16. kolovoza 1941. Jezdimir Dangić – kako su četnici i partizani imali jednaki cilj obnove Jugoslavije s drugačijim unutarnjim uređenjem?

Foto: nepoznati autor, wikipedia.org

Draža Mihajlović, zapovjednik Jugoslavenske vojske, šalje Jezdimira Dangića u NDH da radi na rušenju te države.

Izuzetno je važno znati da Draža Mihajlović nije bio nikakav drumski razbojnik, kako ga je jugoslavensko-udbaška historiografija s namjerom prikazivala, već je službeno bio general Jugoslavenske vojske (JVO) i ministar obrane vlade Jugoslavije u egzilu u Londonu. Stožerni cilj četnika bio obnova Jugoslavije, jednako kao i partizani – razlika je bila u uređenju te države.

 

Četnici i partizani imali su isti cilj obnove Jugoslavije, samo sa drugačijim društvenim uređenjem. I jedni i drugi ogorčeno su se borili protiv NDH, ne samo iz ideoloških razloga, već i zbog toga što je svaka hrvatska država bila prepreka stvaranju Jugoslavije.

Tako je već početkom rata Jezdimir Dangić, čovjek od najvišeg povjerenja Draže Mihajlovića, sklopio četničko-partizanski sporazum s najutjecajnijim partizanima kao Rodoljub Čolaković i Svetozar Vukmanović-Tempo. Na drugoj strani, prevrtljivi i himbeni četnici su vidjeli u komunistima i protivnike u vladanju tom novoobnovljenom Jugoslavijom, pa su iza leđa vodili pregovore sa saveznicima, ali i sa Nijemcima. Tako je Dangić, lukav i perfidan kao svaki četnik, još u kolovozu 1941. pregovarao s Nijemcima iza leđa partizana.

 

Jezdimir Dangić – poslan iz Srbije u NDH da radi na rušenju te države

Drugi svjetski rat Jezdimir Dangić dočekuje u jugoslavenskoj vojsci  s činom majora. U travanjskom ratu 1941. Dangić zapovijeda žandarmerijskom jedinicom koja prati kralja Petra Karađorđevića pri bijegu iz države od Beograda do Nikšića.  To znači, čovjek od najvećeg povjerenja Beograda.

Nakon toga Draža Mihajlović šalje Jezdimira Dangića u NDH da radi na rušenju te države i to na dva načina: prvo, pokoljima Hrvata katolika i muslimana i drugo, organiziranjem četničkih jedinica u tek stvorenoj državi NDH.

Poslao ga je konkretno u istočne dijelove NDH, uz granicu sa Srbijom, da izvrši pokolje nad, uglavnom nenaoružanim, muslimanskim stanovništvom (tada Hrvati muslimani) što su Dangićevi četnici i učinili. Zato danas, nakon svih pokolja muslimana u II. svjetskom ratu i posljednjem Domovinskom ratu, u spomen na te pokolje Srbi u BiH podižu spomenike Draži i četnicima, kao u Višegradu i Bileći.

Rehabilitacija četničkog pokreta je civilizacijska sramota kojoj se ne odupiru niti hrvatski niti bošnjački političari.

 

Stožerni cilj četnika – obnova Jugoslavije s dominacijom Srbije

Stožerni politički cilj četnika bila je borba za Veliku Srbiju kroz obnovu Kraljevine Jugoslavije pod dinastijom Karađorđevića. Uz Dražu Mihailovića, najzloglasniji četnici su bili: Pavle Đurišić, Kosta Milutinović Pećanac, pop Momčilo Đujić, Pajo Popović, Jezdimir Dangić, Boško Todorić.

Valja reći i da su komunisti, kasnije organizirani u partizane, imali isti cilj kao i četnici: rušenje svake hrvatske države i obnovu Jugoslavije, samo s drugačijim ideološkim predznakom. Ne Jugoslaviju kao monarhiju sa srbijanskim kraljem na čelu, već kao totalitarnu državu s komunističkom ideologijom.

Sam Draža  Mihailović na suđenju u Beogradu 1946. je izjavio da mu je “glavni cilj bio uništiti NDH”, te je istom prigodom priznao da su njegovi četnici poklali “oko dvadeset devet tisuća Hrvata, većinom muslimana”. Međutim, procjene ozbiljnih analitičara ukazuju na broj od čak sto tisuća hrvatskih žrtava četničkog genocida u NDH.

Jugoslavenska kraljevska vlada u Londonu i kralj Petar II. Karađorđević poticali su četnike na pokolje hrvatskog stanovništva, pod otrcanom i providnom parolom “uništavanja slugu okupatora i narodnih izdajnika”. Putem svoga krugovala iz Londona tražili su ubijanje istaknutijih Hrvata, nalazeći da se na spomenute poimenično primjeni, kao oznaka, slovo “Z” – što znači zaklati. Draža Mihailović je redovito izvještavao izbjegličku kraljevsku vladu u Londonu o rezultatima provođenja genocida nad Hrvatima u NDH, pa ga je jugoslavenska vlada stoga nagradila promaknućem u čin armijskog generala. Odlikovan je i Karađorđevom zvijezdom s mačevima te imenovan ministrom obrane Jugoslavije.

