Sam autor Josip Čelan je kazao (2012. op.) da je golemi trud uložio u pisanje ove knjige, potaknut idejom vlasti grada Splita da Smoji, koji je već dobio ulicu, knjižaru i poprsje u Splitu podignu – velebni spomenik od bronce.
Knjiga Joška Čelana “Spomenik izdaji: nova Orjuna: prilozi za životopis Miljenka Smoje” je osebujan prilog životopisu splitskog novinara i scenarista Miljenka Smoje, ali i kronologija burnih političkih sukoba u splitskom i hrvatskom novinarstvu u posljednjih više od pet desetljeća. “Spomenik izdaji” primjer je uzbudljive političke dokumentaristike, pisane istodobno strastveno i analitički, koja se čita u jednom dahu.
Joško Čelan (1951.) je novinar s više od četiri desetljeća staža u splitskom i hrvatskom novinarstvu. Pisac je triju uspješnih političko-publicističkih knjiga (“Oklevetani narod/Hrvati u Bosni i Hercegovini”, “Oteto zaboravu/Domovinski rat na hrvatskom jugu” i “Trećejanuarska Hrvatska”).
Sam autor Josip Čelan je kazao da je golemi trud uložio u pisanje ove knjige, potaknut idejom gradskih vlasti da Smoji (r. 14. veljače 1923., u. 25. listopada 1995.) koji je već dobio ulicu, knjižaru i poprsje, podignu velebni spomenik od bronce, najvjerojatnije na Matejuški, u koju je često zalazio.
A što je o Čelanovoj knjizi i Miljenku Smoji napisao – Josip Jović?
Ako je suditi po onoj da se za dobrim konjem prašina diže, onda je Miljenko Smoje, znameniti splitski novinar i književnik, jahao snažna i žestoka pastuha. Možemo sa sigurnošću prognozirati kako će je dodatno zavitlati u vlastitoj nakladi upravo objavljena knjiga od gotovo petsto stranica novinara Joška Čelana, pod naslovom Spomenik izdaji i podnaslovom: Nova Orjuna, prilozi za životopis Miljenka Smoje, piše slobodnadalmacija.hr
Za većinu udarnih i najistaknutijih kolumnista, publicista, književnika i Smojinih biografa (Ivica Ivanišević, Ante Tomić, Jurica Pavičić, Miljenko Jergović, Ivo Štivičić, Sobodan P. Novak, Boris Dežulović, Đermano Senjanović, Vojko Mirković, Igor Mandić, Božo Novak …) Smoje je neosporno velika ličnost i važan pisac.
Uz njegovo ime vežu se laskave kvalifikacije, kao: osebujan i ponajveći među svim piscima, vitez pisane riječi, suvremeni Marulić, mjesni Boccaccio, simbol Splita, glasnik Dalmacije, pjesnik maloga čovjeka, čestit i samosvojan čovjek, protivnik svake vlasti, anarhist i buntovnik, velikan duha, začetnik hrvatskoga novinarstva, humanist duboke emocionalnosti, duhovit i slobodouman. Smojini divinizatori i idolopoklonici ne ulaze u raščlambu njegovih političkih stajališta, ili to čine uzgred, što bi bilo posve u redu kad ne bi bilo sumnje da su nekima upravo ti stavovi razlogom često neprimjerene dike ter hvaljenja.
Joško Čelan ide posve drugim smjerom, koji se mnogima neće svidjeti, ali će zacijelo mnoge i oduševiti po crti starih kontroverzi oko splitskoga novinarskog začinjavca i svojevrsne institucije. Ni Čelan ne osporava novinarske kvalitete čovjeka s kojim je i za života često i žustro polemizirao o političkim temama, ali mu odriče neku osobito veliku književnu vrijednost. Njegove ocjene političkog i moralnog profila Miljenka Smoje, sadržane u navedenoj knjizi i potkrijepljene nizom citata, vrlo su oštre, za mnoge dvojbene, i sigurno će izazvati brojne reakcije.
Iznad svega Smoje je, prema Čelanu, u dugu nizu godinu ostao zadrti pobornik jugoslavenskoga nacionalizma, srbofil i miloševićevac, autonomaš, urbani rasist, kroatofob i protivnik hrvatske države, nemoralni hedonist, bezbožnik blizak komunističkim vlastima.
Što je govorio Miljenko Smoje?
Na pisanje beogradskih medija o Splitu kao incidentnom gradu 1985. godine, Smoje, bilježi Čelan, odgovara: »Krive su tešte kvadrate, one hrvatske horde koje su se u fini, crveni, jugoslavenski Split spustile s druge strane brda«.
