalomanije i samoobmane

Povijest dvadesetoga stoljeća krenut će putovima suprotnim željama i apelima Mihovila Pavlinovića, ali će mu na kraju toga stoljeća povijest ipak na tragičan način dati za pravo.

Umjesto razuma, progovorili su topovi. Najistaknutiji srpski intelektualci poput Vuka Karadžića, Jovana Cvijića i Jovana Dučića zagovornici su te srpske misli o kojoj piše Pavlinović. Dvije Jugoslavije sa srpske su strane doživljene kao oblik i sredstvo ostvarenja sna o velikoj Srbiji sve do tamo dokle ima i jednoga srpskog groba. Taj se san pokušao devedesetih ostvariti brutalnom agresijom na Hrvatsku, BiH i na Kosovo, a prethodili su mu famozni memorandumi Srpske akademije.

I sami su Srbi na koncu bili žrtvama vlastite mitologije, megalomanije i samoobmana.

No kao da opsjednutost mitom nema kraja. I dalje imamo na djelu patrijarhe i episkope koji ne mogu izustiti riječ Hrvatska; i dalje slušamo klevete na račun hrvatskog naroda, i dalje su srpski političari u Hrvatskoj produžena ruka Beograda i dalje se inzistira na segregaciji Srba i na njihovoj unutarnjoj homogenizaciji, i dalje imamo neprijateljski nastrojene srpske novine. Hrvatski političari, skloni podilaženju, zaboravu i naivnosti iz povijesti ništa ne uče i svojom politikom samo pogoduju jačanju velikosrpskih apetita.

Josip Jović
Hrvatski tjednik

Tekst se nastavlja ispod oglasa
Podržite nas! Kako bismo Vas mogli nastaviti informirati o najvažnijim događajima i temama koje se ne mogu čitati u drugim medijima, potrebna nam je Vaša pomoć. Molimo Vas podržite Narod.hr s 10, 15, 25 ili više eura. Svaka Vaša pomoć nam je značajna! Hvala Vam! Upute kako to možete učiniti možete pronaći OVDJE

Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i društvenim mrežama Narod.hr dopušteno je registriranim korisnicima. Čitatelj koji želi komentirati članke obavezan se prethodno upoznati sa Pravilima komentiranja na web portalu i društvenim mrežama Narod.hr te sa zabranama propisanim člankom 94. stavak 2. Zakona o elektroničkim medijima.