 

Draža Mihajlović – Mi, četnici, želimo obnovu Jugoslavije!

Događanja iz zapadne Srbije (Užička republika) 1941. i suradnja partizana i četnika u NDH početkom rata, najbolje karakteriziraju bit Dražina četničkoga pokreta i Titova partizanskoga pokreta. Oba pokreta su imala zadaću obnovu Jugoslavije i bili su uglavnom dominantno sastavljeni od Srba još do kraja 1943. godine, ali ideološki sa suprotnim nabojima: Dražini četnici u programu su imali zacrtano stvaranje velike Jugoslavije i u njoj Velike Srbije, a Titovi partizani stvaranje komunističke Jugoslavije.

Tu su zapravo svi pokušaji savezničkih sila da ih stave pod zajedničku komandu bili neuspješni i pretvorili su se kasnije u okrutni rat jednih protiv drugih do istrjebljenja. Nastojanja saveznika da ih stave skupa išla su dotle da su saveznici tražili od Draže i od Tita da bez pitanja o njihovu prethodnome ratnom djelovanju prihvate četnike ili partizane prilikom prijelaza iz jednih zaraćenih postrojba u druge, samo da bi bili u istim postrojbama i borili se protiv Nijemaca.

Zato su kod Srba bili česti prelasci iz četnika u partizane i obrnuto tijekom cijelog rata, a osobito masovno 1944. kada se vidjelo da će Nijemci izgubiti rat. Tada je u partizane prešlo na tisuće četnika koji su poslani u NDH i u napad na Zagreb, glavni grad NDH.

Kao primjer četničkog genocidnog programa, donosimo instrukcije Draže Mihailovića 20. prosinca 1941. Komandi četničkih odreda generalštabnom majoru g. Đorđu Lašiću – komandantu četničkih odreda Jugoslavenske vojske u Crnoj Gori i kapetanu Pavlu Đurišiću komandantu Limskih četničkih odreda jugoslavenske vojske (na originalnom srpskom jeziku kao u dokumentu). Iz tih instrukcija Draže Mihajlovića vidi se cijela patogena i zločinačka narav četničkog pokreta, kao i njegovo snažno antihrvatsko i antimuslimasko opredjeljenje, te vrlo snažan projugoslavenski stav Draže Mihajlovića:

Naša Vojska koja je u aprilu ove godine doživela, izdajstvom mnogih mračnih elemenata, najveću svoju katastrofu, nije još pobeđena jer rat nije završen, prema tome nema ni pobeđenih niti pobedioca. Četnički odredi naše Jugoslovenske Vojske produžili su njen život kako bi se u neravnoj ali punoj slave borbi oprali čast našeg naroda i svetlog oružja.

Podržite nas! Kako bismo Vas mogli nastaviti informirati o najvažnijim događajima i temama koje se ne mogu čitati u drugim medijima, potrebna nam je Vaša pomoć. Molimo Vas podržite Narod.hr s 50, 100, 200 ili više kuna. Svaka Vaša pomoć nam je značajna! Hvala Vam! Upute kako to možete učiniti možete pronaći OVDJE

Ciljevi naših odreda jesu: 1) Borba za slobodu celokupnog našeg naroda pod skiptrom Njegovog Veličanstva Kralja Petra II. 2) Stvoriti veliku Jugoslaviju i u njoj veliku Srbiju, etnički čistu u granicama Srbije – Crne Gore – Bosne i Hercegovine – Srema – Banata i Bačke. 3) Borba za uključenja u naš državni život i svih još neoslobođenih, slovenačkih teritorija pod Italijanima i Nemcima (Trst – Gorica – Istra i Koruška) kao i Bugarske, severne Albanije sa Skadrom. 4) Čišćenje državne teritorije od svih narodnih manjina i ne-nacionalnih elemenata. 5) Stvoriti neposredne zajedničke granice između Srbije i Crne Gore, kao i Srbije i Slovenačke čišćenjem Sandžaka od Muslimanskog življa i Bosne od Muslimanskog i Hrvatskog življa. 6) Kazniti sve Ustaše i Muslimane koji su tragičnim danima nemilosrdno uništavali naš narod. 7) Kazniti sve one koji su krivi za našu aprilsku katastrofu. 8) U krajevima očišćenim od narodnih manjina i ne-nacionalnih elemenata izvršiti naseljavanje Crnogorcima (u obzir dolaze siromašne nacionalne ispravne i poštene porodice). 9) Osiguranje jednog takvog političkog tela koje će voditi državni brod smerima opštih narodnih težnji i interesa. 10) Ciljevi su ogromni zato je borba utoliko zahvalnija za one koji se bore za njihovo ostvarenje.

