Jeste li znali …
… da se 16. srpnja 1942. godine dogodilo masovno uhićenje Židova u Parizu?
… da je to uhićenje provodila isključivo francuska policija?
… da su po prvi put u Francuskoj uhićivane žene i djeca od 2 godine naviše?
… da je 94 posto tih Židova ubijeno?
Gotovo 75 godina, do prošle godine i govora predsjednika Macrona, trajala je tradicija poricanja odgovornosti Francuske za deportaciju i ubojstvo većine od 13.152 Židova!
Zašto Francuska i neke druge zemlje, poput npr. Srbije, nisu željele ili još uvijek ne žele priznati krivicu za progone i holokaust nad Židovima, a na drugoj strani redovito za to isto zlo stigmatiziraju druge narode?
“Vel d’Hiv” racije bile su dana 16. i 17 .srpanj 1942. kada je francuska policija uhitila 13.152 židovskih žena, muškaraca i djece iz Pariza i okoline i zatočila ih na Vélodrome d’Hiver, biciklističkom stadionu u Parizu. Oni su bili deportirani u njemačke koncentracijske logore ,a samo 811 njih je preživjelo rat .
Gotovo 75 godina, do prošle godine i govora predsjednika Macrona, trajala je tradicija poricanja francuske odgovornosti za deportaciju 13.152 Židova koji su tokom noći sa 16. na 17. srpnja 1942. istjerani iz svojih domova. Većina njih, oko osam tisuća, odvedeno je na Zimski velodrom, odakle su zatim deportirani u Auschwitz.
Među njima bilo je 4.115 djece, između dvije i šesnaest godina.
Većina deportiranih, ili skoro svi, nisu bili rođeni francuski Židovi. Bili su izbjeglice, uglavnom iz 1938. i 1939., ljudi koji su bježali iz Austrije, Čehoslovačke i Poljske, ili su kao strani državljani bili protjerivani iz Trećega Reicha, i spas su nalazili u Francuskoj. Deportacija je provedena po naredbi Pierrea Lavala, predsjednika višijevske Vlade, u organizaciji Louisa Darquiera de Pellepoixa, glavnog komesara za židovska pitanja. U domaće Židove se tada, uglavnom, nije diralo, da se građanstvo ne uznemiri i ne motivira u otporu prema Vladi i njemačkim saveznicima.
Na drugoj strani francuski biskupi reagirali su na drugi način.
„Žene i djeca, očevi i majke tretiraju se kao stoka. Članovi obitelji odvajaju se jedno od drugoga i odvoze na nepoznata mjesta… Mi danas gledamo ove žalosne događaje… Židovi su muškarci. Židovke su žene… Njima se ne smije čini zlo… Oni su dio ljudske rase, oni su naša braća, kao i mnogi drugi. Kršćanin to ne smije zaboraviti!“. Ovim se riječima kardinal i nadbiskup Toulousea mons. Jules-Géraud Saliège u pastoralnom pismu obratio svojim vjernicima.
Francuski su biskupi odmah oštro reagirali uputivši prosvjedno pisamo francuskoj Vladi, te organizirali pomoć židovskim obiteljima. U akciji pomaganja posebno se isticao mons. Saliège, a zbog spašavanja brojih nedužnih života 1970. godine proglašen je „pravednikom među narodima“ od strane memorijalnog centra Yad Vashem.
Djelovanje i poruke nadbiskupa Saliègea podsjećaju nas na riječi našeg blaženika kardinala Alojzija Stepinca, čije ime nažalost još uvijek nije uvršteno u „pravednike među narodima“, a koji je baš kao i toulouški nadbiskup hrabro govorio protiv rasizma podsjećajući na jednako dostojanstvo svih ljudi.
“Svaki narod i svaka rasa, kako se danas odrazuju na zemlji imade pravo na život dostojan čovjeka i na postupak dostojan čovjeka. Svi oni bez razlike, bili pripadnici ciganske rase ili koje druge, bili crnci ili uglađeni Europejci, bili omraženi Židovi ili oholi Arijanci, imadu jednako pravo da govore: ‘Oče naš koji jesi na nebesima!’ I ako je Bog svima podijelio to pravo, koja ga ljudska vlast može nijekati?”, grmio je u svojoj propovijedi na svetkovinu Krista Kralja 25. listopada 1942. godine zagrebački nadbiskup.
Nadamo se kako će se na popisu „pravednika među narodima“ uz mons. Jules-Géraud Saliègea, te brojih drugih katoličkih svećenika i biskupa, uskoro naći i naš Alojzije Stpeinac, spasitelj mnogih Židova, Srba i ostalih u vihoru II. svjetskog rata.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