U listopadu 1988. Smoje prigovara Splićanima što nisu išli na Miloševićev miting u Kragujevac: »A baš Split ne smi švigavat, nego mora biti na poprištu svake bitke za Jugoslaviju. Da se mene pitalo išla bi splitska delegacija u reprezentativnom, najjačem sastavu.«
Pa onda pozdravlja »sređivanje« stanja na Kosovu i uhićenje Azema Vlasija: »Ka da je narod mona, pa je tako misecima vika kontra Vlasija. I šta ćemo sad s onima koji su ga žestoko branili? I šta ćemo s onima koji su kontra uvođenja izvanrednog stanja na Kosovu.«
Nisu mu bile drage najave demokratskih promjena potkraj 1989. Ironizirajući vraćanje Jelačićeva spomenika piše: »Žene i starci polagali su cviće i ronili suze. Od ti suz dobro nije Zagreb poplavio.«
O HDZ-u (prije prvih izbora op.): »Bit će da se spremaju preuzet vlast, klanje će biti prva i glavna točka programa. Nikad in dosta krvi!«
Istovremeno: »Ta Francuska 7 (Udruženje kniževnika Srbije op.) meni je najdraže misto u Beogradu.«
U razgovoru s jednim beogradskim novinarom vraća se čak na stvaranje prve Jugoslavije: »Kume moj, 1918. kada je u ovi grad (Split op.) došla srpska vojska, koje fešte, govori, slavlje.«
Veljača 1990: »Star san za velike okršaje, ali još uvik mogu napisat koji borbeni letak, oli ispisat koju lipu parolu. Evo prve: Još ćete vi, kurbina dico, jemat s nan posla.«
O prvom višestranačkom Saboru i Tuđmanu: »I kamarjeri su gledali Sabor, i pripali su se. Pitaju me: Oli nas đeneral oće opet gurnut u bratoubilački rat. Oće li se on proglasit za Poglavnika.«
Hrvatska se osamostalila, vodi se krvavi rat, godina je 1992, a Smoje se ne osjeća dobro: »Po cilom Splitu ulican, crikvan, autobusima, butigan, sve se više ćuti, sve je intezivniji vonj sirotinjstva, ružan, odvratan vonj umidice, truleži, pišote i tufine… Meni je brate pri bilo bolje… predsjednik krši ustav, ozračje je antidemokratsko, nasilničko, terorističko… gladna Dalmacija sve će više Zagreb hranit.«
Jedna neskrivena nada vezana uz pokušaj puča u Saboru 1994: »Zadnje saborsko zasjedanje dok je oporba još bila u dvorani puno, puno je sličila onoj zanjoj velikoj sjenici CK SKJ, koja je nagovistila raspad Partije i propast Jugoslavije.«
Ima toga još na pregršt.
Čelan izvlači nezgodne citate. Netko će reći: izvan konteksta, ali Smoju ne treba braniti od njega sama. On je uz svoja stajališta ostajao dosljedno i do kraja. Jedino se za života i nakon Oluje pokajao zbog izravne potpore Slobodanu Miloševiću. Zato ni riječ izdaja u naslovu knjige ne stoji. I kao da je predvidio Čelanovu knjigu, unaprijed joj u jednom intervjuu pred smrt odgovara: »A oni bidni ne razumidu da me mogu zajebat samo ako mi iz arhiva izvuku tekstove di ja zoven u boj za NDH, ili tekst o tome kako je Pavelić bija mudar državnik, razumiš? E, onda bi me zajebali, onda bi mogli reć: vidite kako je oni kurbin sin okrenija bandiru!«
Golemi je trud Joško Čelan uložio u pisanje ove knjige, potaknut idejom gradskih vlasti da Smoji, koji je već dobio ulicu, knjižaru i poprsje, podignu velebni spomenik od bronce, najvjerojatnije na Matejuški, u koju je često zalazio. Ne ide mu u glavu da se spomenik diže čovjeku koji je zastupao takve političke stavove i to možda baš zbog njih i da ga diže vlast koju je on s velikom, blago rečeno, nelagodom dočekao.
No, osim velikodušnosti i sposobnosti razlikovanja ideologije od stvaralaštva, što je u nas zaista prava rijetkost, treba uzeti u obzir okolnost da se promijenilo političko okruženje. Domoljublje dobiva novu definiciju(!), nacionalisti i branitelji nisu u modi, danas su opet u modi ideolozi i zagovornici »naših zajedničkih prostora« i tvorci »regiona«. Oni dobivaju odličja, njima je otvoren javni prostor, njima se klanja državni vrh.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