Učinite sve što je u Vašoj moći da se i sav nacionalni elemenat u Crnoj Gori što pre svrsta u naše odrede jer događaji se ređaju vrtoglavom brzinom i ne smeju nas zateći nespremnim. Sa Komunistima – partizanima ne može bit nikakove saradnje jer se oni bore protiv dinastije i za ostvarenje socijalne revolucije, što nikada ne sme biti naš cilj, jer smo mi jedino i isključivo samo vojnici i borci za Kralja, Otadžbinu i slobodan narod.

 

 

Partizani i četnici sklopili sporazum o nenapadanju na istoku NDH

Nije samo Tito sklapao sporazume sa četnicima početkom i krajem rata, kao u Brajićima i Strugarniku.

I Jezdimir Dangić je zajedno sa Sergijem Mihailovićem i Perom Đukanovićem s četničke strane, potpisao sporazum o suradnji s partizanskim jedinicama i o uspostavi zajedničkog četničko-partizanskog stožera s ciljem „zaštite srpskog stanovništva istočne Bosne od ustaša“. S partizanske strane potpisnici su bili poznati partizani i u Jugoslaviji slavljeni narodni heroji Rodoljub Čolaković, Slobodan Princip i Svetozar Vukmanović. Četnici se nisu namjeravali zadugo držati tog sporazuma, ali nisu željeli istodobno voditi borbe s partizanima i ustašama.

U to vrijeme Dangićevi četnici zauzimaju Bratunac (rodno mjesto Jezdimira Dangića), Srebrenicu, Vlasenicu, Olovo, Rogaticu, Foču, Goražde i Čajniče gdje se vlasti NDH još nisu dovoljno učvrstile. Tom prilikom četnici su izvršili neviđen pokolj nad muslimanskim stanovništvom, tisuće i tisuće nevinih ljudi, žena, djece i staraca su pobijeni, a preživjeli su protjerani iz svojih domova.

O svemu tome ćemo pisati ovaj mjesec jer su ti pokolji u NDH skrivani od ljudi kao da se nisu dogodili, gotovo jednako onim bleiburškim pokoljima koji su izvršili partizani, a o kojima se nije smjelo niti govoriti, a kamoli komemorirati.

 

Jezdimir Dangić poziva Srbijance u Valjevu da se bore protiv NDH, a ne nacista!

U travnju 1942. Dangić, nakon pregovora s Nijemcima, odlazi u Beograd na pregovore s Milanom Nedićem. Tražio je od njega materijalnu pomoć za svoje četnike u NDH, a za uzvrat nudio je pripajanje 17 kotareva pod njegovim nadzorom Nedićevoj Srbiji. Na povratku u Bosnu zastao je u Valjevu gdje je pozvao na opći ustanak protiv NDH.

Kada se vratio u NDH iz Srbije, u tijeku je bila velika vojna operacija snaga NDH i dijelom njemačke vojske na području rijeke Drine. Njegove jedinice su pretrpjele težak poraz od postrojbi Jure Francetića i Crne Legije, sastavljene od manjim dijelom od Hrvata katolika i većim dijelom od muslimana iz krajeva gdje su četnici počinili strašne pokolje.

Ustaške postrojbe izbile su na Drinu i osigurale granicu NDH prema Srbiji.

 

Nijemci zarobljavaju zločinca i koljača s Drine Jezdimira Dangića

Kako je Nijemcima pacifikacija prostora NDH bio jedan od najvažnijh vojnih zadataka, zaključili su da je Dangić, kojega su njemački agenti stalno pratili, prevrtljivac i prevelika smetnja pacifikaciji željenog prostora, te su ga odlučili maknuti.

Zarobljen je u noći 10./11. travnja 1942. u Rogatici kod Bajine Bašte od jednog odreda 714. divizije njemačkog Wehrmachta.

Poslan je u zarobljenički logor u Poljskoj. Ondje je ostao sve do izbijanja Varšavskog ustanka 1944. godine. Pridružio se ustanicima pod zapovjedništvom poljskog generala Bór-Komorovskog i sudjelovao u borbama sve do gušenja ustanka. Kao i mnoge poljske časnike zarobljava ga Crvena armija te završava u zarobljeničkom logoru u Moskvi.

Godine 1947. Sovjeti ga izručuju vlastima SFRJ.

Suđenje mu je započelo u veljači u Sarajevu pred vojnim sudom 3. jugoslavenske armije. Optužen je za suradnju s Nijemcima, Talijanima, kvislinškom srbijanskom vladom, vršenje masovnih zločina i izdaju zemlje. Osuđen je na smrtnu kaznu i istog mjeseca je strijeljan.

 

Izvor: narod.hr